Podsjetnik na Ljubav

Premalen je Mostar, a pregoleme mu ljubavi. Kad zapupi loza po cimskim vinogradima, u najosunčanijem pristranku nad gradom, među trsovima, raspusno zakikoće Grozdana, a veseli njen Hamza Humo vjekuje s druge strane, podno Huma, u haremu Šoinovac. Bi li Ona ili je samo zasanjao, za susreta s Hamzom - ne pitah.

Tri sam ljubavi Mehe Sefića, slikara i bratića lijepe Emine, upoznao. Irenu, glumicu, na portretu, a s Marijom i Karmelom kafendisah u predvečerja na terasama "Bristola" i "Neretve". Maestro Sefić bijaše drag i šarmantan čovjek. Opijen bojom i muzikom, a počesto i konjakom. Sve mu je u životu išlo da valja, a u ljubavima, kazivao mi, nije imao sreće. Irena otišla u Beograd, s Marijom se razveo, a Karmelu nikad oženio. O Maestrovim ljubavima nisam pisao.

Ljubavi su uvijek lijepe i ćudljive, a Mostar je bašta božija u kojoj su ljubavi, od svega pod nebom, najbolje uspijevale. Aleksine Anka i Zorka, Osmanova Zora - Đaurka, do Zupčeve Svetlane. Kisnuo sam s njom i s Perom pod modrim kišama mostarskim. Oni su se ljubili, ja sam samo kisnuo. Nije mi bilo lako. Najznamenija ljubav uz Neretvu, Emina, nije ljubljena. "Emina" je himna u slavu ženske ljepote.

Sve velike ljubavi Mostara počinjale su strasno i s radošću, a završavale s tugom i stihovima. Vrijeme se davno zaklopilo nad Aleksinim, Osmanovim i Perinim ljuvenostima. Umrle su Anka, Zorke, Emina. I jedna Zupčeva Svetlana, bilo ih je četiri, i ona je umrla. Dragana je još s pjesnikom, ostale žive sretno, s drugim. Polako se spremaju u tihe starosti s unucima i s borama.

Ljubavi Mostara su jedino u pjesmama ostale mlade. Pjesmi nije u navici da se izbora i posijedi. O tim ljubavima iz stihova sačinih spomenar u koji, umjesto cvijeta, uložih dokumente i sjećanja.

Učinilo bi me sretnim da se čita kao Podsjetnik na Ljubav.

Mišo Marić

JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila ko zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone,
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce. I ko sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji oblak bola i gorčina.

I kobna mis'o moriti mi stade:
Što moja nisi? I što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?...

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda sto radja i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... A ja mislim na te
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš krupne raspukle granate.

Aleksa Šantić 1910.

Jedna suza

Noć je tiha, a mjesečina blaga. Mostar pogasio pendžere i zaogrnuo se tišinom. Jedino dolje, pod Starim mostom, šume Neretva i Radobolja. Jasno razlikuje šum jedne od druge. Neretva grgolja, brza, raduje se, a Radobolja stišava, izdiše i kao da nije voda, kao da slap mjesečine bono uvire u Neretvu.

On Radobolju više voli i oduvijek misli kako s njom dijeli sudbinu. Neretva je i konjička i jablanička i metkovićka, a Radobolja se u Mostaru rodi, proživi i tu, pod Mostom, umire. Davno je odlučio: tako će i on, ako bog da, ovdje sklopiti oči. Najpravednije je da tu gdje počneš i budeš, na kraju i ostaneš. Čovjek zavičaju, a biser moru.

Prsten mu se oznojio u ruci i gori. Kao da živu žišku stišće u šaci. Kad otvori dlan, krupan, ruzičast biser oblije rumen mjesečine. Sjeti se Beča, juvelira, nade i riječi snahe Ljubice kad mu ga je predveče vratila:
- Poručila ti Zora, Aco, da prsten ne može primiti. Bi ona, ali otac nije za to. Nisi mrzak gazda Jovi, poštuje te, rekao joj, ali prsten - jok. A što se nje, Zore tiče, pozdravlja te i moli da pročitaš kraj posljednjeg pisma.

Ne treba čitati. To posljednje Zorino pismo zna napamet. Slovima sićanim i plavim kao cvjetići jorgovana piše: "Ostajem tvoja, do groba ljubeci Te, Zora."

Raširi prste i osjeti kako prsten, meko, gotovo milujući, skliznu s dlana i nesta u tamu, prema vodi. Postoja malo, pa krenu kući. Iz bašča nad vodom i pećinama zabiglisaše prvi jutarnji bulbuli.

Anku je dugo bolovao. Do "Gusala" mu nije, do violine mu nije, do putovanja mu nije, do pjesama mu nije; ni do čeg mu nije. Najrađe je sam sa sobom. "Goreg druga od sebe samog, Aleksa, nisi mogao izabrati" - mislio je, a žalio se nikom, čak ni Persi, nije.

I u lov je prestao odlaziti. Nekad je subotom il' nedjeljom s prijateljima iz "Gusala" Milanom Radulovićem, Ristom Boškovićem i Milanom Bilićem izlazio na Gorance, prema Bogodolu i do Gostine šume, prema Podveležju na zeca i jarebicu. Sad mu puška dokoni na zidu, patrone je pobacao u Neretvu; došlo mu nekoliko puta da se sam sebe prepao. Ide mu se negdje, a gdje će? Zna da prtljag sudbe ne može ostaviti u Mostaru ; gdje god krene tegliti mu ga je, prokletinju.
- Mlađi sam od tebe sedam godina, ali ti moram reći: ti si, pobratime, načisto poludio! - kori ga Sveto. - Tumaraš čarsijom sam, nit' pozdravljaš, nit' odzravljaš, noću se zatvaraš u četiri zida, ko monah, prozor ti gori do zore. Nije Anka Tomlinović jedino žensko na svijetu. Eno cura u "Guslama", u horu, izaberi. Eno plemenitih bečkih gospođica, uzdišu za tobom. Na kraju, brate, otiđi u "Sto zuba", istutnji se. Kad Duka može, što ne bi i ti. Pisci, slikari, kompozitori - evropska gospoda ne izbijaju iz kupleraja, a tebe stid. A od Anke se liječi pjesmama. Knjigu od te tuge ispjevaj, pa bar nešto iskoristi. Ovako ćes se, moj pobratime, samo upropastiti.

