Ex-YU je poslije Drugog svjetskog rata politicki bila u "bratskom" zagrljaju Sovjetskog Saveza. U kinima tog doba pokazivali su se ruski filmovi, a na radio stanicama se cula ruska muzika. Kada je krajem cetrdesetih godina proslog stoljeca doslo do prekida odnosa izmedju Staljina i Tita, ruska muzika je odmah nestala iz muzickih programa nasih radio stanica, a kina su ostala bez filmova iz Sovjetskog Saveza. Stidljivo su se poceli pokazivati americki filmovi, ali ni oni bas nisu pasali partijskoj liniji. Situaciju su spasili meksikanski filmovi, jer su se u njima glorificirali ustanci seljaka protiv veleposjednika, kao jedna vrsta klasne borbe. Vodje meksikanskih filmskih ustanaka nisu spominjali Marksa, Lenjina i njima slicne, ali su ipak dobro odgovarali vladajucoj komunistickoj ideologiji ex-YU. Kinematografi ex-YU su masovno poceli prikazivati meksikanske filmove i mora se reci da su ti filmovi kod nase publike bili veoma omiljeni. Meksikanski filmski reziseri marljivo su svojom melodramatikom pritiskali suzne zlijezde posjetioaca kina, tako da se gledanja tih filmova moglo prepoznati po velikoj potrosnji maramica. Muzicka pratnja tih filmova bila je muzicki prilog, koji je efektno pojacavao tu poplavu suza (moram napomenuti, posebno zenske publike). U svakom slucaju, gradjani ex-YU su bili suoceni sa tom meksikanskom muzikom i oni su je odusevljeno prihvatali.

U to doba jakih migracija sa sela u gradove, doseljenici su donosili i svoje obicaje. U seoskim podrucijima ex-YU vec su od prije vladali obicaji da clanovi bogatijih familija to bogatstvo i pokazuju. Djevojke su vjesale nizove dukata oko vrata, a muskarci su obavezno nosili zlatne satove. Cesto se stavljala i zlatna kruna na zdrave prednje zube.

Kad su se u drugoj polovici 50-tih godina poceli da prodaju radio aparati, njihovi vlasnici su bili veoma ponosni da oni imaju nesto takovo. Sivaca masina "Singerica" i radio aparat bili su znak viseg zivotnog standarda. Vlasnistvo nad radio aparatom pokazivalo se  na taj nacin da se je radio aparat stavljao uz otvoren prozor i "pustao" na maksimalnu jacinu. Mogu se sjetiti, da su krajem 50-tih godina na Radio Rijeci bile popularne emisije tipa "po zeljama slusalaca". Za vrijeme tih emisija cijelo susjedstvo se "treslo" kada je zasvirla "Mama Huanita" jer su uz visoku glasnocu svi radio aparati bili podeseni na istu radio stanicu.

Meksikanske pjesme su bile veoma trazene i nije cudo da su na tom polju domaci glazbenici poceli da traze svoje sanse. Jedan od prvih bio je vec spomenuti Nikica Kalogjera, sa njegovim "Meksikanskim orkestrom". Ipak, to je bilo sve veoma skromo dok nije dosla daleka 1958/59. godina kada su se na glazbnom polju ex-YU pojavile nove zvijezde, kasnije veoma poznati trio - TiViDi. Oni su u to doba, kada je bilo veoma malo gramofona na podrucju ex-YU, vec uspjeli  prodati preko 50 000  gramofonskih ploca.

TiViDi su pjevali slijedec pjesme: Mamma Juanita, Vedro nebo, Cucurrucucu Paloma, Cetiri staze (J. Jimenez - A. Beclin - N. Kalogjera) i Kalogjerin novokomponirani Sombrero.

Tri pjevaca - Tino Stipinovic (1938), Vigor Finderle (1937-2006) i Dinko Banic (1937-2001), osnovali su trio TiViDi koji je dobio ime po pocetnim slovima njihovih imena( TIno-VIgor-DInko), znaci, trio TiViDi.

Vigor i Dinko su svoja prva iskustva skupljali u pionirskim emisijama Radio Rijeke, a kasnije im se pridruzio i Tino. Njih dvojica su Tina upoznali prilikom snimanja jedne emisije u studiju Radio Zagreba. Na zalost, Radio Rijeka je krajem 50-tih godina izgubila svoju samostalnost i time je zavrsen jedan od najplodnijih perioda glazbnog zivota ex-YU. Po mom misljenju, to nije bio slucajan dogadjaj, jer se Mariu Kinelu koji je tada bio odgovaran za muzicki program, pocelo prigovarati da ima previse zapadne muzike i da se premalo emituju pjesme naroda i narodnosti ex-YU.

Trio TiViDi je pjevao sve do 1962. godine samo meksikanske pjesme. Sa tim pjesmama su osvojili glazbeno trziste cijele ex-YU. Meksikanski orkestar Nikice Kalogjere pratio ih je na tom putu sa svojim, moze se reci, orginalnim meksickim glazbenim ugodjajem.

Nekada sam imao osjecaj, slusajuci te dacke kako pjevaju i sviraju, da su veci Meksikanci od samih Meksikanaca. Ta pojava u glazbenom zivotu nije tako rijetka, jer je veliki i veoma poznati zbor "Kozaci sa Dona" imao i pjevace koji nisu ni znali govoriti ruski.

Veliki uspjeh tria TiViDi privukao je i mnoge druge pjevace da pocnu pjevati meksikanske pjesme, ali se moze reci da njihov nivo nitko nije uspio dosegnuti.

U 60-tim i 70-tim godinama proslog stoljeca poduzece "Diskos" iz Aleksandrovca je masovno proizvodilo gramofanske ploce sa meksikanskom glazbom. Te pjesme su pjevali Nikola Karovic, trio (kasnije kvartet) Paloma, Milic Ljubomir, Ana Milosavljevic (na slici gore), trioTenori i ostali.

Na vrhuncu popularnosti, ta tri decka su po zavrsetku studija,1964. godine napustila glazbenu scenu, jer su bili uspjesni i marljivi studenti koje su u roku zavrsili svoj studij. Oni su se odlucili da se posvete svojim zanimanjima i to je u to doba bilo razumljivo jer je poziv muzicara imao imidz necega nesolidnog i kratkotrajnog. Zaradjivalo se je i u to doba nesto vise novaca muzikom, ali to nisu bili iznosi od kojih se moglo doci do penzije i kasnije od toga zivjeti.

Nestanak njihovih mekanih i ugodnih glasova bio je veliki gubitak za glazbenu scenu ex-YU i to je bio gubitak koji nikada vise nije bio nadoknadjen. Zivot i godine cine svoje i nedavno, t.j. 2001. godine, Dinko Banic (1937-2001) nas je zauvjek napustio. Na zalost, nikada vise necemo moci vidjeti trio TiViDi u punom sastavu.

Dragi citatelji Barikada, nadam se da sam Vam uspio prikazati to davno glazbeno vrijeme. Prije nego Vas napustim, staviti cu sombrero na glavu i uputi cu Vam ove rijeci "Yo soi el tempo aventurero" (Ja, vremenski pustolov). Pozdravljam Vas i zelim Vam sve najbolje do nase slijedece arheoloske ekspedicije. Inace, pjesmu "Yo soi el aventurero" pjevao je kvartet Paloma.