|
|
|
Barikada
- World Of Music - Vremeplov - Mostarenje |
|
ZA SVOJU DUŠU
Milenko Mišo Marić |
|
Vlado Pravdić, Kemal Monteno, Milenko Mišo Marić
|
|
|
KEMAL MONTENO
Za svoju dušu
|
|
Nije išao na časove klavira, gitare. Što osjeti nije umio notirati;
solo pjevanje nije učio. Pianino "Petrof" prebojen u bijelo, iz poštovanja,
imao je tek u suterenu
Ulice Ernesta Telmana kad je dječak bio čovjek. Sa desetinama zlatnih i srebrnih
ploča, s plaketama, kristalnim vaznama i skulpturama - najvišim YU trofejima
za muzičko stvaralaštvo - suteren je bio muzej. Bio je već i oženjen jedinom
koju je volio a zapjevao "Jedne noći u decembru". Čuo sam je premijerno telefonom
iz Jastrebarskog, dok je bio vojnik... Imali su Adrianu i Đanija. Adriana je
imala Brankine oči, Đani 3-4 godine. Imao je Moke i nov BMW. Dok ulazimo u kola
tuce djece pritrčava, traže fotos s autogramom. Vadi iz gepeka, potpisuje. I
Đani moli: "Tata, daj i meni jednu od Kemala Montena s potpisom". Nikako da poistovjetiti
oca i najomiljenijeg bh kantautora sa TV.
Druga polovina 60. tih, jesen, subota. U "Abraševiću",
stol uz šank, guštam blatinu s prijateljem Krešom Ledićem; u pauzi ćemo mjerkati
cure. U sali pored plešu
lijepe Mostarke. Miss s obje pratilje, a ni ostalim ništa ne fali. Iz sale
dopire pjesma puna duše, sjete. U pauzi šanku prilazi momčić, sarajevski meko
moli "Koktu".
Mlad bokser D. Z. mu govori: "Kome si ti došao valjati sarajevske dupljake?"
Kažem da ostavi momka na miru. Uvaži, momka častimo "Koktom". Kad
krene veli:
"Isplatiće
me čim završim, sačekajte da i ja vas počastim". Muzika utihne, dođe.
Gladan je, u kuhinji fajront. U Krešinog "Spačeka", pa u Vidoja,
u Gnojnice. Momak bi pastrmku. Jedva ga nagovorimo da zalije žilavkom. Ne voli
alkohol, ali će
čašu
s nama. Posljednji "Ćiro" odimio za Sarajevo, konačio je kod mene.
Za doručak se majci zahvalio "Eminom"... Mjesec potom majka veli: "Gledala
sam ti onog druga iz Sarajeva na TV, pjeva sa jednom koja je za glavu viša
od njega" (Sabina
Varešanović).
Poslije smo se posjećivali. Živjeo je pod tribinama na Koševu, otac Osvaldo
oružar FK "Sarajevo". Prvu pjesmu napravimo M.
Jevrevremoviću, drugu M. Palošu,
treću,
"Kad nas jednom godine odnesu" snimi on... Prime ga na Opatiju, nekako s proljećem.
Ide preko Mostara, prespavaće. Dođe popucalih žuljeva. "Rođak mi dao za odijelo,
a Osvaldo namjestio rađu za cipele". Rađa: očistiti stadion "Sarajeva" od snijega.
S tim popucalim, krvavim žuljevima Kemal Monteno je zuvijek postao moj praznik
u životu... Februara '06. zavaljao snijeg, autobusi ne rade, zapuca iz Budve
da mi pjeva na promociji u Kamernom. Kad ga najavim, kači gitaru, veli: "Miške
i ja se družimo 40 godina...", onda zaplače. Plakali smo u duetu, a pjevao
je sam. "Na kraju grada u tišini" najavi sjećanjem. Kako mu se nikad nije dogodilo
da neko negdje napravi tekst, on muziku, a legne kao da je radio jedan. Njega
je čudilo, mene nije. Kad sam upoznao čistu i lijepu dušu Kemala Montena, prepisivah
iz nje.
Kompozicije je zvao muzika. Ima novu, prebira žice. "Draga
mi taraga, hajmo o njoj". Bude "Gitaro moja". Taraga je marke "Melodija
Mengeš",
najjeftinija.
Pravih
recital s Ivanom Kalcinom, najglasnijom bh klasičnom gitarom u Evropi. Španska,
skupocjena; pred nastup je štima desetak minuta. Kemica vadi iz gepeka, bez
futrole. "Šta ću je štimati, odlična je". Na sceni je pričala, plakala...
Pravićemo LP.
"Možemo li, Miške, nešto za svoju dušu". Prepišem iz njegove: "Sve
sam svoje sreće podijelio s drugim, / sve ruže u maju i jesenje kiše, / pa
za svoju dušu
u noćima dugim, / imam samo pjesmu, / ne treba mi više." Nanižemo još
8. Kad završimo, sve otpjeva ne gledajući tekst. A onda svaku kao sevdalinku.
Ljepše
koncerte
od tih s novorođenim u životu nisam čuo... Onim koje je volio pisao je narodne.
