- U trenutku kad je ovaj tekst već bio štampan, za novogodišnji broj "Bosanske pošte", u Oslu, Oskar Danon je umro (18.12.2009. godine) u Beogradu. Po tome se, dijelom, ovaj tekst može čitati i kao predsmrtni razgovori s Velikim Maestrom. (Mišo Marić) -

MAESTRO

Kad ga zovnem u Baški, na Krku, ne čujem kako Jadran pod njegovim balkonom šumi piano, pianissimo; u slušalici čujem simfoniju sa CD-a koju ne poznajem i drag glas koji pamtim. Minulog septembra (2009.) opisivao mi je Bašku i kameno ostrvce Prvić preko vale čije se boje i oblik pod suncem tokom dana mijenjaju, govorio o prijatelju Dinku Milaciju, penzionisanom brodskom radio-telegrafisti koji mu priča o dalekim morima, a svako jutro svrati da vidi je li "pozabil dihat". Kako živi sam opskrbljen savremenim aparatima za reprodukciju zvuka i mnoštvom video i audio snimaka koje je skinuo sa dva TV satelita; "i dalje sam s muzikom i u muzici". Početkom oktobra (2009.) veli da je još ljeto, posmatra djecu kako se kupaju, on ne može, ali je radostan u njihovoj radosti. Zove da svratim, ili na viđenje u Sarajevu 16. uz 70. godišnjicu Collegium Artisticum, veoma mu se ide u Sarajevo. Predlažem susret u Londonu, u novembru (2009.), gdje mu u La Benevolenciji pripremamo homage. "Bih rado", veli, "ali imam jedan problem". "Koji, druže Cigo", pitam. "Meni je 96 godina", kaže. Zatečen sam. Čuvam ga vitalnog i mladolikog iz posljednje mirnodopske Svečanosti revolucionarne pjesme RTSA na spomen groblju žrtvama fašističkog terora, Garavice kod Bihaća. Od prve u Bileći, radili smo sve. Bijah scenarista i urednik, on dragocijen savjetnik. Stručnijeg i odanijeg pjesmi od Oskara Danona, partizana-antifašiste s puškom, maestra s dirigentskom palicom i kompozotora te pjesme na našim prostorima nisam poznavao. Nije bilo. U susret pjesmi krenuo je iz okupiranog Sarajeva 16. jula '41. a gradu vratio 8. aprila '45. Pa uvijek iznova. Na Izbornoj skupštini Akademije Nauka i Umjetnosti BiH 19. septembra '08. rekao je: "Osjećam se vrlo počašćenim što sam postao član ANUBiH, pogotovo jer sam Sarajlija". A 49. Internacionalni teatarski Festival MESS 16. oktobra '09. otvorio video linkom (bubrežni bolovi ga spriječili da dođe) kao jedini živi osnivač Collegium artisticuma, dalekog pretka MESS-ovog. MESS mu se zahvalio "Zlatnim lovorovim Vijencem". Vrijeme između je istorija. Nikad je časniju i nikad časniji od Oskara i njegovih nisu sopstevnom krvlju pisali a ljepše pjevali. Kad mu prenesem želju redakcije "(Bosanske) Pošte" da gostuje u novogodišnjem broju veli: "Rado, ali ne sjedam za kompjuter, a telefonom ti je skupo. Nešto znaš, nešto si bilježio, nešto ćeš još, a uputit ću te na autobiografiju "Ritmovi nemira" koju sam izdiktirao Svetlani Hribar, novinarki riječkog "Novog lista", a objavio sarajevski Rabic '05. Uzmi šta želiš, ako zafali pitaj". S 540 stranica autobiografije i iz telefonskih razgovora nastao je slijedeći tekst.