Toga Svetu voli. Istina, mlad je, al' prepametan za svoje godine. Iskreniji je od Duke, može mu se svaka vjerovati. Oko Perse se uzvrtio, neka! Ako bi bilo do njega, volio bi Svetu u rod, nego ikog drugog.

A i stric Miho mu održa kratku bukvicu, mirno, bez podizanja glasa:
- Slušaj ti mene, Aleksa. Utuvio si u glavu, a biće više u srce, da je s Tomlinovićkom svijet propao. Nije. Tek si se ispilio, dvadesetčetri ti je. Imam duplo, valjda i ja nešto o tim stvarima znam. Biti zijanćer u bilo čemu - ne valja. Al' nije isto šta zijaniš. Žensko kad zijaniš, teško je, al' se žensko lako i namiri. S parama je druga stvar. Lako se zijane, a teško namire. Te se vraćaj u magazu i fataj teftera. Valja zaradit' nafaku, a ženskih je vazda bilo i vazda će biti. Nova će doći, ne može faliti.

Vraća se prvo u magazu na Velikoj Tepi. Onda u "Gusle". Elegentan, a odsutan, prolazi čaršijom; sjenka od negdanjeg Alekse. Noću ne spava, pokušava da piše. Napiše, nije nalik onom što osjeća, spali. Iz godine nakon Anke, 1893., samo je 13 pjesama sačuvao, a 9 objavio.

"Kao da ne znam da ledenim mačem
od tebe sudba rastavi me mlada,
kao da ne znam da cvilim i plačem
na mrtvom grobu porušenih nada."

I fizički pati, sve češće poboljeva. Odlazi u Kiseljak, na banje, nekoliko puta. 1894. posjećuje Jeftana u Novom Sadu, zatiče ga u groznici, vodi u Beč, pa u Glajhenberg, na liječenje. 1895. izabran je za predsjednika ťGusalaŤ i objavljuje knjigu pjesama. 1896. tuberkuloza odnosi brata Jeftana. Jeftana nije prebolio, seja Staka umire. Staku nije prebolio, majku Maru spušta do oca Riste.

Utjehu traži u radu. Sa Svetom i Dukom uređuje prvi broj "Zore", u kojem vapi: "Ostajte ovdje!" Obraća se bosanskohercegovačkim Muslimanima - dvadasetak hiljada ih se sprema u muhadžerluk, u Tursku. Muslimanski Mostar je pjesnika volio od prvih stihova, sad ga konačno prihvata za svoga. Ugledni, stariji Muslimani prilaze mu po čaršiji, ćutke stisnu ruku. O pjesmi se priča u čitavoj Bosni i Hercegovinu. Aleksa Šantić je od pjesnika ljubavi porastao u svenarodnog pjesnika patnje i stradanja.

1897. je godina crnine na Brankovcu. Sav mu je put od Brankovca do magaze i "Gusala", pa nazad, na Brankovac, među četiri zida, u sebe i u stihove. Za Ankom jednako vapi noćima: "Što te nema, što te nema?..." Nižu se dani, nedjelje, pa i mjeseci kad mu je osama najbolje druženje. Kad se trzne, pa okrene iza sebe, onda vidi da je to vrijeme bio nesretan. A opet ništa ne mijenja, nego, kao uklet, gura ponovo.

Negdje ukraj septembra posla ga Adža, tako je zvao strica Mihu, s kovertom računa gazda-Jovi Šola. Vrata mu otvori tamnoputa djevojka, kao zift tamne kose, smotane u punđu, a utegnuta u crvenu haljinu. Haljina je pripijena uz jedro tijelo, kao koža, više pokazuje nego skriva, zatečen je. Ne zna kud će s očima, gleda u porcelansku broš-kopču pod vratom. S broša ga posmatra renesansni anđelak; viđao je takve broševe kod otmenih dama u Trstu. Ispod punđe i visoka čela susreće neobično tamne i neobično krupne oči. Učini mu se da ga proučavaju s veselom znatiželjom. "Što me mjeri kao da sam na doktorskom pregledu", pomisli i ne bi mu pravo.
- O, gospodine Šantiću, otkud vi!? Predpostavljam do tate, sišao je poslom u čaršiju, ali izvolite ući.

"Zorka", sinu mu. U Mostaru se od ljetos priča kako se sa škola, iz Trsta, vratila gazda-Jovina kćer. "Ljepotica", pričalo se. "U pravu su", pomisli i još je više zbunjen. Skida šešir, ispade mu koverta, saginje se da podigne, i ona se saginje, umalo se ne sudariše glavama. Umjesto kovertu, uhvati je za ruku, oprži ga dodir i zapahnu zaboravljen miris djevojačke kože; smeten je.
- Oprostite... ja... znate... Adža me poslao... računi, da sravnim s gazda-Jovom, doći ću predveče, posao čeka...

Prebacuje račune i šešir iz ruke u ruku i najrađe bi strčao na Glavnu ulicu.
- U ovom Mostaru samo se o poslu govori, a ja sam mislila da bar vi, kao pjesnik, imate i ljepših tema.

Smije se izazovno, gleda ga ravno u oči, pa mu još nelagodnije. Naučio da Mostarke pred njim obaraju pogled, sad on obara pred ovom vragolastom gazda-Jovinom kćeri i jedina mu je želja da što prije završi razgovor i nestane. Povlači se natraške, malo se kao nakloni i jedva izusti:
- Doviđenja! Molim vas, gospođice, recite tati da ću navratiti predveče.
- Reći ću, ali, ako vam nije teško, da uz račune ponesete i jednu vašu knjigu. Čitala sam već neke vaše pjesme, jako mi se sviđaju...
- Svakako ću donijeti, biće mi čast,
Još se jednom nakloni i krenu.
- Gospodine Aleksa!
- Izvolite!
- Nadam se da je nova zbirka ljubavna. Ja ljubavne najviše volim... Mogu li vas zamoliti da mi i posvetu napišete? Molim vas, napišite: Zori - tako me svi prijatelji zovu.
- Svakako, svakako - potvrdi, pa se stušti niz stepenište. Ne zna je li došao, ili pošao. Kad se dočepa Glavne ulice, učini mu se da ču njen veseo, grlen smijeh, pa udar zvekira na vratima koja se zatvaraju. Do kasno popodne ostao je u magazi, nagnut nad tefterima s kojih su se gubile brojke, a smijala gazda-Jovina kćer.

