Barikada
- World Of Music - Vremeplov - Mostarenje |
|
NEPOVRAT CESTE IZ '76.
Milenko Mišo Marić |
|
FADIL
REDŽIĆ
Nepovrat ceste iz '76.
|
|
Ako odlučite niz ove redove, a imate pri ruci, kao generacije
pri srcu, CD Indexa, molim vas startajte.
Tek na podlozi antologijskih pjesama iz bh muzičke riznice
- "Bacila je sve niz rijeku", "Balada", "Bilo je lijepo",
"I mi i nas dvoje", "Ispijmo zlatni pehar", "Moja Hana", "Samo
su ruže znale",
"Slovo o čovjeku" - ovo slovo
sa Fadilom Redžićem koji ih je komponovao, s Indexima donio a nas podario -
biće kompletno. Uradili smo ponešto i zajedno. Posljednje s Indeksima, muzičku
poemu "Krajina" za "Svečanost revolucionarne pjesme" na Garavicama
kod Fadilovog rodnog Bihaća. Poslije je bio rat. Susretosmo se krajem novembra
'94. I Monteno s njima. Vodih koncerte
u Londonu i Birmingemu. Razmjenili smo sjećanja i čestitke za praznike ranjene
BiH i upokojene SFRJ. Praznici su bili naši, a naročito Fadilovog
oca Envera, partizana - prvoborca, vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, bh akademika
koji je istoriju stvarao, potom pisao. Evo će 14 godina kako Fadila nisam vidjeo.
Kad me spopadnu sjete slušam pjesme, zovnem telefonom, pitam:
"Kako si, moj Feđa?"
- Izvini, moram govoriti tiho,
Mak spava. Znaš, osim tebe, Feđa me zove par ruskih imigranata, kolega sa posla.
Prijatelji u Sarajevu
me najčešće zovu Fadiljo.
Taj nadimak mi je dao Pimpekov otac, pokojni Stipe, jer sam ga podsjećao na
Meksikanca?! Tada sam kao nosio brkove. Interesantno je da me i kolege iz Gvatemale
tako zovu.
Neki me pak zovu Fidel. Ameri me zovu Fadil sa kratkim "a" i akcentom
na "dil",
a nekima je zgodnije Fadl. Jedan blento me zvao Fejdl. Američko prezime mi
je Redžik. Moj dragi dido Sulejman, Enverov otac me zvao Fadilovski, a zagrebačka
grana Jasnine familije me zove Dil. Sanja me zove Tajo, Zlaja Tata i jedino
me
moja Jasmina - Jasna zove imenom koje sam naslijedio od maminog brata, poginulog
partizana u Drugom Svjetskom ratu. Po želji moje bake Gizele i dede Šerifa,
moj Zlaja nosi ime njihovog drugog sina koji je nestao na putu kojim se želio
pridružiti
partizanima - sestri Fadili Bilal, prvoborcu i bratu Fadilu Bilal.
"Otkud u Ameriku?"
- Kad smo se rastali u Londri, vratio sam se u Sarajevo. Da se pridružim sinu
koji je već bio ovdje odlučio sam negdje potkraj '95. Jasna i ja smo u Atlantu
došli februara '96.
- Predratnih si mi pričao da je Zlatan u Gracu, nisi ga nešto hvalio, ali
su mi Davor, Bodo, Ranko, Kemica govorili da je bogomdan talenat. Da je bolji
bas-gitarista i od tebe i Zokija. Znači najbolji u Sarajevu.
- Moj Zlaja je studij muzike, tačnije kontrabasa počeo u Sarajevu, nastavio
u Gracu. Sudbina je htjela da završi u Americi na "Indiana University" u
Bloomingtonu. Na njegov poziv smo u USA otišli prvo Jasmina i ja, a kasnije
i naša kćerka
Sanja.
Zlaja sada svira u San Antonio Symphony, a mi smo ostali u Atlanti. Kao
svirač, Zlaja me je pretekao sa nepunih 10 godina. Šta da ti pričam. Ja sam
ga pokušavao
odgovoriti od muzike kao profesije, jer sam znao iz iskustva da je muzika
mnogo ljepši hobby nego zanimanje, ali nisam u tome uspio. Srećom, ispalo
je kako
treba i on se bavi poslom koji je sam po sebi uživanje. Malo je poslova na
kojima ti
provedeno vrijeme čini bolji dio dana.