Oskar Danon (u partizanima, 1943,)

Kćerka Maja i Oskar Danon ('90-tih)

- Rođen sam u Sarajevu 07. februara 1913. i odrastao u Despićevoj broj 1, preko puta hotela Evropa. U goste su nam dolazili pravoslavci, katolici, muslimani i nikada niko nikoga nije pitao koje je nacije ili vjere. Većina tadašnjih muslimana, pravoslavaca, katolika i Jevreja osjećala se Bosancima. U našoj kući nije bilo važno ko je ko, jedino nam je bilo važno da nisu fašisti... Pohađao sam Prvu mušku gimnaziju, u kojoj smo imali sjajne lijevo orijentisane profesore: Jovana Kršića, Kalmija Baruha, Stjepana Tomića, Antu Babića, Marsela Šnajdera... (završili od Jasenovca do Aušvica, P.A.). Pored obaveznog gradiva, profesori su svoje đake uvodili u magiju literature, pozorišta, slikarstva, muzike, pomagali nam da formiramo pogled na svijet. Prvi jazz orkestar, Bobby jazz, osnovali smo '28. Imali smo saksofon i banjo. Svirao sam klavir. Moja majka je svirala klavir, pa je u našoj kući muzika bila prisutna od najranijeg detinjstva. Muziku nam je u sedmom razredu Prve muške gimnazije predavala Anka Ivačić, lijepa i mlada profesorka koja se kasnije udala za književnika Hamzu Humu. U pjevačkom horu kome je dirigovala, svirao sam klavir sve dok jednoga dana profesorka Ivačić nije zatražila da je zamijenim. Tako sam počeo da "mašem". Kasnije je s učenicama Ženske gimnazije napravljen mješoviti hor, pa bi smo preko ljeta odlazili na turneje po bivšoj Jugoslaviji. Izvodili smo djela Mokranjca, Slavenskog, Gotovca, Adamiča, recitovali Kranjčevića, Zmaja, Šantića… U Makarskoj me čuo profesor praškog konzervatorija i kompozitor František Picha i veoma se zainteresovao za mene, došao kod mog oca i insistirao da odem u Prag i studiram muziku. Tako sam '33. upisao filozofiju na Filozofskom fakultetu Karlovog univerziteta, a na Državnom konzervatoriju, kompoziciju i dirigovanje. Prag je u periodu između dva rata bio metropola, okrenut i Zapadu i Istoku. Bio je pun jugoslovenskih studenata koji su se brzo uključili u društveni i politički život. Studenti su bili podeljeni u dvije grupe: jedna je bila socijalistička, druga prorežimski i nacionalistički orijentisana. Pripadao sam prvoj. Poslije diplomskog koncerta s orkestrom Konzervatorija odbranio sam doktorsku tezu i vratio u Sarajevo '38.

- Te godine sa studija iz inostranstva stigao je veliki broj mladih intelektualaca, pa je grad odjednom živnuo. U okviru Sarajevske filharmonije pijanistkinja Matusja Blum, balerine Ana Rajs i Ubavka Milanković, likovni umjetnici Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Danijel Ozmo, Roman Petrović, inženjeri Jahiel Finci, Emerik Blum, Šuica Salom, pisci Jovan Kršić, Boris Kovačević, Boro Drašković, pravnici Pavle Goranin, Mladen Cvitković, i drugi, osnovali smo umjetničko društvo Collegium artisticum. Organizovali smo horske recitacije, predavanja, multimedijske umjetničke večeri, izložbe... Nakon sloma Jugoslavije, svi mi ljevičari okupljeni oko Collegiuma, zbog tajnih policijskih spiskova na kojima su se nalazila naša imena, morali smo u ilegalu. Razmišljali smo kako da se organizujemo, kako da onemogućimo odvođenja ljudi u logore. Gledao sam sarajevske Jevreje koji spuštenog pogleda, sa žutim trakama na lijevoj ruci, obilježeni, hodaju ulicama kao sjenke. Bio sam, priznajem, u strahu da me goniči ne prepoznaju, da me ne uhapse i odvedu u logor zbog toga što ne nosim istaknuti "znak svoje vjere". Napustio sam stan, roditelje...

Čim je uspostavljena vlast Nezavisne države Hrvatske u očeve radnje su ušli ustaški povjerenici, roditelji su protjerani iz velikog stana u centru Sarajeva i živjeli kao podstanari kod jedne muslimanske porodice koja ih je lijepo primila i omogućila da preodjeveni u muslimansku nošnju izbjegnu ustaški pogrom i da se prebace u Italiju. Odatle u Ameriku. Otac je umro u Detroitu, majka se vratila i umrla u Sarajevu. Sahranjena je na Barama skromno i bez vjerskog obreda. Teško sam podnio njenu smrt.

