Reklamno mjesto 1 Reklamno mjesto 2 Reklamno mjesto 3 Reklamno mjesto 4
Optimizirano za
IE i 1024 x 768
Barikada
- World Of Music - Svastara - 2010
MARKO
BREŠKOVIĆ (1942 - 2010 )
Marko Brešković ( 1942 - 2010 )
MARKO BREŠKOVIĆ (1942 - 2010)
Odlazak Marka Breškovića zapravo je odlazak Dubrovačkih
trubadura, ili točnije iluzije da ćemo ikada ponovno vidjeti onu najzapamćeniju, posteurovizijsku
postavu Đelo - Luči - Laci - Bobo i - Marko! Dubrovčani su u svojim živopisnim
renesansnim kostimima tada već nekoliko godina gradili karijeru izvorne pop
atrakcije zahvaljujući autorskom rukopisu svog gitarista i lidera Đela Jusića
koji je ingeniozno pomiješao mediteranski vokalni akord, tradicijske zvuke
dubrovačkog kraja, barokna intra i code i elektrificirani beat. Tako su "obične
ljubavne pjesme" svijetu zazvučale kao egzotičan i nov sound, više od
bilo čega što je dolazilo s ovih prostora, a nama danas, s vremenskim odmakom,
razvidnije pokazuju kako su nam "Pusti da ti leut svira", "Linđo", "Dalmatinski
lero", "Noćna muzika", "Luda mladost" ili "Jedan
dan" jednako autentične i važne (ako ne i važnije) himne beata koliko
su recimo i one kalifornijske "Surfin' USA", "Help Me Rhonda", "Barbara
Ann" ili "Sloop John B.".
Opet, korak prije električarske invazije - jezgro Dubrovačkih
trubadura čine Đelo i Marko krajem 50-ih - bliži su tranzicijskom zvuku Kvarteta
Marina Marinija
nego Beach Boysima ili Beatlesima, s kojima su inače dijelili i svjetske pozornice
ili TV ekrane. Da, ansambl Marina Marinija koji je zabavljao i same Britance
na prijelazu 50-ih u 60-e i imponirao jednom Paulu McCartneyu potaknuo je (pored
sličnih napolitanskih zvuka čuvenog Renata Carosonea) nadarenu dubrovačku mladost
da osnuju bend i zasviraju "La piu bella del mondo" i "Tutta
in rosa".
Pa, ako je Đelo pokazao skladateljski dar koji će ih proslaviti,
Marko je svojim širokim osmijehom bio licem dobrog duha njihove vesele družine
koja je često
podsjećala i na one bezvremene Držićeve što su mogle živjeti san dubrovačke
ljetne noći bilo gdje na kugli zemaljskoj.
Preciznije, koliko je Đelina nota bila ishodište njihova uspjeha,
prvi i drugi glas Lučija (Capursa) i Marka, njihove flauta i bas (gitara),
bili su audiovizualni
amblem grupe. Jer kad se maestro 1972. odlučio posve se posvetiti kompoziciji
i pisati za svoju gitaru i za druge: Libertas, Mila
Hrnića, Alena
Slavicu,
svoju kćer Dubravku, Ibricu, Franu Lasića i, naravno, prije svih Terezu, Marko
i Luči su nastavili predvoditi Trubadure još čitavo desetljeće slaveći ditiramb
na njihov dubrovački način.
A Marko je zapravo ostao i onda kada su se, sada već davno,
Trubaduri prestali odazivati magnetskom zovu domaćih i internacionalnih pozornica.
On je (p)ostao
Trubadur kome su svi mogli doći. Otvorio je vrata svog mitskog kafića šireći
osmijeh i toplinu putniku namjerniku. Tu je njegovao onaj trubadurski i, rekao
bih, ovovremeni renesansni duh (a ne duh svjetskog glamura, kako je netko ovim
tužnim povodom napisao, jer svjetski glamur ne govori o ničem dobrom!). I priču
o sretnoj pjesmi. Sretnoj, jer njeni se zvuci čuju, njene se riječi pamte,
trajat će i kad nas ne bude. Marin Držić naših dana, gospar Feđa Šehović napisao
je upravo povodom izlaska jedne Trubadurske zbirke uspješnica: "na ovom
svijetu, a posebice umjetnosti, sve što nije u stanju preživjeti vlastito vrijeme
nije zapravo ni postojalo".
Zato, Marko, nismo beznadno tužni. Samo na tren, jer slušat ćemo te i gledati
zajedno s ostalima iz klape, na posvećenim televizijskim slikama, na YouTubeu,
CD kolekcijama (od kojih se jedna uzalud ne zove Zlatnom!), danas i sutra,
valjda dok je vijeka i svijeta! (Siniša Škarica)
DUBROVAČKI TRUBADURI
- Jedan dan
DUBROVAČKI TRUBADURI
- La musica di notte
DUBROVAČKI TRUBADURI
- Ulicama moga grada
Marko Brešković, Stradun, Dubrovnik (avgust 2007. godine)