Crveni Koralji (ZG, HR)
The Ultimate Collection - Interview

Zagrebački rock sastav Crveni koralji svoje je zvijezdane trenutke doživio tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su sve njihove ploče prodavane u srebrnim i zlatnim nakladama. Prvu ploču objavili su 1963. godine, a pjesma "Rekla si: volimo se" postala je udarni hit, te je prodana u 100 tisuća primjeraka. Dečki su palili i žarili po plesnjacima diljem Zagreba, a obožavateljice su im slale preko 10 tisuća pisama svakog mjeseca.

Upravo su u tom desetljeću velike slave Koralji proglašeni najomiljenijom grupom u državi. Tako publika i danas pamti velike hitove poput "Napuljska gitara", "Mirjana", "Ne pitajte za nju", "Kad bi bio drvosječa", "Mnogo značiš za moj život draga" i druge koje su okupljene na ovoj kompilaciji koja donosi 42 pjesme popularne grupe i njezinog frontmena Borisa Babarovića. Tijekom karijere Crveni koralji ostvarili su i brojne suradnje s drugim izvođačima, pa su na kompilaciju kao bonus track uvrštene pjesme koje Koralji izvode sa Gabi Novak, Mišom Kovačem, Ivicom Šerfezijem, Mattom Collinsom i Zvonkom Špišićem. Iako je euforija koja je vladala šezdesetih odavno nestala, Crveni koralji i dalje sviraju svojoj vjernoj publici. Tako će vjerojatno biti i dalje, sve dok kod Barbe i ostalih bude volje i želje za stajanjem na bini i sviranjem starog dobrog rock’n’rolla, ali i sve dok bude onih koji će se prisjećati nekih svojih uspomena, ljubavi ili rastanaka koje su proživjeli uz pjesme Crvenih koralja.

Možete li se prisjetiti početaka grupe Crveni koralji i vaših prvih, da tako kažem, prvih pjevačkih koraka?
"Počeci rada grupe vezani su uz kraj 1961. i početak 1962. godine. Ja sam počeo nešto ranije pjevati na plesnim večerima u Tucmanu, te u Varijeteu, gdje sam i pobijedio na "Prvom pljesku" Vikija Glovatskog. Samnom u razred išao je Rudi Šimunec, koji mi je jednom prilikom rekao kako su osnovali bend u zgradi u kojoj smo živjeli na Trgu žrtava fašizma broj 5 i kako im treba pjevač, a u zgradi su još stanovali Dino Sarajlić i Miroslav Lukačić. Bubnjara Medu Josipa Badrića uponali smo na sanjkanju na Tuškancu. I tako smo krenuli. Iako je u to vrijeme bilo jako teško doći do instrumenata, mi smo uz puno volje i ljubavi prema toj glazbi, radili dan i noć. Uzori su nam bili Pat Boon, Cliff Richards i The Shadows. Uz svu predanost glazbi ipak smo svi uspjeli završiti škole. Mi smo bili bend koji je bio poznat po tome da smo na snimanja uvijek dolazili uvježbani i uštimani", ističe Boris Babarović.

Kada ste snimili prvu ploču?
"Prvu singlicu snimili smo za PGP RTB, a udarna stvar sa te ploče bila je pjesma našeg basiste Dina, "Rekla si: Volimo se", koja je u tjedan dana dostigla zlatnu nakladu. Mi smo je snimili tijekom jednog proputovanja kroz Beograd, a na njoj su se našle još jedna vokalna pjesma i dvije instrumentalne. Odmah nakon te ploče uslijedili su festivali - na Zagrebfestu 1966. godine odnosimo prvu nagradu stručnog žirija i drugu nagradu publike za pjesmu "Mirjana", a nagrade smo primili i za pjesme "Ne pitajte za nju" (1967) i "Nemoj reći zbogom" (1968)."