- Nije čudo da su se gotovo svi članovi Collegiuma priključili partizanima. Ja sam "otišao u šumu" 16. jula '41. Sa lažnim planinarskim legitimacijama koje nam je preko svoje školske kolegice ovjerila moja djevojka Vjera Bonačić na Crepoljsko smo izašli taksijem Slaviša Vajner, Slobodan Princip, Hasan Brkić i ja, a sačekali nas Avdo Hodžić, Branko Milutinović i krojač Mento. Partizani kao organizovana formacija još nisu postojali, pa smo sa Grujom Novakovićem, Perom Kosorićem i Pavlom Goraninom, krenuli na Bijele vode. U početku smo izvodili diverzantske akcije, minirali pruge, a onda polako formirali partizanske odrede. Najprije sam bio zamjenik komandanta Romanijskog bataljona, pa onda komandant odreda Zvijezda. Ratovali smo i sanjali o slobodi. Sjećam se da smo moj najbolji drug iz gimazije, Pavle Goranin i ja, te '41. u podnožju Romanije na Radio Berlinu slučajno uhvatili Karajanovo izvođenje "Eroice". Kada je završeno, Pavle je rekao kako je siguran da ću jednoga dana dirigovati "Eroicu" na beogradskom "Kolarcu", a on će sjedeti u publici i uživati. Nažalost, nije dočekao. Poginuo je na romanijskim Bijelim Vodama januara '44. U partizanskim jedinicama intenzivno se radilo na podizanju kulturnog nivoa boraca. Postojali su pjevački i recitatorski horovi i dramske družine. Izvodile su se pjesme iz Oktobarske revolucije, Španskog građanskog rata i starih seljačkih buna... Kasnije sam komponovao sam. "Romanijo visokoga visa", "Ide Tito preko Romanije", "Pjesma bosanskih proletera"... Po tekstu Vladimira Nazora "Drug Tito", "Sve što j' bilo pod pepelom", "Pjesma o pesti" ...

Poslije Pete ofanzive od Rodoljuba Čolakovića sam dobio zadatak da Nazora odvedem na sigurno. Nalazili smo se u Mrkajićima, a moj zadatak je bio da Nazora dovedem do Vrhovnog štaba. Nazor je bio bolestan. Pričali smo o ženama, ali i o odnosu filozofa Šopenhauera prema njima. Osim mog ratnog imena Cigo, Nazor o meni ništa nije znao. Mislio je da je to skraćeno od - Ciganin. Zbog toga je bio zapanjen kada je vidio da ne samo da sam čuo za Šopehauera, nego i da diskutujem o njegovoj filozofiji. U jednom trenutku, misleći da ga ne čujem, odmahnuo je rukom i za sebe prokomentarisao: "Eh, šta ovi komunisti napraviše od Cigana". Bilo mi je smiješno, ali smo nastavili dalje. Sustigao nas je kurir i rekao mi da Nazora vodim na Milan-planinu, gde se nalazio Vrhovni štab. Tada sam prvi put vidjeo Tita... S Pozorištem narodnog oslobođenja novembra '43. dobio sam zadatak da spremim priredbu povodom Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Iz Splita su došli Ljubiša Jovanović, Mira Sanjina, Andreja Preger... Nikola Hercigonja je sa dječacima i djevojčicama iz sela oko Jajca napravio hor, a spremali smo i "Narodnog poslanika". Bili smo oduševljeni. Shvatili smo da se iz naše teške višegodišnje borbe, stradanja i žrtve rađa nova država... U Jajcu sam dobio čin majora... Jedno vrijeme '44. s Pozorištem narodnog oslobođenja boravio sam u Bariju, gdje smo davali priredbe u profesionalnom Teatro Piccinni. Krajem septembra smo dobili naređenje da se pripremimo za ulazak u Beograd. Zadužen sam da idem u Narodno pozorište, da formiram hor, orkestar i ansambl koji će izvesti svečanu priredbu povodom proslave Oktobarske revolucije. Spremili smo "Šestu simfoniju" od Čajkovskog. Nakon 20. oktobra, Pozorište narodnog oslobođenja je davalo priredbe tri puta dnevno - ujutro, popodne i uveče. Sala je uvijek bila puna. Dugo nisam vjerovao da ću u Beogradu ostati da živim. Mislio sam: tu sam privremeno, a uskoro ću se vratiti u Sarajevo, nastaviti tamo gdje sam prije rata stao, obnoviti Collegium aristicum... U Sarajevo sam odletio ruskim vojnim avionom 8. aprila '45. Sarajevo je bilo razoreno. Jedva sam čekao da vidim Vjeru, djevojku u koju sam bio zaljubljen od prije rata. Njena majka, strogih katoličkih nazora, nije bila oduševljena idejom da joj se ćerka uda za "tambur-majora", ateistu, ljevičara, još i Jevrejina. Vjera i ja smo otišli za Beograd gdje smo se vjenčali.