Bebi, Mehi Puziću, Tozovcu... Neke je potpisivao, neke pod imenom rođaka, Dževada
Jašarevića. Rodbinu je volio i pomagao. Kupi "Mercedes", dođe vozom.
Dao ga Fudi, bratu Dževadovom. "Šta ću, nema rađe, nek taksira."...
Donese traku, upišem tekst
na desetak muzika. Želja Samardžić čuje,
moli jednu o Ani koja je tužna. "Ja je mislio za Splita, al' daj Želji". Zapjevamo
"Jednom kad nam dođu sijede".
Jedan od Halida, veli, nudi mu 5 hiljada DM. Potsjetim da smo obećali Želji.
"Nema problema", veli... Zove: "Miške, vratila se Sabina iz Njemačke, raja
je, poguraćemo je, uraditi ploču". Čobiju Savčiću, isto. Zamolim za "Kiše"
- nema
problema. Za Dan mladosti, za Svečanost revolucionarne pjesme, gostovanje s
"Kišama" po Jugi i vani – ni dnevnicu da naplati... Zove ga menadžer u Gradišku
da kao
gost otpjeva 3 pjesme za 3.000 DM. Pita ko nastupa, pa odbije. "Uzmi pare",
savjetujem. "Jebo pare, neću, papci nastupaju."... Živio je za "Sarajevo",
volio i rođene.
Napravićemo im himnu. Gleda tekst i kucka prstima po stolu. Nakon 5 minuta
kaže: "Ova je gotova"... Kad pitah da pjevamo Tita, komponovao je i govorio:
"Stari
je Bog". Bogovi i Gospoda su Ferhatović, Sušić, Rihtman, Arsen, Kalođera, Stojnić,
Bešlić, Osim, Bajević, Uglješa Uzelac i Dževad Delalić... Pjevač je Miš. I
on za Pjevača.
Milenko Mišo Marić i Kemal Monteno
|
Branka Monteno, Kemal Monteno i Azra Marić
|
Upoznao me s Davorom. Bili su nerazdvojni, a kad Dževad pred
Olimpijadu otvori "Mažestik", presele kod njega. Sviću. Ako ne bockaju jedan
drugog, nađu nekog.
Prošla ponoć, Davor pita: "Mišu, koga ćemo?" "Hajmo Čobija." Debeo imenik je
znao napamet, bira broj: "Šta je, Čobi, legneš k’o kokoš, nema te s rajom?...
Kako gdje smo, u "Mažestiku", zna se. Pali kola, dolazi." Onda bira drugi.
"Jesi li ti Đuro? Monteno ovdje. Slušaj, doći će Čobi. Reci da sam bio tu s
rajom,
Uglješa zvao iz Jugoslavije, tamo smo, nek dođe. A sad zapiši ovaj broj...
Jesi zapis’o?... Kad drugi put dođe, samo okreni i daj mu slušalicu". Onda
bira treći.
"Halo, jel’ hotel Jugoslavija? Ti si, Stevice, Monteno ovdje. Doći će Čobi
da me traži. Reci da smo bili tu s Uglješom, i vratili se u "Mažestik"."...
Smiju se, počinje čeka. Nakon dobar sat zvoni telefon. Čobi urla: "Pa gdje
ste, u
p.m.?"
"Je si li gluv, rek’o sam ti u "Mažestiku", a gdje si ti?" "Kako gdje sam,
jedan je "Mažestik" u Beogradu". "Mi smo u sarajevskom",
veli, spusti slušalicu i popadaju
po stolu... Kad ne pravi, volio je pričati viceve. U 2 poponoća me probudi
telefonom. "Slušaj, ovaj", govori. Bio je antologija, pričao
ih božanstveno. Omiljeni
među interpretatorima - neautorima je u prodavnici ptica. "Pošto je onaj kanarinac",
pita kupac. "Hiljadarka," kaže prodavač. "Puno. A onaj iznad njega?" "Dvije".
"Što je tako skup?" "Duplo ljepše pjeva od prvog". "A onaj mali, u ćošku?"
"Dvadeset
hiljada." "Kako li taj tek pjeva, majko moja?" "Taj nikako ne pjeva. On komponuje
za prvu dvojicu."... Kad mu govorih kako je prvak svijeta u pričanju viceva,
veli: "Osvaldo je deset puta bolji od mene". "Zna dobre viceve?" "Ma,
jok, priča smiješno k’o Anton Marti". (A. M. - zagrebački
TV reditelj sa riječnikom miksanog
hrvatskog i italijanskog). Osvaldo Monteno je prvi čovjek kojeg sam čuo da
jezik Bosne zove bosanskim. "Moja jezik bosansko," govorio je.
