VOZOVI NE IDU KUDA HOĆE
Nakon nastupa na svečanosti 35-godišnjice bitke na Sutjesci, 04. jula '78. godine, Mostarske kiše se pakuju kući. Dođe Branko Mikluć: "Poziva vas drug Tito na ručak, na Suhu." Na Suhoj su pjevale preživjelim o mrtvim na Spomeniku. Kad krenu, Tito svrati, zahvaljuje, obazire okolo: "No, gdje je sad Miki da nam napravi uspomenu?" Miki (Đurašević, fotoreporter "Oslobođenja") fotografiše, uđu u automobile, krenu, pa zaustave. Vrati se Branko: "Pita drug Tito možete li ostati još dva dana, želi vas ponovo čuti?" Nad Suhom kanonada radost... To veče su Mostarske kiše pjevale za svoju dušu, na terasi Hotela "Mladosti". Tjentište ogrnula pjesma i hladna mjesečina, djeca ogrnula ćebad. Sutradan Branko veli kako su sjedili pred "Lovačkom", slušali. Predložio je Titu da nas dovedu, a on rekao: "Ne treba dirati djecu, umorni su, lijepo je i ovako"." Uveče u "Lovačkoj" mali prostor, desetak ljudi i Tito u zelenoj fotelji. Pjevamo: "U tišini ispod trava / s petnaest ljeta vječno spava / djevojčica nježnog lika / porasla do spomenika."... Podiže naočale, briše oči. Kažem solisti, Adnanu Pintulu: "Majstore, drug Tito plače, uradi nešto". Adnan sve zna, sve može. Uputi se pred Tita. Adnan je 10-godišnjak; taman su oči u oči. "Druže Tito, da ja tebi otpjevam jednu ljubavnu?", više predlaže nego pita. Stari briše suze, okrene Branku i kroz smijeh govori: "No, bogati, Branko, kod vas u Bosni već tako rano postaju ljubavnici." A Majstor mu pjeva pobjedničku sa "Malog šlagera", o Sanji i žvaki. Tito po naslonu fotelje lupka prstima, a u refrenu s djecom tapše u ritmu.

- Tremu na nastupima nikada imao nisam a znalo nas je gledati hiljade ljudi uz milionski TV auditorij. Ali moram priznati da su mi 02. aprila '77. u Motelu "Akvarijum" u Bugojnu kada smo Titu pjevali prvi put, koljena od treme tako klecala da sam jedva stajao na nogama. Za bilo koji drugi put siguran sam da bih prošao ispod onog stola kada sam sa Ajlinom Krpo Titu predavao cvijeće. Propuzao bi bato k'o Boško Buha do Maršala, pa bilo kome krivo ili ne. Ovako, trema me savladala... Nastup u "Domu sindikata" 25. maja '77 je naša najbolje otpjevana "Štafeta", ikad. Pamtim nasmijanog Tita, i njegove suze. Pamtim Hotel "Slaviju" i sobu 1121 sa Dženitom Derviškadić koja me pazila, s proba Ljubu Tadića, Radu Šerbedžiju, Miru Banjac koja nam u prolazu na autobus zakači poruku ljubavi i poštovanja i svoju plavu košulju sa nastupa koju sam za uspomenu u ormaru čuvao, a od zla ne sačuvao... Pamtim tačno trenutak nastajanja slike s Titom onog zlatnog 04. jula '78. Titove oči, čak i svoj narančasti šal pamtim. I kako je počelo na jednoj probi u "Domu omladine" početkom '74 kad sam bez pitanja uzeo mikrofon i zapjevao "Na tvojoj ruci prsten" na iznenađenje svih. Isti sam dan "unaprijeđen u čin" vokalnog soliste nakon kojeg je slijedila "Mostarska majka" od koje ja ljepše, toplije i plemenitije nikad dosad u životu čuo ili otpjevao nisam. Uz taj ću duet sa Aidom Kazazić, a uz akorde Josipa Sliška koji je odsvirao iste note i solaže 10 godina prije Gypsy Kingsa koji su stekli svjetsku slavu, da plačem, da se radujem, da odrastam i da umirem", priča ovih dana SKYP-om iz Hamburga Adnan Pintul, solista i maskota prvih Mostarskih kiša. Dijete čudesnog talenta, bistrine i šarma. Prvi Mostarac pobjednik "Malog šlagera sezone", za YU klince važnijeg od "Evrovizije"... Mali Princ kakvog grad nije imao ni prije ni poslije. O kojem su novine na naslovnim pisale kako je prvi put javno rasplakao Tita a kojeg su kao desetogodišnjaka zatrpavala stidljiva pisma s presovanim cvijetićima djevojčica Juge... Dijelio autograme, stigao na ploče, u čitanke...