- Maja '45. pozvani smo kod Radovana i Vere Zogović na večeru. Bili su Đilas i njegova supruga, Mitra Mitrović i trudili da isprovociraju moju Vjeru aluzijama na njeno "buržujsko" porijeklo. Ispitivali su je o životu u Sarajevu tokom rata, o tome šta je radio njen otac, kako se držao. Bio sam zadivljen mirom i dostojanstvenošću s kojim je moja Vjera odgovarala na njihova nepristojna pitanja. Đilas je na kraju i mene potkrpio. Navodno u šali, kazao je kako bi, zbog diplomata, oficira i uglednih državnika, bilo dobro da se u Beogradu napravi javna kuća u kojoj bih ja bio odličan direktor. To je, kao, trebalo da bude nekakva duhovitost koja aludira na poznati Lenjinov stav o teatru i glumicama kao lakim ženama. Na kraju večere na kojoj je hrana bila izvrsna, ustao sam od stola, otišao u kupatilo i cijelu večeru povratio... Mitra Mitrović, Radovan Zogović i Stefan Mitrović su pozivani na generalne probe i arbitrirali. Međutim, osim u dva slučaja, tu nije bilo ništa dramatično. Zamjerka je bila da se u "Ohridskoj legendi" veličaju selo i kulaci, pa su tražili da se balet ne izvodi. Kao direktor Opere i baleta morao sam da odem kod Edvarda Kardelja koji je intervenisao da se zabrana ne donese... Radili smo Konjovićevu operu "Knez od Zete". Sporna je bila scena u kojoj, dok popovi pjevaju i vrše obred, knez kreće u Italiju, a narod ga ispraća riječima: "Vratićeš se ti nama, kneže naš". Cjelokupno rukovodstvo sa Titom na čelu je prisustvovalo premijeri, nikom nije smetalo. Ali me u pauzi pozvavao Đilas i najoštrije protestovao zbog scene koja, po njegovim riječima, asocira na povratak kralja. Nakon toga, u novinama je protiv Laze Kostića, pisca libreta i nas dugo vođena hajka koju je prekinuo Krleža. Pozvan je da dođe, pogleda predstavu i presudi. Sjedio sam pored njega. Kada je predstava završena, Krleža je bio začuđen: "Ne razumijem šta je tim ljudima. Ovdje nema ničeg spornog i to je jako dobro djelo". Hajka je istog trenutka prestala. Stalno govorim da stvari ne treba posmatrati crno-bijelo. Sistem je bio takav kakav je, ali su uvijek bili važni ljudi. Mene, znate, uvijek zapanji kada čujem da neki pjevač ili glumac s kojim sam radio danas govori o tome kako nije mogao da uspije zato što nije bio član partije. U našem pjevačkom ansamblu, osim Miroslava Čangalovića, u početku nismo bili.

