- Moji roditelji su porijeklom iz Ljubinja. Vozili se jednom na kamionu iz Čapljine, godina '46. Otac Borislav imao sunčane naočare, a kupio i grožđe i Ksenija se upeca na grožđe. Poslije prešli u Sarajevo. Otac omladinac, partizan na zadatke. Završio škole, fakultete, magistrature, pisao udžbenike, bio direktor, profesor, ministar... Tako se dogodilo da sam rođen u Sarajevu prije 55 godina. Tu sam odrastao i završio škole. Nakon gimnazije prijavim se za Jazz akademiju u Grazu, sve sređeno, ali zaljubih se i umjesto džeza - đe si dušo, đe si rano... Otac me uzme za ruku i upiše na Ekonomski fakultet. Otac je umro mlad, u 57-oj. Meni bilo 30 godina. Taman smo postali ravnopravni i počeli družiti, a one ode. Od tada se moje razmišljanje o životu promjenilo. Shvatio sam da su važni trenuci sreće, kreativnosti, i ljudi, oni pravi - sve ostalo je izgubljeno vrijeme. Moram spomenuti i moga djeda, u Hercegovini kažu đeda, Dušana koji je veoma uticao na moje prve poglede na život, čak mi je davao i ideje za pjesme kao ona "Tamo preko Dunava", pa ona "Trči čule neven čule". Odužio sam mu se pjesmom "Mome Djedu" koja se nalazi na posljednjem albumu Rezonanse. Zvali me neki dan rođaci iz Dubrovnika, nas unuka je 12, pa kažu, evo, slušamo pjesmu i plačemo. Nakon 20 godina!? Otac je sahranjen u Ljubinju, na grobu mu petokraka. Majka Ksenija - Sena, čudo od mudrosti i optimizma živi sa mojom sestrom Brankom - Sekom u Švedskoj. Seka je doktorirala ekonomske nauke, predaje na Upsala univerzitetu, a ja sam u Minhenu, Pragu, Sarajevu, Aziji, Americi; gdje me muzika ponese - govori iz sopstvenog studija u Minhenu Brano Likić, kompozitor, aranžer, pjesnik - tekstopisac, bas gitarista, pjevač, producent... Osnivač Rezonanse koju su najugledniji YU muzički kritičari zvali "akustičarsko Bijelo dugme" i čitali kao "Raison an Sa" - "Razlog iz Sarajeva".

Zbog sarajevskog, i svih ostalih razloga, ovaj zapis ispisujem na muzičkoj podlozi CD-a "JAZZ Postcard". Uvodna numera je "What a Wonderful World" - "Kakav divan svijet". Pamtim i ljepši od sadašnjeg, molim Branu za vremeplov u onaj iz njegovog propjevavanja.

- Muzika mi se dešava veoma rano. Negdje sa pet - šest godina, tek počela era televizije, gledah festival u Opatiji. Pojavi se Marko Novosel, pjeva "Kad si kupim mali motorin". I tad kao da me munja pogodila, shvatim da je to to što osjećam. Kasnije sam tu pjesmu stavio na album Branka Đurića i Bombaj Štampe. I u njegovoj interpretaciji opet je bila hit. Inače, već u prvom osnovne, nastavnica muzike Nada otkriva moj talenat i počinjem nastupati. Onako, bez pratnje, s repertoarom Dušana Jakšića, Marka Novosela... Majka mi sašila specijalni kompletić od vražije kože i tako je počelo. Pa su bile grupe Žute Pjege, Oni, pa Formula 4, vjerovatno najbolji rock sastav u to vrijeme, no nismo se znali prodati jer smo se takmičili sa samim sobom. Sa Rezonansom kreće zrelost i sloboda kada sam aranžiram, komponujem. Tu je i Seka kao solistikinja koja se vratila sa školovanja iz Amerike. I sve počinje pametnije sa konceptom što je i danas najvažnije. Da je Rezonansa opstala, bila bi svjetski bend upravo zbog osobenosti zvuka. Evo i danas njene ploče se prodaju po aukcijama po rekordnim cijenama. Puno je lijepe i različite muzike prošlo kroz moje ruke. Mogao bih ti pričati o projektu "Od Bejruta do Sarajeva i nazad" koji sam uradio sa kolegom kompozitorom iz Bejruta, Alexijem Chemalijem, zatim o svom "World music orchestru" u kome sviraju muzičari iz Centralne Azije, o nastupima u Turskoj, ali sve mi to izgleda malo previše za ovaj razgovor, neće ljudi pofatat', što džabe pričat. Zadnjih godina napravio sam, po sudu znalaca, odlične "Razgovore sa ljudima koji zvuče" što treba da se pojavi u istoimenoj knjizi. A jedna pjesma koja se zove "Čovjek s juga" skrenula je opet pažnju na mene kao kantautora. Iz davne ljubavi prema džezu, za dušu sam snimao neke svoje verzije džez standarda. Jednom vozim Duška Gojkovića, svjetsku trubačku legendu, a CD slučajno u autu zasvira kako upalih motor. Duško sluša i kaže: "Ovaj tip odlično pjeva, ja bih volio ovako snimit ploču". Rekoh da to ja pjevam. On ne vjeruje. Kaže: "Parkiraj na prvi parking". Sluša, sluša i kaže: "Mi moramo zajedno snimiti ploču". Okupi najbolju moguću ekipu u Evropi: Dejan Terzić, bubnjar rodom iz Banja Luke, godinama živi u Njemačkoj, proglašen uzastopno najboljim evropskim bubnjarem, odnedavno profesor na najprestižnijoj evropskoj Jazz akademiji u Bernu. Walter Lang, njemački klavirtista No. 1, završio na Berkliju, Martin Đakonovski, kontrabasista, živi u Kelnu, po svim kriterijima takođe No. 1 u Evropi. Njegov otac Dragan je bio šef Makedonskog Big Benda, djed Vasil osnovao Makedonski zabavni orkestar. I snimili smo CD na kojem sam solista. Nakon slušanja još jedna džez legenda, Sinan Alimanović kaže: "Brano, ovo je kao da si dobio milion dolara na lotu". Eto, to su ti momenti koji život znače.