Otvori knjižaru školskog pribora. Uveze iz Holandije, Njemačke,
Italije... Gumice sa junacima iz crtića, sveske zlaćanih okvira sviraju kad
se otvore,
olovke pišu
srcem... Čarolija. Kako koga od prijatelja koji imaju školsku djecu sretne,
odvede, daruje. Opremi mi Milenu za par godina. Kad ga pitam šta najbolje u
knjižari
ide, veli: "Tene i televizori." Začudim se: kakve tene i televizori!? "To
ni ne vidim. Raja što vodi posao provede kroz knjige, ide k’o halva." A
muzike su išle još bolje. Sve što komponuje, otpjeva sam ili Čola, Gabi, Tereza, Indeksi...
pozlati se. Davor nas nagovara: "Napišite mi jednu da režu vene". Kemica mu
veli:
"Gdje ćeš to, mišu, pa da nas murija pokupi". Svrati, pred rat, krenuo u Split.
Dok mu komšija Nazif Đukić zakrpi rezervnu na "Alfa Romeu", napišem "Crne
svatove". Davor otpjeva na Mesamu, nagrade tekst. Koji je crna slutnja. Kad
se ostvarila,
zvao je svaki dan dok telefoni nisu ućutali. Par puta odavde, čuh ga. Zvao
je da otplače za Kićem. Ja sam plakao nad da ti roknu samo dvije jer mi se
sve samo
kazalo... Novembra '94. dođe u London, bolan. Iznosih mu stolicu na scenu,
nije mogao stajati. Kad zapjeva "Sarajevo, lubavi moja", 2 hiljade ljudi ustane,
stoji
kao uz himnu, pjeva i plače. U predgovoru zbirke svojih u tuđih tekstova koje
je otpjevao ("Za sve moje ljubavi", '03.) Miljenko Jergović je zapisao: "Naježiš
se s prvim tonovima, a onda ti se tako strašno plače. Svejedno gdje i kad čuješ.
Tebi se plače dok svira. A ne dao Bog da je Monteno uživo pjeva. Tad iz tebe
poteče... I ko zna nad čime se i zašto u toj pjesmi danas plače. Ali neka:
od suza je, kao i od smijeha, sačinjena većina onoga što je u ovom gradu ikad
valjalo."... Posvetu u knjizi počinje dvostihom koji mu davno upisah u refren:
"Da tebe nije,
da te nema, onda ni mene bilo ne bi...", pa nastavlja: "Dragi Mišo, sve znaš,
puno sam od tebe dobio i puno naučio. Ova knjiga je samo jedna uspomena. U
njoj su skoro svi moji prijatelji i sve moje ljubavi, a ti si i jedno i drugo.
Hvala
ti!" Dirnuo me, a objašnjavah mu da sam sav nauk o duši od njega naučio. Nježnost
Kemala Montena je bila zarazna. Kog dodirne pjesmom taj zavoli ljude, poželi
da zagrli cijeli svijet. Bez njega bih bio siromašniji i za lijepe radosti
i za lijepe tugu. Bez njega bih bio siromašniji za bar 4 himne. Onu gradu s
kojim
je zajedno rastao; onu zemlji u kojoj se žita zlate i na brijegu vidi rodni
dom; onu u kojoj Velež živi u meni i onu u kojoj je, dok šetasmo ispod procvalih
mostarskih
lipa, Azra rekla ljubav, i sve stalo... Moj prijatelj Kemal Monteno je više
čovječanstvo, nego čovjek. Moj prijatelj nije privremen. Jer je mislio i misli
ljubavlju. U
nedavnom razgovoru se ispovijeda: "Teško mi se sjetiti svih ljudi koje sam
volio, i onih koji su mi nešto značili, još me više strah da nekog zaboravim
- Džuva,
Merso, raja iz djetinjstva, rahmetli Sultan, pa Dževad Delalić, Dačo, Mirza,
Uglješa... Osjećam se užasno sam. Hvala bogu da imam porodicu, svoju djecu,
svoje unuke. Prije sam znao: idem desno, proći ću pored Fisa i sresti Daču
ili Mirzu
ili nekog od moje raje, ili da ću otići do "Mažestika", do Dževada na kafu,
piće... Sad gledam desno, krenem i znam da nema nikog i onda se vratim... Lijevo
nemam
gdje, desno nemam gdje, i tako život prolazi."...
Kroz život, kao po meku ćilimu, hodah s Kemalom Montenom. U
kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez
njih bih se izgubio
u
vječnosti žedan ljubavi i nježnosti. Otud ovo slovo za dušu koju je, koju
smo, dijelili s drugim.
|
KEMAL MONTENO - Na kraju grada
|
|
|
Autor priloga:
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija |
|
| |
|
Reklamno mjesto 5
Reklamno mjesto 6
Reklamno mjesto 7
Reklamno mjesto 8
Reklamno mjesto 9
Hosting sponzor:
|