Maja '90. još uvijek sam naivno vjerovao da će se situacija smiriti i da će doći do sporazumne konfederacije. Pa zaboga, 9. novembra je srušen Berlinski zid. Na ruševinama je koncertirao Mstislav Rostropovič. Valjda će i naši ljudi imati vremena da se u miru rastanu i formiraju svaki demokratsku zajednicu samostalnih država. Nisam vjerovao Miloševiću niti Memorandumu SANU. Vjerovao sam Anti Markoviću... Aprila '92. bio sam pozvan na promociju monografije o Collegium aristicumu. Učestvovao sam i na mitingu na kome su se okupili građani Sarajeva u znak podrške jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Odjednom, s brda su na nas zapucali Karadžićevi snajperisti. Pored mene je pala jedna žena. Bio sam užasnut. Kasnije, kada sam vidjeo kako Sarajevo pod opsadom uporno demonstrira svoju širinu, hrabrost i otpor pokušaju da ga unište i ubiju, nisam bio iznenađen, zato što taj grad poznajem, u njemu sam rođen. Tom prilikom sam ostao pet-šest dana. Izveo me prijatelj, nekadašnji član hora u Collegiumu, partizanski general Džemo Šarac. Ubacio me u posljednji vojni avion koji je poletio iz Sarajeva za Beograd. Morao sam da se vratim, Vjera je bila teško bolesna i užasno pogođena svim što se dešavalo u Jugoslaviji. Umrla je u julu te '92.

Nakon njene smrti, napustio sam Beograd. Živim u maloj kući koju sam naslijedio od Vjere u Baški na Krku"... Priča, Maestro, kako je spokojan u Baški uz muziku mora i sa CD-a. Kako voli rodno Sarajevo i sve gradove koji su bili njegovi a onda kaže: "Sarajevo nije više ono moje, ni Beograd, ni Zagreb, ni Prag... ali "Eroika", "Peta" i "Sedma", "Deveta", Bah, Mocart, Betoven, Smetana, Dvoržak, Čajkovski, Musugorski, Maler, Šostakovič, Prokofjev... ostali su uvijek isti. I moji. Za mene je uvijek, u svim teškim trenucima i velikim životnim iskušenjima profesionalni rad bio spas i pribježiste. On, i samo on, imao je moć da mi povrati vjeru u smisao života... U starosti čovjek nekako nehotice počne da razmišlja o svom životu. Javljaju mu se, same od sebe i bez ikakvog naročitog razloga, slike iz davne prošlosti. U poznim godinama valjda sam prvi put imao vremena da se udubim u prošlost i tako, neprimjetno, mic po mic, počne proces razotkrivanja mnogo čega što je godinama skriveno u predvorjima i po mračnim ćoškovima čovjekove svijesti i sjećanja. Ne odričem se svojih političkih uvjerenja, niti svoje životne folozifije, niti svog pogleda na svijet. Ne odričem se ni svojih životnih stavova koji su, mislim, bili vrlo jasno naznačeni u mom umjetničkom radu. Nemam nikakvu zadršku da kažem da duboko vjerujem da je upravo antifašistički pokret jedan od najsvjetlijih perioda u našoj novijoj istoriji. Zanimljivo je da nam se u svijetu priznaje a na našim prostorima osporava... A ko sam ja? Teško pitanje - još teži odgovor… Više ne znam ni ko sam, ni šta sam. Vjerovatno i ja patim od takozvane jugonostalgije. Svuda sam živjeo, radio po cijeloj Jugoslaviji. To je bila moja domovina. Nje danas više nema!

Početkom novembra (2009.) govorim mu da se u muzičkim prodavnicama na Ostrvu mogu kupiti CD uglednih diskografskih kuća Decca i RCA Victor sa djelima Čajkovskog, Smetane, Dvoržaka, Stravinskog, Musugorskog, Rimski Korsakova, Prokofjeva na kojim je kao dirigent Londonskog orkestra Kraljevske filharmonije potpisan Oskar Danon. Sjeća se prvog snimanja u Londonu '62. a sretan je, veli, jer mu je nekoliko dana bila u posjeti Sonja Blum, kćerka njegovog dragog prijatelja iz sarajevskih, praških i svih poratnih dana Emerika kojeg zove Imre. Sonja živi i radi kao neurohirurg u Njujorku. U Americi je i Oskarova unuka Marija, čiji je otac Dr Ivan Đurić, zagovornik razumnog riješenja YU krize umro u Parizu '97. kao izbjeglica.