Koliko je teško bilo u to vrijeme nabaviti kvalitetne instrumente?
"Jako teško. Naše obitelji nisu bile imućne tako da smo se u početku snalazili na razne načine. Imali smo na neki način sreću što je Mirekov tata radio u Njemačkoj i on nam je sredio svirku u jednom baru gdje je dolazio jedan strani agent slušati mlade bendove. On je nakon naše svirke odlučio dati nam šansu i pružiti nam mogućnost da kupimo najkvalitetnije instrumente koji su u to vrijeme postojali. I tako smo otišli u tu trgovinu, on je kapario instrumente, a mi smo potom 14 mjeseci svirali po američkim i njemačkim barovima kako bi otplatili te instrumente. S obzirom da smo svirali gotovo svaku večer, bili smo sjajno uvježbani i kada smo se vratili nitko s nama nije želio svirati. Imali smo osim toga odličan repertoar jer smo skinuli gotovo sve svjetske hitove tog vremena."

Kako su izgledali vaši koncerti tih 'ludih' šezdesetih koje su zaista bile sjajne godine za glazbu i koje su Vas pjesme najviše obilježile?
"Svi naši koncerti bili su puni i to ne jedan, nego tri u jednom danu. To su bili koncerti u 4, 6 i 8 sati u dvoranama poput kazališta i sve su te sale u kojima su se održavali i plesnjaci uvijek bile prepune. Imali smo velikih uspjeha tih šezdesetih godina i godila nam je slava. Osim toga, zbog činjenice da smo sjajno svirali, mnogi pjevači su željeli da im upravo mi sviramo i pratimo na turnejama. Mislim da su naše prve pjesme ostavile najviše traga, iako ne mogu reći da mi je neka draža od druge. Svaka od njih mi je na određen način draga, svaka nosi pečat svog vremena. Koralji su snimili oko 300 pjesama, ali ono što nas je zdvajalo u odnosu na druge to je bila gitara i prepoznatljiv sound Miroslava Lukačića i moj Cliff Richardski glas. Mene su osobno uvijek pomalo zafrkavali da fufljam kada pjevam, ali očito je da su ljudi to voljeli, to je bio moj i 'koraljski' način pjevanja. Koralji su uvijek bili Koralji jer smo sve uvijek radili iz srca, mi smo uvijek bili i dan danas smo kao braća. Iako ne živimo svi u istom gradu, a Krešo više nije među živima, kada se nađemo mi točno znamo kako koji od nas diše i što misli, a lijepo je znati koga imaš iza sebe."

Početkom 70-tih održali ste veliku turneju po bivšem Sovjetskom Savezu, zajedno sa tada popularnim zvijezdama bivše države, te tom prigodom obilježili deset godina postojanja grupe? Grupa je u to vrijeme imala većih uspjeha u Srbiji nego ovdje?
"Da, početkom sedamdesetih smo održali šestomjesečnu turneju zajedno sa Matt Collinsom, a bili su tu još Zdenka Kovačiček, Đurđica Barlović i Josipa Lisac. Bila je to sjajna turneja, pola godine smo svirali u gotovo svim dijelovima Rusije i moram priznati da je to bila jedna sjajna škola i da smo svi prošli jedno veliko iskustvo. A što se tiče Srbije, mi smo zaista bili popularniji ondje nego na 'svom' terenu. Tamo je svaki naš koncert bio rasprodan, svirali smo u svim velikim dvoranama, a tadašnje popularne zvijezde poput Mikija Jevremovića ili Đorđa Marjanovića bojale su se izaći na pozornicu nakon nas jer je publika konstantno vikala 'hoćemo Koralje'. Zaista je vladala prava euforija."

