TUZLA SEZDESETIH - II DIO

KRAJ PRICE O GRUPI AMORI

Prva svirka nas je opila mladalackim zanosom. Nasi snovi i potreba mladih ljudi za dokazivanjem, poceli su da se ostvaruju, uz osjecaj da postajemo vazni i da nam raste ugled kod vrsnjaka. O nekoj zaradi niko nije mastao, niti nam je novac bio motiv. Motiv je bila muzika, a u masti smo nosili neku maglovitu viziju o popularnosti i slavi.

Nasa pojava nije imala veliki odjek u gradu, kao sto je to bio slucaj dva mjeseca kasnije sa pojavom grupe Terusi, ali je ipak znacajna jer je bila istorijska. Bilo je pokusaja i prije nas da se formira vokalno-instrumentalni sastav, ali ta formacija nije bila u stanju da nastupi, niti je samostalno nastupila sa cjelovecernjim programom, nego samo u sklopu neke priredbe, sa nekoliko svojih numera. O tome ce biti jos rijeci kasnije.

Zbog tog faktickog trenutka, dakle, trenutka aktuelne pojave prvog elektricarskog sastava, moja kazivanja o muzickim zbivanjima u Tuzli sezdesetih pocinju sa sezdeset cetvrtom godinom, a ne sa sezdesetom, ali cu se u nastavku vratiti na sami pocetak te decenije.

Godina 1964. je bila prekretnica, nulta faza, preobrazaja muzicke kulture u Tuzli, sa tradicionalnog nacina muziciranja na elektricarski rock. Ta godina je bila puna aktuelnog muzickog naboja koji je kroz eter stizao sa Zapada i koji ce uroditi formiranjem prvih tuzlanskih vokalno-instrumentalnih sastava. Bila je to godina dozrijevanja realnih prilika i sazrijevanja buducih rock and roll muzicara u okviru tih prilika.

Sta je to sto je tako neodoljivo inspirisalo mladi svijet za ovaj novi trend muziciranja i, neodvojivo s tim, i nacin ponasanja? Mnogi su spremni da kazu - Beatlesi. S njima je sve pocelo. To, medjutim, jednostavno ne stoji. Jer, genijalni cupavci su uskocili u voz koji je vec bio krenuo i u kojem su vec sjedila gospoda Elvis Presley, Chuck Berry, Tommy Steel, Tornadosi, Duane Eddy... i, izmedju ostalih velikana, i prvi veliki elektricarski sastav - The Shadows. Oni su elektrificirali tu prugu; umjesto parne, uveli su elektricnu lokomotivu koja je dala ubrzanje toj kompoziciji. Beatlesi su, naravno, odmah po ulasku u voz usli u vagon prvog razreda i odmah poceli da prave red voznje i da odredjuju pravac kretanja voza. Desetine, stotine hiljada mladih zanesenjaka sirom planete uskakalo je u taj voz. Neki su uspjeli da stignu do kupea sa Beatlesima, a vecina njih su stajali u prepunom hodniku drugog razreda i stojeci sanjali o krajnjoj stanici, koja se zove Slava. Mi, nasa malenkost, tuzlanski Amori, stajali smo na prvoj stepenici vagona drugog razreda , a i odatle cemo vrlo brzo spasti.

The Shadowsi su usli na velika vrata svjetske muzicke scene kao jedni od aktera takozvane Britanske invazije, na samom pocetku te, seste decenije proslog vijeka, tacnije, 1960. godine, kada izbacuju veliki hit, instrumental "Apache". Taj carobni zvuk stize i do nas preko lokalnih radio talasa oko 1962. godine i jedva da je bilo ijednog mladica koji je u to doba imao kakvu-takvu akusticnu gitaru, a da nije, bar pokusao, da skine tu melodiju. The Shadowsi, pak, nikad ne bi bili to sto su bili, da na scenu nije stupila - Njeno Velicanstvo - Elektricna gitara, u njenom trostrukom namjenskom obliku: solo, ritam i bas. To je bio temelj bez kojeg se ni jedan elektricarski sastav nije mogao zamisliti. Ono sto je puska bila u oruzanoj revoluciji, to je bila elektricna gitara u muzickoj revoluciji sezdesetih. Ono sto su za militantne politicare bili Vijetnam i druga ratna zarista, to su za miroljubive rockere bili Woodstock, Isle of Wight i drugi rock festivali.