Otišao je kući, i mada se brijao svako jutro, još će jednom. Prvi put od majčine smrti skinuo je crninu, obukao svečano, bijelo odijelo, košulju na plave pruge s bijelom kragnom, podvezao svilenu leptir-kravatu, obuo crne, lakovane cipele s bijelim uresima, na glavu filcani šešir. Sve kupljeno u Beču, evropska moda. Dugo je smišljao kako sročiti posvetu, čak mu se javiše i stihovi, a onda je kratko napisao: "Ljubeznoj Gospođici Zori, s poštovanjem, Aleksa Šantić."

Predveče, kako je obećao, udario je zvekirom na vrata Šoline kuće. Opet mu je ona otvorila. Crna suknja do članaka, bijela košulja s vezenom kragnom, crvena, satenska traka oko vrata:
- Dobro veče, gospodine Aleksa, tata vas čeka, rekla sam mu da ste dolazili, izvolite.
Skida šesir, stavio bi na čiviluk, preduhitri ga:
- Neka, neka, ja ću to! - Uzima šešir, a on joj predaje i knjigu i kovertu s računima. Vraća mu kovertu, otvara knjigu, čita posvetu, onda objema rukama pritišće na grudi:
- Mon dieux, niste zaboravili i posvetu, baš ste divni, nemate pojma koliko ste me obradovali!
- Ma, ništa, sitnica, gospođice Zorka!
Još bi nešto rekao, ne zna šta. Spasi ga gazda-Jovo, koji se pojavi na vratima gostinske sobe.
- A, ti si, Aleksa. Samo naprijed, taman ćemo se zajedno sabrati, meni je vakat za akšamušu.

S gazda-Jovom je preletio preko računa, kafu ostavio nedopijenu, žuri mu se. Ona ga ispraća do vrata.
- Stigla sam pročitati sedam-osam pjesama. Tako su nježne i tužne, gospodine Aleksa. I suzu sam pustila, da znate.
- Žao mi je, nisam vas htio ožalostiti, ali ja drugačije ne umijem napisati. Pišem to što osjetim.
- I tuga je lijepa, kad je u stihovima.
"I kad je tuđa" - htjede reći, al odćuta. Jedva čeka da se kutariše te brbljive i slatke napasti pred kojom je, zbog nečeg, zbunjen i posramljen.
- Izvinite, žurim. Već sam odocnio na probu, čekaju me.
- U Trstu sam puno lijepog čula o "Guslama", a ne znam je li vam poznato da sam članica od osnivanja?
- Poznato mi je. Gazda-Jovo je i vas i Atanasija učlanio istog dana. Sjećam vas se: lijepa djevojčica.
Ona se pope stepenik unazad, uspravi, prkosno zabaci glavu. Kroz košulju joj se ocrtaše bradavice na grudima. On obori oči.
- Mogli ste primijetiti, gospodine Šantiću, nisam više "djevojčica"! Samo tata još uvijek misli da me treba voditi za ručicu... Bi li vi meni tamo dali kakvu ulogu, da oprobam? Braco Ata ionako stalno govori kako sam "rođena glumica". A i zapjevati, govore, umijem.
- Nisam mislio ništa loše, gospođice Zorka. Biće nam čast da pristupite. Na posljednjoj sjednici Društva baš smo razgovarali o obnovi repertoara, a velik izbor članica za ženske uloge nemamo. Hor je mješovit, ima mjesta i u horu. Uvijek ste dobrodošli.
- Divno, divno! - tapše rukama oduševljeno. - Tata neće imati ništa protiv, "Gusle" su mu veoma mile, a i o vama sve lijepo govori. Moj tata se dobro razumije u poslove i ljude. A duša mu i politika.

Oprostio se naklonom. Kasni septembar posipa lišće po kaldrmi, fenjerdžija pali fitilj pred hotelom "Orijent", par mladih austrougarskih podoficira nešto bučno raspravlja u hodu, a on vidi kako gazda-Jovina kćer pritišće knjigu na grudi. "Kao da je mene prigrlila" - pomisli i obuze ga blagost koju od Ankinih zagrljaja nije osjetio. Toplo nešto, kao proljeće i pjesma, naraste mu u grudima.

Nakog dugo, dugo vremena na probu je ušao sa zagonetnim, blagim smiješkom na licu.
- Pobratime, ne znam šta se ovo dešava, ali kao da je vaskrsnuo Aleksa! - šapnu Dučić Ćoroviću.
- Iz tvojih usta u božije uši, pobratime! Zaslužio je da vaskrsne. Za šesnaest mjeseci sahraniti brata, sestru, majku; prvu ljubav prije toga sahraniti - previše je za čovjeka, a posebno njegove duše. Hristos je po mukama naš crni pobratim… Hristos!

Na sljedeću probu hora, uz prve akorde rukoveti "Što n'o mi se Travnik zamaglio" ušli su Zorka i Atanasije. Kad je ugledao, kompozitoru i dirigentu Aleksi umal’ palica nije ispala iz ruke. Nakon nekoliko proba muški članovi su se utrkivali s komplimentima za njeno pjevanje, dirigent je više od uobičajene pažnje poklanjao novoj članici, a mlađe ženske ćućorile:
- Ova Šolina šperka obanđijala Aleksu!
- Ne griješi dušu, moja ti, iz mrtvih ga vratila! - branile je starije.

Bilo je iznenađenja i tihog negodovanja kad je, pri raspodjeli uloga za Nušićevog "Kneza Ivu od Semberije", friškoj i premladoj članici povjerena uloga Ivine majke. Za premijernog gostovanja u Travniku Zorka je briljirala. Nakon što se zavjesa spustila, iz sale su pet minuta dopirali aplauz i ovacije. I glumci sa pozornice i članovi iza opkolili su je i obasuli čestitkama. Kad su na njenom starački našminkanom licu vidjeli tragove suza iz završne scene, sve joj je oprošteno.
- Ova mala Šolina je biser, ne bi je se Srpsko narodno postidilo! - veli mu u vozu za Mostar, Dušan Bilić, upravnik pozorišne sekcije "Gusala".
- Slažem se, Dušane, samo nemoj je, žalostan, zvati "mala", oči će ti iščambati!

Iz susjednog vagona dopirala je vesela ženska cika, potom prima Ilije Ivaniševića, a u neko doba čuo se čitav tamburaški zbor i hor. Pjesme su se smjenjivale, ujednačeno kloporali točkovi, a njemu se činilo da čuje samo Zorkin glas.