"Studirao si fiziku, preomjenio u Indekse, diplomirao
na Muzičkoj akademiji, sad informatika!?"
- Volio sam , a i sada volim fiziku, hemiju, matematiku... Nauke koje uistinu
pomažu čovjeku. Mala digresija. Najveći problem sa religijama je što se
mješaju u posao nauka i često su u zavadi s njima oko nepobitnih istina.
Molitvama
čovjek nikada ne bi uspio napraviti ni veš mašinu, da ne kažem svemirsku
letilicu... No, zbog Indeksa sam zanemario fiziku i kasnije mi se učinilo
korisnije
da završim studij muzike. Uzgred, u umjetnosti su religije kao motiv i
inspiracija rezultirale djelima koja ovaj svijet čine ljepšim i bogatijim.
Sve ima lice
i
naličje... Ovdje radim kao Motherboard Technician. Servisiram i testiram
MBs
za NCR proizvode koji su na bazi PC računara. Zanimljiv i solidno plaćen
posao. U decembru ću ispuniti uslove za odlazak u penziju i vjerujem da
će me Jasna
natjerati da prestanem raditi. A onda ćemo polako nazad za Sarajevo.
"Kako si doživjeo prvo poratno okupljanje Indeksa? Znam
da ste planirali LP, Bodo me molio tekstove a i Davor sedam dana prije smrti
požurivao da
nešto napišem.
Koliko si ti, nakon svega, ostao u muzici i s muzikom?"
- Bilo mi je drago što imaju volje i snage da nastave sa radom. Posljednji
put smo svirali u starom sastavu ovdje, u Americi. Pimpek, Bodo, Đokica,
Sinan Alimanović
i ja. Djelovali su mi pomalo umorno, ali su živnuli kad smo im se pridružili
Đokica i ja. Kada mi je Bodo javio da je Dačo ozbiljno bolestan, odletio
sam za Sarajevo da ga obiđem. Tražio mi je, također, pjesme za novi album,
a Bodo
mi je dao i novu kazetu. Posljednje što sam uradio u muzici je šansonica
na tekst Zije Dizdarevića, "Sarajevska Kiša". Tarik Filipović ju je odradio
baš
kako treba.
Možeš je čuti na YouTubu. (Svakako pogledati ako vam je do lijepe šetnje
Sarajevom, P.A.)
|
|
"Kako Redžići u US? Sve sa Nj. V. Unukom zbog kojeg moraš
biti tih?"
- Nj. V. Unuk se zove Mak Vesnić. Među prvim i najčešćim rječima su mu:
dedo, dedo! Strašan dečko. Bezgranično radoznao i uporan, a vidim i
da je muzikalan.
Kad čuje muziku reaguje cupkanjem i pljeskom. Juče sam se skoro rasplakao
gledajući moju Jasnu i njega kako plešu. Tata mu je Jasmin - Japa.
Jako uspješan software
engineer , a i fini svirač. Zna sve pjesme koje su se pjevale na ex-YU
prostorima. Moja Sanjica se nosi sa Makom herojski, a mi joj pomažemo
koliko možemo.
Zlaja nam je u Ameriku došao oženjen školskom drugaricom Anelom. No,
ta veza nije
dugo potrajala.
"Nedavno veliš da se u maju spremaš u Sarajevo. Kojim
povodom i koga ćeš sresti?"
- Tomislav Kašljević je producent koncerta koji ćemo 7. maja održati
za Daču, Bodu, Đokicu Kisića i Đorđa Novkovića. Tomislav nam je već
besprijekorno organizovao koncerte u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu,
Splitu i Novom Sadu.
I Zlaja je svirao
na svim koncertima. A sad mi je divna prilika da se vidim sa Rankom
Rihtmanom, Nenom Jurinom, Batom
Kovačem i brojnim kolegama. Van tog
muzičkog kruga
u
Sarajevu se vidim sa svojim Enverom, Zokijem (Zoran, Fadilov brat,
basista Bijelog
dugmeta, P.A.) Zokijevim Amrom i njihovim Danom, rodicom Pupom
i njenim Pampom, punicom
Emicom, šurom Mirzom i njegovom Fahrom, Bodinom Dinom, Pimpekovom
Sanjom i Darijem, Gerom, Nunom, Trokom... Mamina urna je u stanu kod tate
i Zokija,
a obiđem grobove
Davora, Bode i Đokice, bake Gizele i dede Šerifa, strike Husrefa,
punca
Šefketa i mnogih prijatelja.
