Sve se na Ostrvu već jednom dogodilo, al' se ne pamti da je zvijezda tjerala Mjeseca, pa ga za goru zatjerala. Na jugu Engleske nema gore - "grob je najviša planina". Nit' je ikad Mujo kovao konja po Mjesecu, majka ga klela na akademskom engleskom, a Suljagina Fata išla u šoping i molila: "Hey, Mujo, give me a kilo of gold." Biva: "Hej, bolan Mujo, daj mi kilo zlata". Šta je bilo u sljedećoj, neispjevanoj kitici iza zamandaljenih vrata ostavljeno je mašti; a usred gala koncerta u Domu kulture, na Rondou, Ico Voljevica dobacio Himzi Polovini, 70.tih. S tom pjesmom, koja se na jeziku Williama Shakespeara zove "Mostar's shoops are so beautiful", sa scene Bridport Arts Centre, jug Engleske, lani je na turneju krenula, ove godine nastavila, prva "Sevdah Opera" otkad je sevdaha i otkad je opere. Muzički autori ovog jedinstvenog djela su Nigel Osborne, diplomanirani kompozitor sa Univerziteta u Oxfordu i neznane bosanskohercegovačke sevdalije što su diplomirale uz stado ili, kako ih je gdje spopao sevdah. Autor libreta i novih songova je Goran Simić, sarajevski pjesnik sa stalnim boravkom u Torontu, a autori starih stihova neznani bosanskohercegovački pjevači i Aleksa Šantić, sa vječnim mjestom boravka u narodnoj tradiciji.

"Sevdah Opera" je predstava s pjevanjem i igranjem. Prvi, 70.minutni čin je satkan od novokomponovanih arija klasičnog operskog prizvuka inspirisanih sevdahom. Drugi čin Englezi bi nazvali happening, a po naški je teferič s probranim draguljima iz riznice narodnog pjevanja, s kratkim, duhovitim najavama, slobodnim prijevodima pjesama s izvornog na engleski jezik, a sve uz čašicu vina il' kriglu piva, bez kojih Englezi ne mogu zamisliti happening, a mi teferič - nije ni naš narod mimo svijeta.

Autorski i izvođački ansambl prve "Sevdah Opere" u istoriji, porijeklom i važećim državljanstvima, liči na mini - samit Ujedinjenih naroda. Sevdah je, inače, imao tu lijepu naviku da kroz minule vijekove ujedinjuje i naše. U Operi nastupa Alma Ferović. Nastupala je već sa Johnom Eltonom na Wembleyu, u Royal Albert Hallu, gostovala u Canadi, Australiji, Indiji, Singapuru, Kini... Marta 2006. je angažovana u Sarajevu, potom opet London, Canada, Kuvajt... U "Sevdah operi" je sevdah - primadona. Interpretacijom "Emine" oduševljava publiku. Okreće im bururet u glavi. Posmatrajući Engleskinje i Engleze kako uzdišu i sevdišu, sva je prilika da će Bosnu i Hercegovinu u Evropu prije uvesti Emina, Alma, sevdalije i sevdah , nego demokratski izabrani predstavnici bh naroda.
Oni, definitivno, nemaju sluha.
Po onoj: slon im, da prostiš, u uvo.
S pranenom sam razgovarao, i još razgovaram. U stihovima. Znam je napamet. I na srce.
S nenom nisam nikad i nikako. Žao mi.
S unukom, nekoliko puta telefonom, a razmijenili smo drage riječi poštovanja u sarajevskom Kamernom teatru i u novinama.
Praunuku prvi put susretoh s onu stranu mobitela, a potom licem u lice i oči u oci na Svečanosti kulture bh dijaspore u britanskoj prijestonici. Njeno lice je lijepo. Njene oči su lijepe, mile i pametne. Njen smijeh je vedar; pjesma je u smijehu.
Njena pranena, Emina, je u pjesmi.
Njena majka, Selma, čitav je zivot s pjesmom i s muzikom. Doktor muzike, dekan i profesor na sarajevskoj Muzičkoj akademiji i profesor na Pedagoskoj.

Praunuka, Alma Ferović, je od 2004. sve češće u Londonu nakon postdiplomskog na Royal Academy of Music, odsjek: Musical Theatre Department. Na Kraljevsku akademiju je uvela pranena, Emina Sefić - Koluder. Koju je otpjevala na prijemnom. Niko od uvaženih profesora riječ nije razumio. A svi su sve osjetili. Vječne pjesme su notirane kardialnim esperantom. Čovječanstvo bi bilo sretnije kad bi ova blentava planeta komunicirala pjevajući. Pa da mu se Alma Ferović obrati sa CD-a, video zapisom - najbolje sa scene, uživo. Kao što je u kultnom londonskom mjuziklu "Gospodar prstenova" s koji je obišla planetu.