- Nešto mi učestao Aleksa kod Šola! - govori Adža Peri. Malo–malo, pa priupita ima li kakav račun za gazda-Jovu!
- Ja čuo, priča se po čaršiji, da mu je ona vrtirepka, Zorka, zavrtila mozak!
- Vrtirepka, nevrtirepka, al' kuća pravoslavna, na dobrim temeljima. Čeljad zdrava k'o dren, ráđa im ide da ne može bolje; sve kako bog zapovijeda. Ovo bi, da kucnem u drvo, moglo na dobro izaći! Da se ženi k'o čovjek, vakat mu je. A da se kani knađenja pjesmica i glumatanja. Od tog niko vajde nije vidio. Stariji si brat, reci mu i ti koju, možda posluša.
- Tanko će ti taj ikog poslušati, Adža. Taj ne misli s onim što mu je na ramenima, nit s onim što mu je među nogama, kako je adet mladu mušku. Taj srcem misli i to je i njegova, a, bogme, i naša muka!

Aleksa, uveliko, sa Zorkom. Zajedno dolaze na probe, prati je s proba... Plešu okretne igre... Ona mu poklanja uvojak kose, a on s posvetom "Z" pjeva:

"Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
u slavu onog žara u kom’ nam srca stoje,
nek’ čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
sreću što sad me zagrijeva vjerom ljubavi Tvoje..."

Kad nisu zajedno, razmjenjuju poruke. On njoj pjesme, ona njemu pisamca... "Dočula sam od Milana Babića da si se u subotu našao uvrijeđen što sam pobjegla s vrata i zatvorila ih naglo. Vjeruj mi, dragi Aleksa, da sam to učinila samo zato što sam bila gadno obučena, a da si ti sâm bio, ne bih ipak pobjegla. Dakle, nemoj se ljutiti, moj pjesniče! Sad primi iskrene pozdrave od Tvoje ljubeći Te Zore."

Prošlo je godinu dana od prvog susreta na vratima Šoline kuće. Opet septembar, još vreo. Vraćaju se, kasno, s probe. Pod košćelom na Suhodolini ona ga uhvati za ruku:
- Šta je s tobom, Aleksa? Nešto si tužan u zadnje vrijeme?
- Nisam tužan, umoran sam. Po danu magaza, uveče probe, noću ne spavam...
- Ima li još šta?
- Šta bi bilo, jadna?
- Ne znam šta bi bilo, ali nešto ima. U pjesmama si nježniji, nego kad smo skupa. Lijepo je od tebe što mi nježnost pišeš, ali bih još više voljela da mi bar ponekad nježnost kažeš.
- I stihovima se govori.
- Jesam li ti pričala kako sam u Trstu svake nedjelje išla na srpsko groblje?
- Nisi.
- Išla sam da odnesem ružu na grob Ane Riznić.
- Puškinove Ane?
- Puškinove Ane. Pa sam u Vila Miramare išla. Tamo je Maksimilijan Habsburški pisao krasne stihove svojoj Šarloti.
- I na Lokrumu dok su bili, i tamo joj je pisao.
- Za Lokrum nisam znala. A ne govorim ti ovo jer su pisali stihove.
- Nego?
- Govorim ti, jer su i Puškin i Maksimilijan pjevali o ljubavi i ljubili ljubavi?
- Kako misliš - pjevali i ljubili?
- Pjevali kako ti meni pjevaš, a ljubili ovako! - podiže se na prste, zagrli ga. Osjeti dlanove oko vrata, prste u kosi, a onda dodir usana. Zatečen je, skameni se, strah ga da je zagrli, a ona sklapa oči, pripija se uz njega; prožeže ga dodir grudi kroz tanku košulju, ne zna čije srce tako glasno udara, gubi dah, ona ne odvaja usne, diše teško, sva vrela i sve podatnija; na usnama je osjeća, pod kožom je osjeća, u krvi je osjeća... Nasloni se glavom na stablo košćele, gleda preko njenih ramena da ko ne naiđe, a njena usta, gladna i vlažna, žežu ga po obrazima i vratu, pa se ponovo vraćaju, osjeća vrh jezika kako mu klizi preko usana, dodiruje zube... I naglo, kao što je počela, odlijepi se od njega. Stoji još trenutak sklopljenih očiju, onda ih otvori, pogleda ga mazno, pa zajapurena i zadihana šapnu:
- Ovako ljubili!
I otrča niz ulicu.
Osta naslonjen na košćelu, nijem, ne zna kud bi i šta bi sa sobom, a ona zasta, okrenu se, pa kroz smijeh dobaci:
- Obrij, žalostan, te brkove, bićeš mlađi!
I nesta iza ćoška baščenskog zida, s čijeg ga je vrha, ugnjezđena pod granom teških narova-glavaša, ljubopitljivo posmatrala šarena mačka. Oči su joj gorjele u mraku kao dva velika smaragda.

Razdire ga ljubomora. Bolan je svaki put kad Zorku, već prvakinju drame u "Guslama", ko zagrli na sceni, kad se u Oficirskom domu, sva rumena i ozarena, zavrti uz Štrausa u zagrljaju ćustog austrougarskog natporučnika, kad se mladalački raspusno smije Dučiću. Duki, pobratimu, više ne vjeruje. Još u kalfinskim danima Duka ga je od jedne ljubavi odgovarao, da bi on, Duka, s njom ćosao. Duka bi i rođenog brata izdao za svoj lični ćeif i šićar. A oko Zore, uzvrtio se. Zar će o istom trošku izgubiti i ljubav i prijateljstvo? "Nemoj tako razmišljati - kori se. - To ljubomora iz tebe zbori. Gdje bi Duka tako. Pobratim je, prijatelj je. Prijatelji su najveće bogatstvo. S prijateljstvom je kao sa srebrnim escajgom. Svako malo-malo treba glancati, skinuti patinu, čuvati sjaj. Isplati se, ali traži strpljenje i trud… A šta ako, ipak, Duka i Zora meni iza leđa...?"
Nikom svoju muku ne govori, a šalje joj rimovan poziv na posijelo:

"Ne zakasni! Drage volje,
moja mila, dođi i ti;
da ti gozba prija bolje,
u društvu će i on biti..."

Nedjelja je. Poslije jutarnje molitve u crkvi susreću se iznad groblja. Može neko doći da obiđe mrtve, valja se skloniti, predlaže joj da se popnu do Gostine šume. Pristaje, hvata ga za ruku, pa se penju rubom vododerine usahle Dronje.
- Opet si ljut, Aco, danima na probama ni da me pogledaš!
- Ćuti, jadna, čuvaj dah dok se ne popnemo, vidiš kako je strmo!

