Nikad se vratit nece purpurna jutra
okicena zlatnim kapljicama rose
sto umivala je nekad u setnjama ranim
nase noge bose.

Blistati dugo nece ni jedno nase sutra;
mocna, silna rijeka sve nas uscu vuce,
starimo sve vise, sve cesce umjesto sutra,
spominjemo juce.
(Djordje Gavric - Purpurna jutra)

Ima jedna modra rijeka, siroka je, duboka je,
sto godina siroka je, tisuc ljeta duboka je.
Ima jedna modra rijeka. Valja nama preko rijeke.
(Mak Dizdar - Modra rijeka)

Ove stihove Maka Dizdara, uglazbise i zivot im udahnuse legendarni Indexi, s kojima nekako u isto vrijeme, zaplivah uzburkanim vodama muzicke rijeke koja tece vec cetiri decenije, u kojoj mi oni, a posebno moj dragi prijatelj, Slobodan Bodo Kovacevic, povremeno pruzase ruku, da ne potonem, da se odrzim na talasima.

Mnogo je jos onih s kojima sam plivao niz te vode i o kojma ce kasnije biti rijeci, ali bih u uvodu moga kazivanja o muzickim zbivanjima ciji sam bio protagonista ili svjedok, u periodu od ranih sesdesetih do danas, spomenuo jos Savu Ivanisevica, bez cijeg uticaja i pomoci ja nikada ne bih postao muzicar.

Ima jedna zivotna rijeka; niko ne zna kolika. Valja nama niz rijeku. Ima jedna muzicka rijeka; ne znam koliko duboka je, a cetrdeset ljeta dugacka je. Valja meni uz rijeku. Valja meni uz brzake, uz plicake, uz usahlo rijecno korito susnih godina, uz kamenite obale, kroz sutone i purpurna jutra, kroz ruzicaste magle, ispod duge, do izvora, do Tuzle sesdesetih godina - prosloga vijeka.

TUZLA SEZDESETIH - I DIO

Jesen 1964. godine. Sala DTV Partizan u Tuzli. Posjetilaca pedesetak, mozda i nesto vise. Na bini, po prvi put mi, grupa AMORI, u sastavu, onako kako smo bili poredani na bini: do prozora, bubnjar Enver Jahic, do njega, sa ritam gitarom, mladi podoficir Dragutin Braco Potocki, pa ja, Djordje Gavric, sa solo gitarom, a lijevo do mene, Savo Ivanisevic sa bas gitarom. Pored nas cetvorice, grupi je trebao da se pridruzi i jedan mladi i vrlo talentovan momak koji jos nije imao gitaru niti uvjezban repertoar, pa smo ga, do daljnjeg, drzali u rezervi. Planirali smo da on od mene preuzme ulogu soliste, ja da idem na bas, Savo na ritam gitaru, a Braco na saksofon.

Prilikom naseg prvog nastupa, raspolagali smo slijedecom opremom: Enver je imao koncertni dobos "Amati" i to je bilo sve, ukoliko se ne racuna i stolica na kojoj je sjedio. Braco je svirao na akusticnoj gitari sa prikopcanim magnetom - na takozvanoj dzipsonki cije marke se ne sjecam, Ja sam imao, za to vrijeme solidnu, "pravu" elektricnu gitaru marke "Melodija Menges" koju smo platili 53,000 dinara u Omladinskoj knjizari na tuzlanskom korzou, a Savo je basirao na obicnoj elektricnoj gitari, prvoj koju smo kupili, otprilike godinu dana ranije - cim se pojavila u izlogu Omladinske knjizare. Bila je to poluakusticna gitara sa jednim magnetom, valjda prvi model firme Menges. Nju smo platili 32,000 dinara (poredjenja radi, navescu da je pripravnicka plata masinskog tehnicara bila oko 25,000 dinara, a farmerke, "Super Rifle", koje sam te godine kupio u beogradskom komisionu, stajale su 12,000 dinara).

Sa pojacalima smo bili "tanki". Solo i ritam gitaru smo prikljucili na jedno pravljeno pojačalo od 25W, a "bas" gitaru i mikrofon smo prikljucili na postojeci razglas DTV Partizan sa dodatnom zvucnom kutijom od kino projektora "fantasticne" snage od 50W. Za divno cudo, cujnost je bila solidna. Imali smo samo jedan mikrofon i premjestali smo ga po bini, zavisno od toga na koga bi od nas dosao red da pjeva, a svi smo ponesto pjevali. Prilikom viseglasnog pjevanja gurali smo se oko tog mikrofona, vratove gitara zakretali ustranu, a svoje vratove istezali i krivili, zapetljavali se u kablove, ponekad ih cupali iz pojacala, koje bi tada zakrcalo i stvaralo dodatnu nervozu i kod nas i kod publike. Uz sve to, povremeno bi se javila i mikrofonija, taj neizbjezni pratilac vokalno - instrumentalnih sastava.