Da li je točan podatak da su Vas u to vrijeme zvali bendovski Don Juan?
"(smijeh) Da, svašta se pričalo. Činjenica je da sam ja mimo grupe imao svoj fun club i da sam dobivao preko 10 tisuća pisama dnevno. Morao sam potpisati ugovor s poštom jer su mi svaki dan donosili pet vreća pisama. A moj fun klub su bile mama, baka, kćerka, one su čitale ta pisma i na njih odgovarale. Ja sam slabo čitao, a one su mi uglavnom davale ona da tako kažem 'posebna' pisma. - I što je pisalo u njima? – pa uglavnom, 'ja Vas volim, vi ste sjajni', ali žene i djevojke su najviše tražile fotografije i autograme. Tako sam napravio nekoliko fotki sam i sa bendom, potpisao ih i slao obožavateljicama. Često su me zbog toga zafrkavali i pitali 'koliko sam imao žena', ja sam uvijek odgovarao 'nijednu, sve su one imale mene'."

Jedno kratko vrijeme bili ste napustili grupu i u to vrijeme vas je na mjestu vokala zamijenio Marijan Miše?
"Da, ja sam se u prvoj polovici sedamdesetih oženio Splićankom i preselio u Split, gdje sam radio kao ton majstor u Hrvatskom narodnom kazalištu. U Splitu sam osnovao grupu ZIS (Zagreb i Split), ali iskreno rečeno, ja nikada nisam napustio Koralje jer su me i tijekom mog boravka u Splitu dečki zvali da pjevam kada su radili neke veće koncerte. Nakon pet godina vratio sam se u Zagreb, jer nisam mogao bez glazbe i svog kvarta, tu sam se ipak osjećao najbolje.!"

Da li je grupa Crveni koralji ikada bila u fazi prekida, da li ste ikada rekli ovo je kraj ili taj kontinuitet rada traje i danas?
"Drago mi je da ste to pitali jer ljudi nas puno puta pitaju 'gdje ste, nema vas nigdje, jeste li se razišli'. Ja uvijek kažem 'kada nas nema, to znači da puno radimo'. Drago mi je da taj kontinuitet traje i danas i da grupa još uvijek egzistira u istom sastavu, te da naše pjesme i danas traju. Drago mi je da će nas i ova kompilacija još na jedan način približiti ili vratiti našoj publici i to me posebno veseli."

Vjerujem da se upravo iz tog razloga pripremate i za veliki zlatni pir, odnosno 50-tu obljetnicu grupe koja Vam pada 2012. godine?
"Da, trebalo bi to što prije napraviti jer s obzirom da smo svi u godinama bojim se da netko ne 'kihne' prije. Mi smo ustvari htjeli napraviti veliki koncert i feštu za 45 godina grupe, no onda smo odustali od te ideje jer je oko svega toga bilo jako puno posla, puno odricanja, trebalo je uložiti i puno sredstava, posložiti neke stvari, a i vremena su se promijenila. Vidjet ćemo kako ćemo proslaviti tu 50- obljetnicu."

Poznato je da ste krenuli kao Crveni đavoli, kako ste postali Crveni koralji?
"Krenuli smo kao đavoli, ali to nije dugo trajalo, jer smo u crvenim košuljama došli snimiti naše prve pjesme na radio i kada su nas vidjeli tako obućene potjerani smo s radija jer su riječ đavoli tada povezivali s religijom, sotonom i slično, a glazba i religija nisu išle zajedno. Onda smo odlučili ostaviti publici da glasuje i stizali su raznorazni prijedlozi, a mi smo se na kraju odlučili za Crveni koralji, bez nekog posebnog razloga."

Što trenutno radite, nastupate li i živite li i dalje uz glazbu?
"Pripremam neke koncerte tiijekom ljeta, u okviru kojih bi trebao nastupati zajedno sa Duškom Lokinom, Vladimirom Savčićem Čobijem, Džo Maračić Makijem i Krunoslavom Slabincem. Petkom sviram na plesnim večerima u Maksimiru, a vodim i neke emisije na Radio Martinu u Dugom Selu, tako da sam stalno u glazbi i uz glazbu, nju živim cijeli svoj život. Osim toga bavim se malo i vinima, pa me sada zafrkavaju kako danas prodajem vina, a nekada sam bio najveći potrošač."