Pripeko zvizdan, strižu popci, pokoji kamen se odroni ispod nogu, a on joj stišće ruku, strah ga da ne klizne, ne d'o bog, padne. Zadihani i oznojeni popeše se na Stolačku gredu. Predahnuće. Sjeli podalje jedno od drugog, na vruće stijenje. Dolje Mostar treperi u jari, s Podveležja osvježava povjetarac.
- Ljubomoran si, veli ti pobratim Jovan.
- Ljubomoran sam.
- Nemaš razloga, žalostan, šta će ti ljubomora?
Ne gleda u nju, podnimio glavu rukama, gleda u Mostar.
- Da ti kažem oko toga. Ja ne vjerujem u ljubav bez ljubomore. Bez nje je ljubav ravnodušna, dosadna. A takva - i nije ljubav!
Premjesti se na stijenu do njega, nasloni mu glavu na rame:
- Griješiš oko Jovana. Voli te Jovan, nikad te ne bi orezilio. Gdje bih ja tebe s pobratimom varala? I za onog Austrijanca, griješiš. Istina, šalje pisamca, kao zaljubljen je. To je njegova briga, šta ja tu mogu? Dobro pleše, to je sve. Ti znaš koga ja volim, a znaš i da bi me se moji odrekli kad bih ja s okupatorom ćosala.
Privi se još bliže uz njega, mazi mu se na ramenu. On otkopča par gornjih dugmadi na košulji.
- Baš je pripeklo!
- Bježiš od razgovora, pa da ja tebi kažem ! Sretni vode ljubav, nesretni pjevaju o njoj.
- Tu si u pravu, ali batalimo priču, haj’mo se hvatati hladovine. Ako si se odmorila hoćemo li do Gostine šume?
- Žedna sam.
- Ima tamo vode.
Pomogne joj da ustane, opet je uhvati za ruku, pa krenuše. Go krš, stado ovaca u daljini, a na vrhu Veleža još se bijeli pokoja krpica snijega.
- Ima li poskokâ u ovom kamenjaru, Aco?
- Ima, al' ne boj se. Neće on dok ga ne nagaziš. Mene zmijâ nije strah, ja se ljudi bojim. A ti, dok si sa mnom, ne trebaš se ničeg bojati.
- Ja se samo sebe bojim, dok sam s tobom! - smije se.

Izvuče ruku, spusti mu je preko ramena, a njegovu premjesti sebi oko struka. Otkopča i sama gornju dugmad na bluzi, puše u njedra. Zagrljeni, ćutke, dočepaše se Gostine šume. Dočeka ih tišina i tamna hladovina s mirisom borove smole.
- Crknuću od žeđi, gdje je to vrelo?
- Nema vrela u čitavom Podveležju, samo čatrnje.
- Gdje je čatrnja?
- Nema prije Kokorine, al’ ima vode. Sačekaj malo.
Zamaknu iza drveća i vraća se s ruksakom. Raspakuje. Vadi ćebe i dvije čuture.
- Sjedi, jadna, napij se... Što me gledaš tako?
Pruži joj ruku, sjedoše.
- Ovo si ti, Aco...?
- ... juče popodne dokon bio, pa donio.
- O, moj pjesniče, kako si ti dobar i kako te volim! - veli, pa ga poljubi u obraz, položi na ćebe i spusti mu glavu na grudi. - Jao, što ti srce udara k'o tarambuk ! Sad će tebe tvoja Zora rashladiti!

Otkopča mu dugmad na košulji do pasa, posu vodom. On se trznu. Prvo s jednom, onda s obje ruke rastire vodu. Koža mu gori, godi mu. Sklopi oči, desetine ruku mile po prsima, po stomaku, zavlače pod leđa, ispod vrata, igraju s resicama na ušima… Ruke se smiriše, osjeti usne, leptir na čelu, ljubi mu spuštene kapke, vrh nosa, ovlaš dodirne usta, sklizne niz vrat, ponovo je na grudima, vrhom jezika igra se s bradavicom; otvorio bi oči, a strah ga: šta ako sanja? Opkorači ga, miče mu se po stomaku, utroba mu zadrhti; leže na njega. Smanta ga dodir golih bradavica, pa pritisak čvrstih dojki što mu se lijepe i šire po prsima. "O, bože moj, pa ovo je skinula bluzu!" Ne može više, ruke mu se oteše, pobjegoše, ustavljaju se na oznojenim, golim leđima; svaki mišic je zategnut, prsnuće; vrhovima jagodica nježno je miluje niz kičmu sve niže i niže, očajno stisne tvrd struk, ona jekne; zavlači ruke pod suknju, na bedrima je, drhte i privijaju se uz njegova; čitavo tijelo se ugiba, predaje, ide za njegovim rukama; "Šta to radiš, Aleksa?" - prepadnu se, povlači ruke ispod suknje, ona se podiže, ne dâ rukama s bedara: "Oh, mili, neka te tu!" Glas joj promukao, isprekidan, on otvara oči: tamnoput i sjajan stomak, pupoljak pupka, luk rebara kao da će iskočiti, dojke strše s rumenim, krupnim kupinama u tamnom krugu; zabacila glavu unazad, jagodica na vratu se ocrtava, usne poluotvorene, oči sklopljene, kosa se slijepila na čelu; kapljica znoja se otkinu i dugo pada prema njemu. Obuhvati je s leđa, privuče, zari glavu u stomak, usnama kupi znoj, usisava bradavice, nježno gricne da je ne zaboli; ona jeknu i pade po njemu. Traži mu usta, promaši; a onda odjednom njen jezik, drzak i slankast, razmiče mu zube, divlja po ustima; sanjao je da miluje te grudi, mora sada, mora sada, a ne može do njih, sva je spečena, srasla uz njega; izdaju ga ruke, gube se pod suknjom, niz bedra; ona ga okrenu, sad je on gore, hvata mu ruku i stavlja na stomak; sklupčani se skotrljaju s ćebeta na popalu borovinu. Njeno oblo i čvrsto tijelo pastrmke mladice migolji pod njim; "Ljubi mi uho!" - sopće – "Tako, oh, tako, mili moj, sad mi grudi ljubi!" - poslušan je, ide tamo gdje ga vodi, u raj bi i pakao, svejedno; grči se pod njim, bunca nešto nerazumljivo, kao u vrućici, usne su joj sve mekše i mekše, kao dva puža golaća lijepe mu se na ustima, tijelo mu bježi iz ruku, ne može je savladati... Zari mu nokte u leđa, ugrize za donju usnu: bol ga presječe, htjede nešto reći; dug drhtaj prostruji joj tijelom, podiže ga, vrisnu, očajnički privi uz sebe, pa stiša...

