Đorđe Gavrić u Beogradu, 12. mjesec 2010.

Đorđe Gavrić Kumašin

ĐORĐE GAVRIĆ - Kumašin

On je Đorđe Gavrić, Đoko, Đole – on je gitarista bivših grupa Amori (1964), Robinzoni (1965-1966) , Vokinsi (1965-1966), Quo Vadis (1967-1969, 1972-1973), Terusi (1965, 1976-1978), Juniori (1967), Anđeli (1969-1970), on je bio i vokalni solista i gitarista sarajevskog benda COD (1973-1974), on je bas-gitarista mnogih drugih tuzlanskih, sarajevskih, londonskih, detroitskih grupa i sastava. On je baš pravi globtroter, odnosno svjetski "jebivjetar" za koga niste sigurni da će vam se tokom jutra javiti iz Kalifornije, a već sutradan s londonskog Hitroa... on je čovjek bez stalnog mjesta boravka, sa državljanstvom zemlje u kojoj trenutno obitava i stvara.

A stvara - samo tako, da čovjek ne povjeruje!

Svira, komponuje, pjeva, piše tekstove za sopstvene kompozicije, crta, slika čas na platnu čas na svili, on je poeta iz čijeg su pera i nadahnuća izašli i ovi predivni stihovi:

Nikad se vratit' neće purpurna jutra / okićena zlatnim kapljicama rose / što umivala je nekad u šetnjama ranim / naše noge bose.
Blistati dugo neće ni jedno naše sutra; / moćna, silna rijeka sve nas ušću vuče, / starimo sve više, sve češće umjesto sutra,
spominjemo juče.

Ovih dana pokušavao sam da ga pronađem, da mog vjenčanog KUMŠINA napokon vidim poslije nekih 6-7 ljeta ali njemu ući u trag prava je sreća. Na mobilni se javio galameći da je u romingu i da je u Parizu, već kroz par dana zvao je iz Napulja sa neke mediteranske slikarske kolonije, a ubrzo se oglasio, da li iz Stare ili Nove Pazove, ko će ga znati, tvrdeći da je "u preletu preko naše teritorije na putu kao očevini u Skipovcu". Reče da će se sigurno javiti iz svog bungalova u Modriči, da će zasigurno da navrati do mene na Konjarnik da napravimo neke demo snimke...

Eto, sada ja čekam da se moj KUMAŠIN sa svojom gitarom pojavi na vratima mog stana, da zapjeva njegov i tuzlanski zlatni hit iz šezdesetih, čuvenu pjesmu "Avgustovski dan". Ja ga čekam, ali ništa me ne bi iznenadilo ako bi se javio od sina Ace iz Švedske ili od predivne kćerke Izabele koja živi preko velike bare u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne bih se začudio ako bi se na telefonske pozive pravdao da je zauzet upravo zbarenom novom djevojčicom sa Zelenortskih Ostrva...

Nestrpljivo ga čekam, jer ako neko ima i umije šta da kaže o muzičkim događanjima u Tuzli tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, onda je to svakako ova LJUDINA od čovjeka, ovaj genijalac i dobričina životno klesan širom svjetskih meridijana, ali najviše na onim našim tuzlanskim, satkanim od soli i uglja...

Autor priloga: Strahinja Maksimović, Beograd, Srbija matoristrale@gmail.com

---