- Odlaskom iz "Kiša" '79. učio sam violinu kod prof. Jutta Wilke a narednih pet godina, privatno, gitaru kod prof. Raymonda Happa. Muzika se kroz moj život do danas stidljivo provlačila jer me režiser život odveo u drugom pravcu; prvo '84. na studij medicine u Sarajevo, a kasnije u daleki svijet. Jednu od prvih mojih pjesama, "Ulicu Karađozbega", otpjevali su jugoslavenski Rolling Stonesi - Indeksi na "Zagrebfest '87." Nisam imao namjeru da ratnom "Škutorijom" i "Maltom na Žovnici" bilo koga uvrijedim. One su bile samo "literarni" odgovor na zlo kojeg se moralo odreći... A kad iz inata zapjevam svoju "Sve tri strane rijeke", opomena je polupismenim koji u Aleksinim slovima, pisanim lijepim slavenskim pismom ćirilicom, ne vide više od hijeroglifa i civilizacije započete na Beverly Hillsu.

- Sarajevo sam napustio preko piste, a Mostar bjegom kroz prozor. Karijeru počeo s metlom u Seewartenstrasse ispred Hotela "Hafen" povrh hamburške luke, a završio kao "Stationsarzt" - odjeljni ljekar na "Fachchirurgische Klinik Michaelis". Samo sam zamijenio "željeznu tamnicu naroda" za kapitalizam i razotkrio zablude da ćemo olako Stojadina zamijeniti Ferrarijem i biti sretniji kada dobijemo limenke Coca Cole i prodavačice nalik onima u Trstu. Limenke su ostale prazne a mi smo počeli da prosjačimo ne bi li nas primili u "pakt demokratskog svijeta" koji, u ime viših interesa, ubija ljude... Bježao sam daleko. Uz svo poštovanje prema Australiji to je bila ljubav iz interesa. U Hamburg sam se vratio isti i tri godine stariji samo u drugom "pakovanju" jer s bosanskim pasošem nigdje prispio ne bih. Kada još podavrneš jezikom pa prozboriš njemački engleskim akcentom, prepreke počnu da se ruše kao kula od karata. Njemačko javno mnenje se "pali" na anglo-saxonski "repertoar", bliži komšiluk može i nekako proći, ostali su nižerazredni. I tako sam ovdje. Volim reći da radim na Musalli gdje se 1905. u Mostaru rodila moja rahmetli nena Habiba Drljević... Molim te piši Musallu s 2 "l" kako se stvarno piše... Na Musalli Hamburga, jednoj od najrespektabilnijih adresa u ulici Lange Reihe 14, na 200 metara od Hauptbahnhofa, zarađujem hljeb. Kroz zdravstveni centar u vlasništvu Dr. Tadžića, mog prijatelja i kolege iz Banja Luke, zbrinemo u jednom sofisticiranom i digitaliziranom formatu svakodnevno oko 200 pacijenata svih boja i profila. Da se ljudska mjera mjeri samo pozivom u kojem sam cijenjen i od kojeg mogu sebi i porodici priuštiti život dostojan čovjeka, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Međutim, ljudska se mjera da zaokružiti samo ako živiš u miljeu u koji se ja neskromno ubrajam a o kojem mogu samo da sanjam. Ja nikada neću biti u stanju da vodim ovakav razgovor ili napišem pjesmu na bilo kojem drugom jeziku kojim ne vibriraju moje emocije. Izgledalo bi mi kao da perem noge u čarapama...