Leži s glavom preko njenog ramena, lice mu je pola u borovini, pola u rasutoj kosi, ruke opružene na stranu: Hristos je raspet na polugolom tijelu, kao na krstu. Ne smije da se pomjeri, da progovori, ostao bi zauvijek tako. Nina ga na grudima dok diše, orkestar cvrčaka izvodi "Odu radosti", daleko, daleko negdje ovčije zvono.
- Mili, mene bocka po leđima. - oglasi se Zora.
- Sad ću ja to, sad ću ja... - govori. Polako je podiže. Njen pogled više ne plamti, oči su utrnule, poblijedile.
- Raskrvarila sam ti usnu, ne znam šta mi bi, oprosti...
Poljubi ga. Na usnama joj osta trag krvi.
- Ma, nije to ništa. - govori i nježno je okreće. Leđa su joj puna borovih iglica prilijepljenih i zabodenih u kožu. Prvo prstima, pažljivo da je ne zaboli, vadi jednu po jednu, onda natopi rub košulje vodom, pa skida milujući.
- Oh, što prija! - uzdahnu. - Jesam li se puno nagrdila?
- Nije puno, nekoliko, sad će tebe Aco izliječiti.
- Meni se čini da su mi leđa puna igala.
- Nisu, mila, vjeruj mi. A znam kako boli. Nekad mi se čini da mi je srce šnajderski jastučić za zabadanje igala.
- Kada?
- Kad sam nesretan.
- To ti mene prekorijevaš, jer te činim ljubomornim i nesretnim.
Poljubi je u vrat.
- Ne zbori tako, jadna. Danas si me učinila najsretnijim bićem u vaseljeni.

Usta, otrese borovinu s bluze. Dok je oblači, stidljivo mu okrenu leđa. Rastrese kosu, pokupi iglice sa suknje, on zaprti ruksak, pa krenuše. Krš Podveležja je sač pod nebom. Znoj mu peče izgrebana leđa, opet ga hvata ljubomora. Dvoumi se, a onda će:
- Hoćeš li ti meni, Zoro, nešto pošteno reći?
- Ja tebi, mili, sve pošteno govorim.
- Ko te učio ljubiti?
- Francuzi.
- Koji Francuzi?
- Francuzi u Trstu... Što štrecaš, žalostan, nisu ovako kao danas. To su Francuzi iz knjiga. Imala sam prijateljicu, Ana Mariu, u Trstu. Ona je od starijeg brata krala bezobrazne knjige, pa sam i ja čitala. Neke su bile i sa slikama, eto tako sam naučila... A bi li ti meni nešto pošteno rekao?
- Znaš da bih?
- Jesi li Anku dovodio na isto mjesto?
Odćuta.
-Ču li ti šta te pitah?
- Čuh.
- Je si li je dovodio?
- U Gostinu šumu jesam, ali ovdje gdje smo mi bili, nisam.
- Je li se ljubila ljepše od mene?
- Nije... Nju nisu Francuzi učili.
- To se ti, pjesniče, sekaš sa mnom?
- Ne sekam, jadna, kako ću se sekati s tobom.
- Šta ja znam, Anka ti je prva ljubav. A prva je najveća.
- Jeste, Zoro, bila mi je prva ljubav. Ali, nije prva, posljednja ljubav je najveća.
Hoću li ti ja biti posljednja?
- Posljednja, ako se ja budem pitao.
Podiže se na prste, poljubi ga u obraz, veli:
- Je t'aime, je t' adore et ce que te veux plus encore?
- Šta to reče?
- Rekoh: volim te, obožavam te i šta hoćeš više.
- Počinje mi se sviđati taj francuski.
- Još ću ja tebe svašta lijepog, po francuski, naučiti.
Smijeh se prosu po kršu. Ne pamti kad se tako od srca nasmijao. Sunce je blještalo nad Humom k'o usijana tepsija, a dolje je Mostar već ogrnuo sjenku i boktao nakon ćelopeka. Uzeše se za ruke i krenuše nizbrdo.

Preko puta Šola nastanio se riđ, utegnut austrougarski natporučnik. Gazda-Jovo ga očima ne može vidjeti:
- Ovaj švapski benevrek mi ne da oka sklopiti. Ha zora, zaklepeće mi sabljetinom niz kaldrmu, ha veče, uz kaldrmu. Nek' materi svojoj klepeće, dosta je meni švapskih sablji. Isuču li ih, letiće nam glave k'o karpuze! - žali se Atanasiju. Ata samo potvrđuje glavom i razmišlja: "Ne d'o dragi bog da dočuje kako se oko Zore uzvrtio, taman bi ga prekinulo."

Kad nije na službi natporučnik ne silazi s balkona što gleda u Zorine prozore. A pleše u Oficirskom domu po posljednjoj bečkoj modi i Zorka mu je jedina partnerka. Šalje joj ruže, kad god se vrati s odsustva kutije "Mozart kegli", pisamca u kojim izjavljuje ljubav. Kad mu ne odgovori - puca u sebe. U bolnici, u komi, doziva je. Na molbu i nagovor natporučnikovih prijatelja Zorka ga posjećuje u pratnji Atanasija. Svijesti nije došao, umro je s buketom njenih ruža na uzglavlju... Čaršija danima ispira usta, Aleksa se ponovo povukao u sobu i u sebe... Persa i Sveto ga posade na stolicu:
- Mladost ludost, moj braco. Nemoj se ljutiti, al' Zorku ste svi razmazili, od gazda-Jove do tebe. On bi joj oblak s neba skinuo. Pa, ona nije dvaput istu haljinu za ovih godina obukla! A od kad je počela u "Guslama" sve vam je i svja. Zapjeva li - niko joj nije ravan, glumi li - niko joj nije ravan. Mene je stid pojeo zbog Milke Grgurove. Dovedete u goste prvakinju beogradske drame u "Zvonaru bogorodičine crkve", pa joj date Žervezu, a Zorka će igrati Esmeraldu. I Milka se ne vidi od Zorke. Duša me zabolila za Milkom, vidila sam je kako plače u garderobi. Što Milki niste dali Esmeraldu, zahvalnija je uloga za odigrati, a Zorki Žervezu?
- Nemoj, sejo, tako. Šta god joj daš, odigraće kao niko. Svi se slažu da je Zora velika glumica.
- Slažem se i ja, Mostar nije imao bolju. Ali ste je laskanjem razmazili. Mlada, udarilo joj u glavu. Slava je težak teret za njene godine. Njoj je pozornica "Gusala" postala pretijesna, ona je od čitavog Mostara napravila pozornicu na kojoj igra glavnu ulogu i uživa u tome. Svi ostali ste statisti u Zorinoj predstavi. I gazda-Jovo, i ti, svi... Zato vas i mota oko prsta kako joj prahne. Tako ti je to, moj braco, pa ti se na seju ljutio, ne ljutio.
Sveto nastavi:
- Posjetila je onog Švabu na samrtnoj postelji, pa šta, moj Aleksa? Da ga je htjela, ne bi digao ruku na sebe. Golema je nepravda nju kriviti što se on zaljubio. Evo će četiri godine kako se i ti ubijaš zbog nje sumnjom i ljubomorom... Da te nije htjela potegao bi, ne daj bože, nešto jače, kao i on.