Nastavljam bilježiti razgovor na podlozi CD-a "JAZZ Postcard" s kojeg Brano baršunastom sjetom potsjeća na "Good old days" - "Dobre stare dane". Iz kojih me zapljusne i dirne njegova "Neretva" sa TV "Svečanosti revolucionarne pjesme" 80.tih čiji sam scenarista i urednik godinama bio. Svečanost je skinuta s programa, pjesma ugušena, pjevači zamukli, a Brano veli: "Ja se ne odričem onoga što sam radio. Zato što sam to tako osjećao. Ono što smo tada imali je osjećaj ljubavi prema zemlji odakle smo, a to je velika stvar. Takvih emocija više nema. Ljudi ih se plaše jer su jednom prevareni. Danas su u tom pravcu emotivni, uglavnom iz interesa. Sjećam se da smo u Mostaru na "Svečanosti" nastupali u velikom hangaru "Sokola" i Rezonansa otpjevala "Neretvu". Nakon izvedbe priđe mi Oskar Danon i kaže: "Mladiću, to je bilo jako dobro". To nisam zaboravio. Takođe se sjećam neke proslave u Banovićima, govorio Džemal Bjedić i mene zamolili da napravim pjesmu gradu. I nastala je divna pjesma, Seka napisala tekst, i danas je sviraju: "Nastali su Banovići da se narod njima diči" ... Ja se, ustvari, ničeg nisam odrekao. Niti jedne svoje ljubavi. Sarajeva, koje mi mnogo znači i stalno mu se vraćam, evo se spremam i sad sa džez bendom. I tamo imam studio. Inspirativan. Sjećanja i prijatelje. Pitaš kada sam i kako otišao? Ostao sam prvih pet mjeseci rata, onda otišao za familijom. Napisao sam kantatu koja je uspjela izaći na muzički konkurs vani. Pozovu me pa sam odletio za Zagreb, pa za Minhen. U Minhenu odmah krećem sa pravljenjem studija. Pozovu me iz "Slobodne Evrope" da im se pridružim. Nikad prije nisam čuo za njih, ali čovjek koji se bavio organizacijom toga svega, Amerikanac našeg porijekla, bio je u Sarajevu za Zimsku Olimpijadu i nakupovao mojih ploča. Kada je čuo da sam tu nazvao me i ponudio mjesto muzičkog urednika. Meni se dopalo kada sam vidio da to nije jednostrano već ni po babu ni po...

Djeca su već velika, sin 30, kćerka 27. Talentovani su i takođe se bave kreativnim poslovima. Na moju žalost, ne muzikom. Osamostali su se, ali se često družimo. Lijepo neko reče: "Oni su naša djeca, ali nisu naše vlasništvo". Kalil Gibran veli: "...samo strijele ispaljene iz naših lukova". Često pomislim na ona vremena kada su familije živjele zajedno pod istim krovom. Pročitah da ljudi najduže žive na Sardiniji, ne samo zbog hrane i zraka, već zbog tradicije zajedničkog življenje. Zamisli: ručak, a tamo i djed i pradjed, baba, otac, majka, a dijete dolazi iz škole i kaže: "Dobio sam keca". Onda gluv djed kaže: "Šta reče?" Baba mu prevodi, on ne čuje, otac prevodi i tako nešto što je izgledalo strašno, raspadne se na komadiće i postane problem koji svi zajedno podijele i jednostavno - više nije problem... Ma, ipak sam ja južnjak. Pjesmu koju pomenuh, "Čovjek s juga" završavam stihovima: "Prolaze gradovi, / ljeta su sve kraća, / jug mi sve uzima / i sve iznova vraća". Moj život je u toj pjesmi.