Od polovine novembra (2009.) telefon u Baški ćuti. Saznam da ga je kćerka Maja odvela u Beograd, u bolnicu. Na Dan njegove Republike, 29. novembra 2009. godine, londonska La Benevolencija posvetila mu je audio video homage. Sa realizatorom homagea, prijateljem Brankom Danonom dogovorih da u februaru (2010.) letimo na Krk. Strasno želimo da velikom Maestru uručimo ovaj primjerak "(Bosanske) Pošte", DVD s poklonjenja u britanskoj prestonici i čestitke za 97. rođenadan.

IZ MUZIČKOG OPUSA OSKARA DANONA
Operske predstave: Menoti "Konzul", Borodin "Knez Igor", Masne "Don Kihot", Guno "Faust", Prokofjev "Ljubav za tri naranče", "Kockar", Čajkovski "Onjegin", "Pikova dama", "Mazepa", Smetana "Prodana nevjesta", Musugorski "Boris Godunov", "Hovanščina"; balete: Prokofjev "Romeo i Julija", "Perica i vuk", Stravinski "Orfej", Bartok "Čudesni Mandarin".
Domaće opersko i baletno stvaralaštvo: Baranović "Licitarsko srce", "Kineska priča", Fibec "Vibracije", Hercigonja "Gorski vijenac", Rajičić "Simonida", Gotovac "Ero s onog svijeta", Konjević "Knez od Zete".
Simfonijski dirigent: Bugarska, Rumunija, Turska, Čehoslovačka, Švajcarska, Njemačka, Italija, Francuska, Holandija, Velika Britanija, SAD, Kanada, Japan, SSSR...
Dužnosti: Od '44. godine slijedećih 15 rukovodilac Opere Narodnog pozorišta u Beogradu... Prvi generalni sekretar Saveza kompozitora Jugoslavije, predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika Srbije...
Internacionalni festivali: Edinburg, Visbaden, Firenca, Pariz, Beč, Atina, Lozana, Hag, Amsterdam...
Diskografija: Za ploče "Decca" cjelovite izvedbe opera "Knez Igor", "Evgenij Onjegin", Ivan Susanjin; za "RCA Victor" "Slijepi miš", za "His Master's voice" i "Suprafon" djela Musugorskog, Rimskog Korsakova, Čajkovskog, Smetane, Dvoržaka, Kabalevskog, Hačuturjana, Prokofjeva, Hindemita, Stravinskog, Eneska, Dikaa, Franka i Geršvina. Nagrade i priznanja (za izdvojiti): Nagrada AVNOJ-a ('70.), Ključ grada Sarajeva ('09.).

IZ STRUČNIH OSVRTA
"La mond", Pariz: "...Dirigentu, gospodinu Oskaru Danonu, upućujemo najprije svu svoju zahvalnost, a onda i sve naše pohvale. Publika ga je burno pozdravila objedinjujući u svom opravdanom oduševljenju i dirigenta i njegov orkestar i horove... i nema sumnje da će im pariska publika ostati u sjećanju koje se neće tako lako izbrisati. Kao što ni mi nećemo zaboraviti ove dvije večeri."...
"Die Presse", Beč: "Za dirigentskim pultom je Oskar Danon koji predstavu vodi s velikim elanom, taktom, ukusom i brigom da instrumentalisti u orkestru dođu do punog izražaja."...
"La Figaro", Pariz, (nakon "Don Kihota" uz otvorenje Pozorišta nacija): "... Pred dizanje zavjese bili smo malo skeptični. Došli smo da primimo izraze poštovanja, a dobili smo lekciju!... I trupa i orkestar su nas natjerali da se zamislimo. Kakva sigurnost palice Oskara Danona! Koliko gipkosti i dostojanstva kod izvođača kojima diriguje! Ovo veče ostavilo mi je u cjelini uspomenu na jedan savršen uspjeh, utoliko potpuniji što je bio neočekivan"...
"Die Union", Leipzig: "...Oskar Danon, fascinatni virtouz dirigenstke palice i nepopustljivi vaspitač orkestra. Rijetko smo u posljednje vrijeme čuli Gewandhaus orkestar da svira tako disciplinovano i savršeno kao sto smo čuli ove večeri... Ovdje se radilo na ostvarenju muzičkog i duhovnog, i to vrlo intenzivno...".

Breda Kalef i Oskar Danon (1975,)

Oskar Danon (za dirigentskim pultom)

---