Ovo s tim nesretnikom je čist dokaz da je samo tebe voljela i voli. Kad dobro razmisli: u pravu su i Persa i Sveto. Njih dvoje su uvijek u pravu, vratiše mu nadu. A i Duka ga tješi:
- Tako ti je to, moj tužni pobratime. Žene više vole oficire, nego pjesnike. Zbog uniforme i blještavih dugmića. Njima je draži vanjski sjaj, od sjaja duše.
Sluša ga i razmišlja: "Koga ti, Jovane, tješiš? Mene ili sebe?"

Čaršija pričala, pa prestala. Aleksa se vratio u magazu, "Guslama" i Zori. A Zora - po svome. Lijepa, divlja, neuhvatljiva. Malo se smiri, bez njega il' Ate nigdje se ne pojavljuje, a onda se opet počne šuškati: vidjeli je s ovim, vidjeli je s onim.
- Garib Aleksa, šta je on bogu skrivio da ga ona Šolina šperka banđija i rezili kako joj se ćefne? Eno je, opet, ćosa s drugim.
Vrijeđa ga sažaljenje čaršije, odluči da prekine zauvijek, a onda mu ona piše:
"Dragi Aleksa,
Ne znaš kako mi je žao kad sam Tvoje pismo pročitala. Ja sam sebe grdila što sam te mogla ožalostiti, pa iako je to bilo bez namjere. Ja, bogami, Aleksa, nisam nikad ni pomislila da će tebi biti žao ako ja s B... razgovaram, jer sam mislila da nećeš biti ljubomoran. Pa, zašto bih ja, dragi Aleksa, Tebe varala i drugog ljubila, zar bi to lijepo od mene bilo?
Tvoja, do groba ljubeći Te, Zora."
Svakom njenom pismu povjeruje, vrati mu spokoj. Noćima, sretan, traži rime za boju njenih očiju. I tako proteče šest godina do te večeri kad mu snaha Ljubica vrati prsten. Spustio ga je u Neretvu, kao u grob, a još ga žeže na dlanu.

Svatove, kao Zorke Šoline 1907. Mostar nije upamtio. Udao je gazda-Jovo kćer za dobrostojećeg i obećavajućeg bankarskog činovnika, Milana Jovičića. Mladence je do oltara doveo vjenčani kum, Pero Šantić, najstariji Aleksin brat.

Na oproštajnoj predstavi u kojoj prvakinja "Gusala" Zorka Šolina tumači lik majke u Dodeovim "Arležijankama", pojavio se predsjednik Društva, najpoštovaniji, najvoljeniji i po mnogim najljepši Mostarac svog vremena, Aleksa Šantić. Uz prigodnu, svečanu besjedu, uručio je glumici "Srebrni vijenac" i u ime "Gusala" oprostio s njom... A privatno, tri godina kasnije, 1910. na sijelo u "Guslama", došla je i ona. S djecom. Zadržao se kratko, izvinuo, i pobjegao u noć. Ujutro, uz kafu, u bašči pod bajamom, čitao je sestri Persi stihove ispjevane te noći:

"Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
u tvojoj bašči ja te vidjeh juče,
gdje bereš krupne, raspukle granate."

I kao nesan, teče stih za stihom. Diže pogled sa sveske, sklopi oči i nastavi govoriti sve umornije i sve tiše:

"Što moje bašte ostaše bez grana
i slatka ploda što rađa i zrije
na vatri srca?... Gdje su jorgovana
vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji...A ja mislim na te
i sve te gledam, kroz suzu što lije,
gdje bereš slatke raspukle granate."

U Persi nešto prepuče. Od sve braće njega je uvijek najviše voljela. Tješila bi ga, a šta reći? Nakon bolna ćutanja, tek toliko da bi razbila mučnu tišinu, upita:
- Imaš li, braco, naslov za pjesmu?
- Imam, sejo. Ovo je suza kanula kao tačka na kraj moje ljubavi, na kraj svih mojih ljubavi. Nazvao sam je "Jedna suza".
- Tako je najbolje - potvrdi ona. Podiže se, pokupi fildžane i ode uz basamake. Kad uđe u sobu, spusti tacnu, kleknu pred ikonu krsne slave, Svetog Nikole, skrsti ruke kao u molitvi i zavapi:
- Bože, ako si pravedan, što njega?
Poklopiše je jecaj i suze.

U rumenu jesen 1921, u predvečerja, na terasi hotela "Neretve", uz kafu, osame se dva pjesnika: Aleksa Šantić i Miloš Crnjanski. Mlad Crnjanski, sumatraista, došao je u Mostar na vojnu vježbu. Danju egzircira s 31. pješadijskim pukom komandanta Živkovića, a gotovo svako veče provodi s Aleksom, koji je bolan i oronuo.

Priča mu Miloš kako noću, u sobi 101, zapisuje Komentare uz "Itaku". Dijelove zapisa govori napamet, mirno, bez zanosa. Kako mu Mesec nad gradom, velika, uvis bačena medžedija, svetli kroz prozor. I kako je šum Neretve po kamenu i mesečini, najlepši šum na svetu.

Drhtavom rukom Aleksa podiže fildžan, polako otpija gutljaj i razmišlja: "Pjesmi ne treba nikakav komentar. Sve ona sama treba reći."