Djorde Gavric i Strahinja Maksimovic Flexi (1965)

Djorde Gavric

Prvog ponedjeljka nakon nase prve svirke, nisam otisao na predavanje na Rudarski fakultet u Tuzli. Smatrao sam da time necu mnogo propustiti i da fakultet moze bez mene, sto se kasnije i ispostavilo tacnim, pa sam umjesto na predavanje otisao u Ulicu 17. septembra. Za to su postojala tri valjana razloga. Prvi razlog: trebalo se "nacrtati" u blizini tadasnje Gimnazije, za vrijeme velikog skolskog odmora, kada ce gimnazijalke prosetati da protegnu noge, i to kao slucajno, bas pokraj Express restorana gdje su stojali momci, a i oni bi kao slucajno, stojali bas tu i sacovali, i tako uspostavljali medjusobne veze. Jedna od tada uspostavljenih veza traje, evo, vec cetrdeset godina, a ja sam joj kumovao. To je bracna veza Strahinje Flexija Maksimovica i Natalije Nine Strunjas, udate Maksimovic.

Nama iz benda, bilo je tada stalo da cujemo komentare tih djevojaka o nasem prvom nastupu i da se pred njima malo i pokažemo. Nakon tog eksponiranja okupili smo se u Expressu, koji je tada, jos uvijek, imao pristojnu kafanu, da simbolicno proslavimo nas pocetak i "spucamo" onu silnu lovu sto smo je zaradili na svirci. U to vrijeme pili smo ajer konjak, Rubinov brendi, dzin, vermut, sheri, suvarak, a ni mornarski Jamajka rum nije odbacivan. Cijene pica su se tada kretale oko 1 do 1.5 dinara. Kada smo kod cijena, navesti cu da je nedeljnik Arena, kostao jedan dinar, a tako i drugi nedeljnici od kojih smo najcesce citali magazin Ritam ciji je dopisnik bio moj skolski drugar Suad Sadovic.

Ovaj skup u Expressu bio je, dakle, drugi razlog mog dolaska u Ulicu 17. septembra, a treci razlog je bio posjeta Tihomiru Tihi Krajtmajeru (koji je stanovao preko puta Expressa), kako bih se s njim dogovorio da nam napise reklamni pano. Prva reklama nam je bila zaista oskudna; slobodnom rukom smo ispisali nekoliko plakata na papiru za crtanje iz bloka broj III. Pano je trebao obavijestiti publiku da cemo svirati u Partizanu svakog vikenda i, sto je bilo najinteresantnije, da cemo svirati na istom mjestu za docek Nove 1965. godine. Tiho nam je taj pano uradio za 5 dinara. Dinar je tada imao solidnu kupovnu vrijednost jer je nakon privredne reforme revalvirao 100%. Nasa radost zbog dobijene tezge bila je velika, pa smo sa dodatnim poletom uvjezbavali novi repertoar. Ali to nase radovanje ne potraja dugo. U Partizanu smo, naime, svirali jos dvije svirke, a to je bilo sredinom decembra 1964. godine. Tada nam je rukovodstvo Partizana saopstilo da se do daljnjeg odgadjaju igranke i da nece biti organizovanog doceka Nove godine. To "do daljnjeg" pretvorilo se u beskonacno dugo, a prave razloge za to nikada nismo saznali.

Posto je Miodrag Bato Kostic, kao sto sam ranije i rekao, trebao da se prikljuci nasoj grupi, ja sam intenzivno poceo da vjezbam sviranje bas gitare. Od Save sam ucio kvintni i kvartni krug, sastav akorda, basovske figure i ostalo, i vjezbao. Posto nisam imao bas gitaru, odlucio sam da na moju elekticnu solo gitaru stavim originalne bas zice. Njima sam dodao i petu zicu, a to je bila zica E od obicne elektricne gitare.Time sam dobio mogucnost da povremeno sviram i visoke "bas" tonove, sto je znalo zvucati veoma interesantno. Dugo sam svirao na ovoj gitari koja je izazivala paznju i komentare mnogih muzicara jer sam ja bio jedini basista koji je svirao bas sa pet zica. Pocetkom januara 1965. godine, Savo i ja smo imali par kucnih proba sa Batom, kojom prilikom je Bato vjezbao na svojoj akusticnoj gitari, a namjeravao je da si kupi elektricnu. Vjezbali smo kod Bate u stanu ili u Djackom domu ciji je upravnik bio Batin otac, gospodin Bozo Kostic, inace, moj bivsi nastavnik istorije i direktor Pete osmogodisnje skole u Kreki. Nakon par probica, zakazali smo pravu probu sa svim clanovima sastava Amori. Ne sjecam se tacnog datuma kada je to bilo, ali znam sasvim sigurno da je bilo nedjeljno poslijepodne u januaru 1965. godine. Vjezbali smo u podrumu Djackog doma u Tuzli, za sta smo bili zahvalni Batinom ocu.