"Navratiš li do Side i Zorana u London?" (Sida, Fadilova
sestra udata za prof. Zorana Pajića, P.A.)
- Nemam vremena za Londru jer imam samo 11 radnih dana odmora i
to je rezervisano za Sarajevo. Sa njima se obično tamo vidim. Svi
Pajići
su
bili na svirci
u Splitu, pa smo i kafu popili na rivi. Nataša je, također, u Americi
i često nam navrati.
I Srle je bio par puta.
"Sačuva li stan u Makarskoj, odeš li se placnuti, roniti?
Stalno prepričavam kako smo se jednog lijepa ljeta lijepo družili u Tučepima
gdje smo
Šiba Krvavac i ja ljetovali sa suprugama. Ostala mi zgodica:
roniš
u Makarskoj,
a neki
tvoj Sarajlija, i on. Te kad izronite pita: "Fadile, ba, ima
li šta?" A ti mu odgovaraš:
"Ništa posebno, par šparića?" On se hvata za podebeo zlatan lanac
oko vrata i veli: "Ma jebo špariće, gledaj lanca!"
- Ha-ha. Ja za ribama, on za nakitom... Svratim na dan dva. Vidim
se sa komšijama i Pimpekovom, nekad davno, voljenom djevojkom
Darom. Okupam
se
barem jednom
bez obzira na temperaturu vode. Nigdje nema Jadrana. Pusti Havaje
i Floridu. Ne da
se to ni porediti.
- Ima li naših u Atlanti? S kim se družiš ako Zapad dozvoljava
taj luksuz?
- Ima naše raje i to dosta. Družimo se sa bračnim parom Vukotić,
Jesenkom i Gogom, Zlajinim i mojim drugom Edom Behom i njegovom
Aminom, Nedimom
i Sanelom,
Bralom,
Rifatom, Borisom, Oručima... Često roštiljamo uz pivu. Posljednjih
mjeseci se muško društvo redovno nalazi na pokeru. Na posljednjem
pokeru kod
Behe, nas dvojica
smo malo mezetili na gitarama. I bilo je lijepo. Juče je Sanjicina
prijateljica Vedrana, uzgred tvoja Mostarka, slavila rođendan
i kažu da je bilo super.
Njen tata Sejo, poznat mostarski muzičar je svirao i pjevao
uz gitaru i skalimeriju sintesajzera i ritam mašina. Maku je
to
bilo jako interesantno.
"Desetak godina nakon ludila nisam mogao zapisati stih.
Prva granata s brda strefila me posred srca koje je porodilište
pjesme. Koliko
je muzike
ostalo
u tebi, je si li, želiš li i možeš li još komponovati?"
- Nadam se da će biti prilike. Rijetke su noći u kojima ne
sanjam Davora, Bodu, Đoleta. I stalno nešto probamo, sviramo,
dotjerujemo.
Možda nešto
i ispadne
od toga.
Dok ukucavah ove redove sa davne kasete prate me Indeksi.
Jedna je pjesma iz '76. Tad je BiH odlučila da asfaltira
stare, gradi
nove ceste.
Zasukah
dušu pa
zapisah : "Putevi". Refren počinje: "Jednom ćemo na toj cesti /
sami sebe ljepše sresti..."
Truckam, evo, makadamom sjećanja. U pjesmama susrećem s
Indeksima. Na Barama s Davorom i s Bodom, s Đokom ću
tek. E-mailom i
telefonom s Feđom
u Atlanti,
Rankom u Tel Avivu. A mislili smo da nikad nećemo s one
ceste '76. Koja je zalutala u bespuće, u nepovrat.
POTPISI POD FOTKE:
1. (S omota): Davor, Fadil i Bodo
2. (Sa Makom): Fadil i Mak
3. (Jasna i Fadil): "Ispijmo zlatni pehar"
|
Autor priloga:
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija |
|
|