"Orkestar Podgorica" je već dvadeset godina nezaobilazna konstanta ostvarenja čija je potka crnogorsko muzičko nasljeđe, kao i prigodnih manifestacija čiji se broj rapidno povećavao naglašenim bujanjem nacionalne svijesti Crnogoraca u protekloj deceniji. U prvoj postavi orkestar je funkcionisao kao septet - harmonike legendarni Šukrija Žuti Serhatlić i Mile Janković, klarinet Mišo Marković, gitare Maksim Gegović i Saša Aleksić, violine Milo Đekić i kontrabas Boban Aleksić. Većina su bili članovi Narodnog orkestra Doma Omladine "Budo Tomović" u Titogradu, a repertoar su bazirali na starogradskoj muzici i izvornim kompozicijama "od Vardara pa do Triglava". Slavu balkanskog melosa pronosili su širom svijeta, ali je vjerovatno najzapaženija stavka u njihovom stvaralaštvu snimanje stotinjak narodnih pjesama za film "Djevojačka svadba" ("Crnogorski san") u režiji Slavka Kovačevića. Bili su sastavni dio projekata vokalne grupe "Veselice", te Bata Radulovića, Tanje Selhanović i Mota Laketića, a Žuti Serhatlić je imao zapaženu pjevajuću rolu u kultnoj predstavi "Biciklistički ustanak u Crnoj Gori".
 
Ovaj, njihov prvi album, snimili su u saradnji sa RTCG "all together" sistemom, uživo, kao kvartet - Serhatlić, Marković, Gegović i na kontrabasu Mićo Popović. Ponuđeno je 17 pjesama, od kojih je samo jedna, "Pjesma Podgoričana" po tekstu Zuvdije Hodžića, novijeg datuma. Ostatak čine dobro poznate melodije, od "Zapjevala sojka ptica", preko rustikalne "Poljem se vije" Božidara Ivaniševića i tragičarske "Zapjevala stara majka" do odjavne "Oj moja ružo rumena". Treba li reći da su pjesme otpjevane i odsvirane bez greške, treba li pomenuti da je muzički zapis na najvećem mogućem nivou? Jedina zamjerka upućuje se bookletu - popunjavanjem istog ukusnim grafikama stare Podgorice prenebregnuta je činjenica da na CD-u nijednom riječju nijesu pomenuti autori muzike i tekstova, što je neshvatljiva greška.

Znameniti maestro Izet Gerina, pljevaljski Janika Balaš, vodio je orkestar "Pljevaljski tamburaši" od 1954. godine, i uz Hamdiju Šahimpašića, jedan je od ključnih ljudi za prezentovanje muzičke baštine tamošnjeg kraja, u kome je tambura izdignuta na nivo nacionalnog instrumenta. "Pljevaljski sevdah", kako je rogobatno nazvan pravac kojim je hodio orkestar decenijama, na istom je fonu kao i onaj poznatiji, sarajevski, samo obojan koloritom amalgama crnogorskog krša i pitomine koja izrasta samo na tom istom kršu. Prvi album su publikovali 1987. godine, ali pod firmom KUD "Volođa", i postigli veliki uspjeh, gostujući diljem Evrope i Afrike.

Na prvom CD-u kojeg potpisuju imenom "Pljevaljski tamburaši" - "Pjevaj draga, pa me razgovaraj" - nalazi se 15 crnogorskih izvornih pjesama, za koje je aranžmane napravio maestro Gerina. Snimala ih je u improvizovanom studiju, u prostorijama matičnog KUD-a, marta 2001. godine sedmorka predvođena Esadom Zrcom Memićem kao lead vokalom. U prepoznatljivom raskošnom stilu, "Pljevaljski tamburaši" u nisku nižu bisere poput "Kolika je Musluk voda rijeka", "Šet'o sam se niz Pljevaljsko polje", "Fatima lozu sadila" ili čarobne "Haj, ja prošetah šefteli sokakom".
 
Ova dva diska posljednji su, uz izdanja Zdravka Đuranovića, publikovani čuvari našeg nacionalnog blaga. Iz "Goratona" još nema najave o mogućnosti da se grandiozni serijal nastavi, mada kandidata za ulazak u ovu povlaštenu ekleziju ima - Dimitrije Bato Radulović i Branka Šćepanović prije svih. A da i ne govorimo o stotinama anonimnih izvođača zaboravljenih narodnih pjesama, čiji bi tonski zapis od nemjerljive važnosti bio za neka buduća pokoljenja Crnogoraca. No, da li je samo na "Goratonu" da se brine o nacionalnom kulturnom blagu? Vrijeme je i da Ministarstvo kulture odriješi kesu i da se ovog važnog posla prihvate muzikolozi i etnolozi. U protivnom...