Sada dolazimo do vrlo znacajnog momenta koji je bio presudan za opstanak grupe Amori kao i za sudbinu grupe Terusi. Po prvi put cu iznijeti istinu koju do sada niko nije iznio - slijede detalji vezani za odlazak Bate Kostica u Teruse.

Proba je bila u toku. U podrum je iznenada upao Arif Piric Pirija, cija je majka bila prijateljica Batine mame, gospodje Danice. Prekinuvsi probu, Pirija je rekao Bati da ga mama nesto hitno treba. Bato je, naravno, otisao, a kada se vratio, saopstio nam je da mora nekuda da ide. Po izrazu njegovog lica vidjelo se da nesto nije u redu. Batu sam poznavao kao mladica koji je bio dobro odgojen, zivio je u uglednoj porodici i koji, prema mojem saznanju, nikada nije lagao. Vidjela se izvjesna drama i nelagodnost u njegovim ocima. On je tada bio suvise mlad da bi mogao samostalno donositi odluke. Ne moze se reci da je on tada nesto slagao; on je samo precutao da nam kaze kuda on to zapravo odlazi. A otisao je tamo gdje mi ni slutili nismo, pa s toga nismo ni bili sokirani tog trenutka, ali nam je bilo zao sto nam propade nasa proba. Istina je, dakle, da je neko od Terusa poslao Piriju da, koristeci roditeljsko poznanstvo, pokupi Batu usred nase probe i transferuje ga u Teruse. Bio je to faul u protivnickom sesnaestercu koji sudija nije htjeo da vidi. Gol je postignut i priznat, a utakmica je time bila rijesena.

Ovaj dogadjaj nije pokvario nase prijateljske odnose sa Batom. Njegova i moja zelja da skupa sviramo nije nikada iscezla, tako da smo mi kasnije svirali zajedno u Terusima, Juniorima i Andjelima, a poslednji put smo zajednicki vjezbali u Beogradu, 1981. godine, u okviru priprema za nastup novoformirane Supergrupe.

Ova dva peha koja su Amori dozivjeli u kratkom vremenskom razmaku - prekid sviranja u Partizanu i odlazak Bate u Teruse, anulirala su nas pocetni entuzijazam. Vise nije bilo sanse da dobijemo neku tezgu zbog buma koji su svojom pojavom napravili Terusi i mi smo se, izgubivsi motivaciju, odrzavali kao grupa jos jedno kratko vrijeme. Tada sam dobio ponudu da sviram bas gitaru sa grupom Vokinsi, a ostali clanovi grupe Amori su neprimjetno krenuli razlicitim zivotnim stazama.

Mojih drugara iz mog prvog benda, Amori, vise nema;
- Savo Ivanisevic je izgubio zivot, savjesno i nesebicno intervenisuci prilikom izbijanja hlora u Hloralkalnom kompleksu (Sodaso) Tuzla, 1977. godine.
- Dragutin Braco Potocki umro je od opake bolesti u septembru 2003. godine.
- Envera Jahica nisam vidio decenijama. Nacuo sam da je u Svedskoj ili Norveskoj. Volio bih da ovo moje kazivanje dopre i do njega, pa da mi se javi.

Te daleke godine izgledaju mi odavde, iz Amerike, jos daljima, a pisanje ovih muzickih memoara uzburkalo je u meni mnoge drage i tuzne emocije i sjecanja na jedno posebno vrijeme i na ljude s kojima sam dijelio dane jedne divne mladosti.

Nikad se vratit nece purpurna jutra
Okicena letom nekih sretnih ptica
Sto predose zurno iznad nasih snova
I zivotnih ravnica

Blistati dugo nece ni jedno nase sutra;
Sve poteze nase tajna ruka vuce
Starimo sve vise, sve cesce umjesto sutra
Spominjemo juce
(Dj. Gavric: Purpurna jutra)

Autor: Djordje Gavric Detroit, Michigan, USA art_east@hotmail.com

---