- Radost su mi supruga Alma, Sarajka blaga i pitoma. I tri vesele, poslušne djevojčice. Nejira (14) i Amila (11) pohađaju uglednu dvojezičku gimnaziju, "Helene-Lange", Maida (9) je u četvrtom osnovne. Ljubav koju im pružamo uzvraćaju duplo. Nejira je već kao 3-godišnja izjavila da "vozovi ne idu kuda hoće". Imala je pravo... Moja majka Bahra je nakon više od 40 godina rada kao prosvjetni radnik u zasluženoj penziji. Otac Izedin, primarijus, pionir i osnivač mostarske urologije, više od deceniju jedini urolog Hercegovine, ima privatnu urološku ordinaciju u Mostaru. Brat Sanin, bivši igrač Veleža i bh reprezentacije je već poodavno okačio kopačke o klin i iz Berna, gdje živi, krenuo trenerskim vodama. Unuci smo posljednjeg mostarskog kadije Besira ef. Pintula (1900.-1992.). Dedina slika me gleda iz teksta orjentaliste, rahmetli Hivzije Hasandedića koji mu je kao poštovatelj i prijatelj napisao: "Od prvih dana rata '41. godine protestvuje protiv progona Srba i po dolasku u Prozor uključuje se u ilegalni rad i aktivno stupa u narodno-oslobodilački pokret. U Prozoru donosi oslobađajuće presude i spasava mnoge simpatizere NOP-a iz zatvora u čemu mu pomažu i neki ljudi iz nadređenih sudova u Sarajevu i Travniku. Radi u masama i muslimanima objašnjava ciljeve i svrhu borbe protiv fašizma. Od '43. do '45. vršio je u Fojnici dužnost predsjednika Narodno-oslobodilačkog Odbora. Po oslobađanju Sarajeva, nudi mu se položaj reis-ul-uleme što on odbija."

- U Mostar odlazim kada smognem snage. U minuloj deceniji sam dva puta pobijedio samog sebe. Mostar za mene nikad nije imao i nikad imati neće samo dvije obale. Ona treća je, kako Alekse i Aleksinih u Mostaru skoro više da i nema, za mene sve ljudskija i sve bolnija. U krugu u kojem danas vegetiram ne prolaze jugonostalgične, bogohulne su. A jedini put koji vidim kao izlaz je južnoslavenski konsenzus. Sve dok se ideje plemenitije i uzvišenije od nacionalnih ne dogode bićemo marionete i pijuni globalnih interesa. Srpska politika je bila najdestruktivnija u uništavanju južnoslavenske ideje. Sanjam dan kada će Srbi prestati da sanjaju o ruskim raketama na Drini u ime odbrane nekog imaginarnog pravoslavlja, a Hrvati shvatiti da je domovinski rat bio besmislen jer pojam nacionalne države i nacionalne sigurnosti u vrijeme globalizacije u klasičnom smislu ne postoji više kakav je bio. Bošnjaci moraju prestati da lete na krilima infantilne otomanske neprilagođenosti i shvatiti da im je jedan Slavonac, onaj okrugle glave što dobro pije i što se dobro bije ili jedan Srbin iz najdonje socijalne kaste od Niša koji nikada više od dva padeža dokučiti neće, bliži od bilo kojeg Turčina iz Anadolije ili beduina iz Arabije. Sanjam da BiH bude vezivno tkivo buduće južnoslavenske ideje. Kada 70-te pogledam nevinim dječijim očima dobijem veličanstven i neponovljiv mozaik sazdan od uspomena, suza i ponosa na Zemlju u kojoj sam se rodio, koju sam volio i volim, i koju ću uvijek voljeti. Sve naše pjesme su pečat jednog vremena, bezbrižnog i ljudskog koje me danas čini nesretnim jer je bilo previše dobro da se ponovi. Da se suze daju pretočiti u riječi potekla bi nova rijeka uz koju bismo se još jednom rodili, ljubili i odlazili...

- "I kroz brda i doline, / idu šine u daljine, / pa se istim putem vrate, / da nas zbliže, da nas zbrate.../" pjevao je Adnan '77. na svečenosti uz 30-seti rođendan pruge Šamac - Sarajevo. Bio je dijete: "Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca", rekao je Krleža. "Vozovi ne idu kuda hoće", rekla je Nejira. Iz razgovora s njenim ocem razabiram kako misli da ništa nije do pruga, vozova i putnika, nego "otpravnika". Koji su dio njegove generacije danas zvane Dijaspora otpremili u emotivne Aušvice. On bi ih volio s Musalla Hamburga i svijeta vratiti pod zajednički kućni krov.

Milenko Mišo Marić, decembar 2010.

---