Prve probe grupe Amori, Tuzla (1964) Dragutin Braco Potocki i Savo Ivanisevic

Amori, Tuzla (1965) Savo Ivanisevic i Djordje Gavric

Za nas prvi nastup smo se pripremali par mjeseci i iscekivali smo ga sa velikim nestrpljenjem. Zurili smo da sto prije nastupimo, da budemo prvi, jer smo znali da jos neki momci naokolo sviruckaju i nesto slicno smisljaju. Nas bend bi i ranije startovao nego sto jeste, da se nije cekalo na bubnjara Envera koji je iz nekih razloga odugovlacio da sebi kupi instrument - jedan jedini koncertni dobos. O nekoj kompletnoj bateriji bubnjeva nije bilo ni govora. Koncertni dobos je, za nevolju, mogao da posluzi za "kuckanje" ritma, ali mu je glavna upotrebna vrijednost bila u sviranju, tada popularnog i takozvanog, konjskog topota. Beskonacno cekajuci Envera, poceli smo da razmisljamo o angazovanju nekog drugoga bubnjara, mada nismo poznavali ni jednoga koji bi mogao odmah da uskoci u nas bend. Na nasu srecu, Enver se uozbilji i saopsti nam svoju pozitivnu odluku, pa smo on i ja vec naredne veceri sjeli na ponocni voz za Beograd i ujutro se zaputili pravo u Muzicki magazin na Terazijama gdje smo konacno kupili taj famozni dobos, plus rezervne zice i trzalice za nas gitariste.

Odrzali smo jos dvije probe u kompletnom sastavu. U pripremi repertoara nam je desna ruka bio neumorni Strahinja Maksimovic Flexi sa svojim gramofonskim plocama. On je bio i ostao, najveci tuzlanski zaljubljenik i zaludjenik "elektricarske" muzike, ziva enciklopedija rocka, neprevazidjeni diskofil i DJ. Cesto se toliko zalagao da skinemo neku pjesmu, kao da je i sam bio clan benda. Dobro se sjecam da je jedno vece, dok sam ja sa njegove ploce "skidao" instrumental od grupe Shadows, "Guitar Tango", on ostao sa nama do iza ponoci, u Kreki gdje smo probali, i, propustivsi posljednji autobus, otisao pjeske na drugi kraj grada, gdje je stanovao. Pred odlazak je, za svaki slucaj, brinuci se da do ujutro ne zaboravimo melodiju koju smo uvjezbavali, (posto je on plocu nosio sa sobom kuci), sklepao prirucni tekst po kojem "Guitar Tango" moze i da se pjeva, jer se rijeci bolje pamte od nota. Evo tog njegovog stihoklepackog debija: "Idem ja kuci pjeske, bole me noge moje". I eto, kao sto se iz prilozenog i vidi, ta melodija nikada nije zaboravljena.

Na poslednjim probama nismo uvjezbavali samo sviranje, nego smo se malo bavili i koreografijom. Zamislili smo, naime, da nas nastup pocne tako sto bi mi, gitaristi, pred pocetak bili okrenuti publici ledjima, a nakon bubnjarevog tusa, mi bi se u skoku okrenuli i efektno poceli sa mojim instrumentalom, "E-dur twist", koji je, uzgred receno, bila prva melodija koju sam komponovao. Na svirci, medjutim, sve je to bilo drugacije. "E-dur twist" smo, naravno, svirali, ali su nam se noge bile odsjekle, pa nismo mogli cestito ni da hodamo po pozornici, a kamo li da pravimo piruete sa gitarama. Godinu dana nakon ovoga, sticajem okolnosti, ta moja kompozicija bila je prva numera koja je odsvirana na Prvoj beogradskoj gitarijadi.