- Kao djevojčica slušala sam priče o praneni. Zvučale su mi kao najljepša bajka na svijetu. Od trenutka kad sam shvatila da je Emina iz pjesme dio mene i moje porodice, s ponosom o njoj pričam, jer me inspiriše. Posebno sam sretna kad mi neko uputi kompliment da ličim na nju. A kad god razmišljam o njoj, žao mi što je nisam upoznala. Prva pjesma koju sam naučila i zapjevala, bila je o njoj. Danas je pjevam na koncertima širom svijeta i svaki put je zamišljam i svaki put pjevam samo njoj. O sebi, šta reći? Rođena sam '78. u Sarajevu. Uporedo završila osnovnu i Nižu muzičku, pa gimnaziju i Srednju muzičku. U dvadeset prvoj sam diplomirala na Teoretsko-Pedagoškom odsjeku Muzičke akademije. Tokom školovanja deset godina se bavila manekenstvom, obrazovala za novinarstvo, pjevala u horovima, solo nastupala po festivalima, a neposredno pred dolazak u London završila dvogodišnji ugovor pri Evropskoj Komisiji za strane investicije. Po završenom postidplomskom, još sam tu. London je centar svijeta za muzičku profesiju. Koju sam odabrala pod pramajkinim i maminim uticajem. Uticale su i na mog bracu, Jasmina. I on je završio Muzičku akademiju. Jedino tata nije u muzici. Porijeklom je iz Plava, kao momčić došao u Sarajevo. Iako nije muzičar, nego diplomirani ekonomista, veoma se razumije u muziku i podržava nas. Običava reći: matematika i muzika imaju mnogo veza. Veoma mi nedostaju. Ja sam najsretnija kad sam u krugu familije, kad se svi iskupimo i pjevamo iz srca. A voljela bih, više od svega, da se jednom okupe svi potomci moje pramajke, Emine i pradede, Avdage Koludera. Za neke znam gdje su, za neke, nažalost, ne znam.

(Da se prapomstvo ne pogubi brine unuk Eminin, Mugdim Karabeg. Veli kako direktnih potomaka više nema. Kćer Šerifa i sin Besim umrli u ratu. Živi 8 unuka, 20 praunuka i 16 prapraunuka u BiH, Srbiji, USA, Turskoj, Engleskoj i Norveškoj).

- Sarajevo je moj grad i gdje god da sam, moja duša će uvijek tamo pripadati. Ne samo zbog porodice i prijatelja, već zbog svega što sam u tom gradu prošla, pa čak i one četiri godine rata. Bez dijelića toga mozaika u životnom iskustva, danas ne bih bila ono što jesam. A i Mostar je moj grad, dakako. Lijep dio djetinjstva sam provela u Alajbegovića sokaku, kod majke, tako sam uvijek zvala maminu mamu, istog imena, Emina. Ona je od Ćišića i bila je udata za Aliju Koludera, najstarijeg sina lijepe Emine. Satima bismo sjedili u njenoj mirisnoj avliji, pričala mi je o Mostaru, o Emini... Vodila me na Tepu, na Stari most, u HIT i "Razvitak", kupovala čokoladne mrvice koje i sad strašno volim. Mostar je u mom srcu pored Sarajeva i osjećam ga svojim. Posljednji put sam bila u Mostaru, porodično, prilikom otvorenje Mosta, uz televizor. Bili smo tužni, jer nam se aranzman "Emine" učinio neprikladan, bilo je muzičkih grešaka u izvođenju. Znam, nema više Himze, kojeg je i ona najviše voljela, ali bi bilo ljepše da je to Ibrica Jusić sam izveo, uz gitaru, ili neki mostarski hor koji tu pjesmu osjeća svojom.

U zavičaju, i pjesmu i praunuku pjesme znaju i vole. Pranenu njenu, s početka XX stoljeća, vraćajuci se iz topla hamama, zapjevao je Aleksa. Neznan, praunukinom ljepotom nadahnut pjesnik, s početka XXI, javio se pjesmom "Alma" u sarajevskoj reviji. Vraćajući se "iz topla kafića", zapjevao je: "Ja joj nazvah selam / pun ružina cvijeta, / stid je ne bi bilo / da je Miss Svijeta".

Tako to biva s ljepotom i pjesnicima. Jedno davno, prelijepo mostarsko djevojče ušetalo je u pjesmu, s ibrikom u ruci, 1903. Stoljeće i godinu kasnije, iz te pjesme, s istom ljepotom, njena praunuka je išetala s Royal Academy of Music u Londonu s najprestižnijom diplomom, koja se u čudesnom svijetu orođenih nota i stihova, može steći.

K'o u dobroj bajci sanak se ostvari. Sve ostalo je bilo, jeste i biće pjesma. U kojoj duša diše lako i lijepo, kao u mostarskoj, proljećnoj bašti, u hladu jasmina.

---