Mladom poeti ne govori ništa. Mladi su sujetni i neće da ga povrijedi. Ovaj ga Banaćanin podsjeća na Jovana, u čijim stihovima šušte zvijezde.
Danima tako zasjednu, nekad do fajronta. U akšame zatrepere tanani glasovi mujezina i srebrn zvon s pravoslavne crkve i katedrale. Dok noć poliježe, još vrela i mirisna, mostom zatrucka pokoji fijaker. I sem šuma Neretve ispod, sve ostalo je tišina. Razgovaraju - kako kad. Aleksa više ćuti, Miloš više govori. O lirici, rodoljublju, futuristima... Čita mu Rastkove stihove... O vaseljeni, daljinama i putovanjima, govori.
"Kakva putovanja" - misli Aleksa. "Pa, ja sa ovo uboge penzije jedva vežem kraj s krajem. Meni je još ostalo do Mare, Riste, Jeftana, Jakova, Stake i Svete na groblje se popeti. Nikud više i nikud dalje."

Načeo je, Miloš, priču i o njegovim ljubavima. Pita za Onu koju je najviše voleo?
Nije očekivao da ga o ljubavima pita, znatiželja mu se učini nepristojnom, odmahnu rukom. A i šta da mu kaže? Da je u životu samo dvaput volio. I oba puta zijanio. Koga je više volio, Anku ili Zoru? Obje. Anka je bila prva, Zora posljednja ljubav. Anki je govorio da je prva vječna, Zori da je posljednja najveća. Odavno više nije siguran u to. Siguran je da ga je Anka više voljela od Zore. A koga je Zora voljela: njega, sebe, ili nekog trećeg, odgoneta dvadesetak godina. "Biće sebe", pomisli. "Sva je nesreća sa Zorom što smo oboje bili zaljubljeni u nju. I ja i ona." Jedva primjetan, melanholičan smiješak za tren zatitra na rubu usana.

Miloš ga posmatra i poštuje ćutanje. Kad uoči smiješak, pokaja se što je pitao. "Nisam trebao džarkati, nikad nije preboleo."
"Ako kažem Anka, izdaću Zoru. Ako kažem Zora, izdaću Anku. Šta god da kažem, izdaću sebe" - misli Aleksa.
- Znate šta, gospodine Crnjanski, pjesma je pjesma, a život je život. Što sam stariji, sve češće pomislim da je riječ ljubav najpristojniji, poetski izraz za iskonski ljudski nagon parenja i razmnožavanja. A kad to pomislim, uhvati me strah i ne pišu mi se pjesme... Kasno je već, vrijeme mi je kući, Persa čeka s večerom.
Miloš ga ispraća pogledom preko Musale, dok ne zamakne prema Srednjoj ulici. Korača polako, kao pod teškim teretom, oslanjajući se na štap. Ali se drži uspravno.
"Ovaj nesretnik već dugo mrtav hoda zemljom. Sve je u njemu umrlo, sem ponosa", pomisli, i bi mu opet žao što je temu ljubavi načeo. "Biće velika nepravda budu li ga pamtili po promašenim ljubavima, deklamovali o Svetom Savi i pevali po kafanama. Mnogo je više zavredio. I kao pesnik i kao čovek."

Na oproštajnoj sjedeljci, pred Milošev povratak u Beograd, susreli su se još jednom. Aleksa je bio neuobičajeno ćutljiv, odsutan.
- Niste u dobrom raspoloženju, gospodine Šantiću. - primijeti Miloš. - Nešto vas mori?
- Sava i Neretva.
- Sava i Neretva vas more!?
- Previše me toga, znate, kroz život morilo, dosadna je priča, neću o tome... Ne more me Sava i Neretva, volim rijeke, ali kako me pati nesan, svašta mi nešto pada na pamet. Posljednjih noći razmišljam o rijekama i ljudima. Koliko rijeke utiču na čovjeka. Koliko su presudne na karakter, mentalitet, pa, ako hoćete, i na osjećanja. Čujete li ovu Neretvu kako brza, brblja? Lijepa je i vesela, ali divlja i neuhvatljiva. Ponekad, bogme, i opasna. Ljudi s ovih obala liče na Neretvu. Kao što ljudi s obala Save liče na Savu. Tiši su i pitomiji, čini mi se... Dobrodušniji, umiljatiji... Razboritiji u odlukama... Da li sam u pravu - ne znam, ali bar ubijam vrijeme razmišljajući. A ponekad, opet, mislim da je sve do sunca. Pod ovim zvizdanom sve se lako pali, sve brže sazrije, naglo eksplodira s krvavim osmijehom, kao granate. I gasi se lako... Ne mislim na topovske granate, mi šipak - nar zovemo granata... Gdje je manje sunca, krv teže proključa, ljudi su hladniji, sabraniji... Sve duže traje... Oprostite, dušim vas staračkim pričama...
- Naprotiv! Neobično vam je ovo o rekama, suncu i ljudima, gospodine Šantiću, a ima istine u svemu! - govori mu Miloš. Onda mu sinu: "Pa, on ovo o ljubavima govori... Kakva Sava i Neretva!... Ovo se on o svojoj Slavonki i Mostarki ispoveda!
Još su par rečenica razmijenili. Miloš zamoli adresu, rado bi mu poslao Itaku čim objavi.
- Napišite samo: za Aleksu Šantića, Mostar, naći će me. Ja sam se ovdje rodio, vijek kraju primičem, a vidite, ni adrese nemam... Kod sestre sam se sklonio.

Pred rastanak, sjećao se Miloš, pokazujući u mrak, izgovorio mu je Šantić 114. suru iz Kur'ana:
"Skloništa tražim... skloništa od Uduvala, od Izdajnika, koji duva u grudi ljudske, skloništa od Džina i od ljudi."

Miloš ga je posmatrao kako odmiče, s dugom sjenkom. Uvijek u čistu, a pohabanu odijelu, ličio mu je na rano osiromašilog bega, koji nije prodao očevu kuću.

Poslije Zorke Šoline pjesnik ljubavi nikad više nije ljubio. Sem u stihovima. Umro je, 2. februara 1924. Mostar je utihnuo, ogrnuo crnu pelerinu. Ispratio ga kao jedna porodica. S odra su ga ponijeli članovi "Gusala" i "Hrvoja" . Posmrtna povorka je išla gradom pet sati u mrzloj tišini. Čak je i bura utihnula. Samo bat koraka i zvôn zvona s tornja pravoslavne crkve... Kad je povorka pošla Cernicom, s minareta Cerničke džamije oglasio se mujezin. Proučio je pjesniku oproštajnu molitvu.

Zorka Šola

Aleksa Šantić

---