Repertoar nam je bio sarolik. Bilo je tu laganih, "sentis" stvari za ples kao i svjetskih hitova u ritmu twista i rocka, za "sizenje", uglavnom u prepjevu. Od pjesama na stranom jeziku, ja sam pjevao jednu zgodnu rock pjesmu na italijanskom, koji je bio relativno lak za "skinuti". Ne sjecam se naziva te pjesme, ali znam da ju je izvodio Little Tony. Od engleskog jezika smo svi skupa znali ukupno tri rijeci. Enver je, ipak, dosta efektno izvodio hit Little Richarda, "Tutti Frutti", doduse, na svom "engleskom" koji je otprilike zvucao ovako: "Bibapa lula bibapa bum turi fruri auruluri, turi fruri auruluri". Publika koja je znala engleski koliko i mi, vrlo dobro je primila ovu numeru. Tesko se sjetiti cijelog naseg repertoara, a pogotovo imena pjevaca koji su te pjesme pjevali, kao i orginalnih naziva tih pjesama. Zato cu neke od njih navesti pod imenom koje smo mi koristili: Braco je pjevao pjesmu koju mi prije toga nismo culi, a on ju je naucio od pitomaca na Vojnoj akademiji. Pjesma se zvala Carli Braun. On je, takodje, animirao publiku svirajuci par instrumentalnih melodija imitirajuci havajsku gitaru, koristeci upaljac za cigarete kao slide. Savo je, izmedju ostalih, pjevao pjesme: Sheila (Tommy Roe), Svi mi kazu ne (Cliff Richard), Lora i Tomi (Tell Laura I Love Her - Dickey Lee), Samson (Run Samson Run - Neil Sedaka), Ruze su crvene (Roses Are Red - John Burrnette)... a ja sam pjevao Mladi (Young Once - Cliff Richard), Tuzna Dzini (Blue Gene - Gene Pitney), Dominik (Diego Varagic) itd...

I pored svih problema sa instrumentima i kablovima, pocetnickom tremom i neiskustvom, MUZIKA JE SVIRALA, a publika plesala i, bar naizgled, bila zadovoljna, narocito tokom sviranja brzih ritmova. Nakon jednog takvog bloka, jedan od trojice nestasnih klinaca koji su se tu vrzmali i pentrali po stolicama, iskoristio je pauzu da nam "podigne cijenu" vicuci glasno: "Ovo su Bitlsi!". Istog trenutka prolomio se glas: "Ma, s'lazi sa stol'ce! Dacu ja tebi Bitlese!" Bio je to strogi domar DVT Partizan, Meho, koji je cesto patrolirao kroz salu da vidi da li omladina pravi kakav "pasjaluk". Klinci su poskakali sa stolica i otrcali izmedju posjetilaca napolje, a Meho je nastavio da patrolira. Mislim da to vece on ni nas nije gledao sa blagonaklonoąćcu. Nasa "siz" muzika je bila negativna pojava po nadzorima ovog strogog covjeka starinskog kova. S Mehom sam se sprijateljio tokom narednih godina sviranja u toj sali i smatram da je, i pored svoje nabusitosti, savjesno obavljao svoj zadatak na odrzanju reda i cuvanju materijalnih dobara DTV Partizan.

Svirajuci, kasnije, jedan lagani blok, ispostovali smo nepisano pravilo da se bar jednom u toku veceri najavi: "Slijedeci ples drugarice biraju." Te socijalisticke omladinke - "drugarice", kasnije su prerasle u "dame", pa se najavljivalo: "Slijedeci ples dame biraju." Toj vrsti publike, muzicari se najvise raduju i pred njima najradije dokazuju svoj muzicki talenat, a njih je te veceri bilo u prilicnom broju, pretezno gimnazijalki. Medju njima, nije bilo Snezane, djevojke s kojom sam te jeseni raskinuo, a kojoj sam na sastanak uvijek dolazio s ruzom. Pjesma "Ruze su crvene" koju je Savo pjevao, dok su drugarice birale, bila je simbol te veze. Savo je cesto, pjevajuci tu pjesmu, znao da izmami poneki uzdah, pa i suzu kod tadasnjih romanticnih djevojaka. U publici je obavezno bio i Flexi i grizuci svoje vec izgrizene nokte, prezivljavao i nase kikseve i nase uspjehe. Tik ispred nas, tada, a i kasnije ispred drugih bendova, stajali su momci koji su se manje interesovali za djevojke i ples, a vise za muziku. Oni su pratili svaki nas pokret, svaki akord, nacin sviranja, ucili su od nas, poistovjecujuci se s nama, divili su nam se ili su nas kudili. Medju njima je bio i cetrnaestogodiąnjak u koznoj bundi sa krznenom kapom na glavi i sa ozbiljnim izrazom lica. Bio je to nas buduci clan i buduce veliko ime jugoslovenskog rocka - Miodrag Bato Kostic.

Autor: Djordje Gavric Detroit, Michigan, USA art_east@hotmail.com

---