Posljednja dva tjemena u cetvorouglu "Antologija" crnogorskog etno zvuka koje je publikovao podgoricki "Goraton" pripadaju dvjema velicinama ovdasnjeg muzickog senzibiliteta - Ismetu Krcicu i Ljubomiru Djurovicu.

CD Ismeta Krcica nudi 16 kompozicija koje su proslavile ovog plavskog Ulcinjanina. Velika vecina su tradicionali, dobro poznati crnogorskoj publici, jer se na programu radio stanica u specijalizovanim emisijama nijesu povlacile iz etra decenijama, sto samo govori o trajanju izvanrednog vokalnog soliste. Nosac zvuka otvara "Oj, svijetla majska zoro", (ne)zvanicna crnogorska himna, no, istu toliku sugestivnost Krcic pokazuje i u pjesmama sporijeg tempa i prefinjenije tonske teksture - "Jos ne svice rujna zora", "Zora zori, dan se bijeli", "Bjelasicom pasla stada", a narocito u dirljivom broju "Bejturane jado". Nijesu zaobidjene ni crnogorske momaske pjesme "Oj, djevojko Milijana", "Jos sam momak neozenjen", kao ni ljubavne "Mlad se momak", "Bjelasicom pasla stada", "Polece soko sa vite jele"...

Raskosnim glasom obojio je i standarde Bozidara Ivanisevica ("Sestra mi se udaje"), M. Todorovica Krnjevca (legendarna svadbarska "Docekaj mi majko svate", zatim "Zeto hladna"...) i brace Bajic ("O, lijepa Crna Goro"), a vremenski raspon publikovanih kompozicija varira od prvih godina sezdesetih do pocetka osamdesetih. Specifican kolorit Krcicevog vokala odlicno je podcrtan pratnjom legendarnih orkestara narodne muzike - od bracnog para Radojke i Tine Zivkovic, preko ansambla Beljin - Negovanovic, do Dragana Aleksandrica.

I, na kraju, ono sto je veoma vazno, a atipicno je za vecinu pjevaca starije generacije (istu je cinjenicu znalacki primijetila i urednik ovog izdanja, Nada Vucinic, muz. ur. RTCG) - Ismet Krcic nije posegao za modernijim aranzmanima svojih odavno snimljenih pjesama, nije kompjuterizovao (tj. banalizovao) iste, niti poveo svoju karijeru u pravcu kakvog drugacijeg "turbo folk" zvuka. Na svu srecu, jer bi time sve ono što je do sad publikovao, a ostalo je kao dokument jednog etnosa, izgubilo pravi smisao.

Za razliku od svih do sada opisanih u seriji "Antologija", Ljubomir Djurovic nije preferirao izvodjenje izvorne muzike. Svojim radom na crnogorskoj estradi zadobio je gotovo kultni status stvarajuci potpuno osobit pravac - tzv. novu crnogorsku narodnu muziku, istina ne uvijek zadrzavajuci se u arealu od gora i mora. Djuroviceve su pjesme (bio je veoma talentovani kompozitor, sto je stvarao uz koristenje muzickih obrazaca cije je uporiste bio tradicionalni melos) jos za njegova zivota postali folk evergreeni, nezaobilazan repertoar u svim emisijama tipa "Pozdravi i cestitke", obavezno stivo na svadbama i prigodnim porodicnim veseljima, narocito u ruralnim krajevima, mada su i ovi nazovi urbani cesto posezali za singlicama stamenog Bjelopavlica.

"Antologiju" tvori 20 pjesama ovog izuzetno talentovanog i zanimljivog autora, i skoro da nema "praznog prostora" - sve su to hitovi koji su na radio talasima i danas u vrhu slusanosti. Stvaralastvo jednog od rodonacelnika novokomponovane muzike (njegov rad zaista ne treba brkati sa talasom nonsensa i apsurda sto je zapljusnuo obale nasih zivota decenijama kasnije, a sto se, na zalost, podvlaci pod isto skupno ime) prezentovano je mahom autorskim, te kompozicijama Dragana Aleksandrica i Ace Stepica, na kojima je pracen istinskim velikanima folk muzike, od Jovice Petkovica do Bokija Milosevica. Malo je Crnogoraca starije generacije koji nijesu culi za Djuroviceva izvodjenja fascinantnih Stepicevih ("Jos me peku suze tvoje", "Ranila si srce moje"...) i Aleksandricevih brojeva ("Otisla si, e, pa neka", "Dosao je dan povratka tvoga"), ali su, ipak, u cirkulumu njegovog stvaralastva, najzapazenije kompozicije ciji je on autor ("Eh, da mi je, da me zelja mine", zatim najpoznatija svadbarska "Svat do svata, kum do kuma", vojnicka "Dug prema zemlji vracat se mora", te "Pjesma Durmitoru", "Crnogorko zeljo moja", kao i "Ko se dima ne nadimi", nastala po Njegosevim stihovima).

Detalji biografije Ljubomira Djurovica navode da je bio vokalni solista KUD "Budo Tomovic", te da je jos 1971. godine snimio za Radio Krusevac prvu singlicu "Leti, leti, bijeli golube" koja nije sacuvana. Godinu dana kasnije postao je hit-izvodjac zagrebackog "Jugotona", dok su se nagrade nizale kao na filmskoj traci, od prestizne "Ilidze" do "Titogradskog proljeca". Ogrlica uspjeha ovog specificnog autora zauvijek je prekinuta naglom smrcu 1979. godine.

Valja jos istaci da su i ova dva diska nastala otkupljivanjem materijala od maticne disko-kuce izvodjaca, "Croatia Recordsa", nekadasnjeg "Jugotona". Mozda je doslo vrijeme da se i u nasoj, kao u svim zemljama koje drze do sebe, pojedini izvodjaci i njihova djela proglase kulturnim blagom - valjda bi se onda neko sjetio logicne cinjenice da bi nase blago trebalo da bude i nase vlasnistvo. Ministarstvo kulture bi u tom slucaju ispisalo naredne redove ovog teksta.