Bio sam sedmi razred osnovne škole, to je bilo 1967. godine, i išao sam u Osnovnu školu "Albin Herljević", sada je to Osnovna škola "Centar". Tu, preko puta škole, sam i stanovao. Negdje od 1965. godine izlazio je časopis "Filmski svet", u izdanju beogradske Duge. Tad su u tom časopisu već počeli izlaziti prilozi o pop muzici. Ti prilozi su govorili grupama The Beatles, The Rolling Stones. Ti članci o njima, gdje su i oni bili prikazani na slikama i sa svojim dugim kosama, "zapalili" su me. Tad su Terusi već svirali u DTV (Društvo za tjelesno vaspitanje) "Partizan", a ja sam još kao "klinjo" išao pod prozore Partizana, virio i gledao Pakija, Batu, Sašu, Mufu i oduševljavao se muzikom koju su oni svirali.

Pred Prvi maj, 1966. godine, otac me vodio na šišanje kod majstora Bogdana, na tuzlanskom korzou. Tad sam u trafici preko puta Kina "Centar" ugledao magazin Džuboks. To je bio prvi broj, a na naslovnoj strani su bili The Rolling Stones. Ja se nisam htio ošišati, jer sam njih vidio tamo sa dugim kosama, ipak sam se ošišao, a tek poslije počeo sam i ja puštati kosu.

Prva ploča koju sam nabavio bila je, ne mogu se tačno sjetiti, ili od VIS-a Crveni Koralji ili od VIS-a Elipse. U to vrijeme sam stalno navaljivao: "Tata kupi mi ovu ploču, tata kupi mi onu ploču" i tako sam počeo nabavljati ploče. Bile su to ploče Đorđa Marjanovića, Radmile Karaklajić, Radmile Mikić Miki... Otac mi je nabavio i gramofon - češki, marke Suprafon, u mono verziji. Kolekciju mojih ploča su u početku činile singlice (ploče na 45 okretaja sa po jednom pjesmom po strani), a bilo je i extended play ploča (također na 45 okretaja, ali sa po dvije pjesme na jednoj strani). O long play pločama (na 33 okretaja i sa mnogo više pjesama na obje strane) u to vrijeme nije bilo ni govora.

U tom istom, sedmom razredu osnovne škole, počeo sam slušati Radio Tuzlu, a naročito muzičke emisije koje su vodili Dragan Bucalo i Amir Baltić. Oni su tad vodili top listu - emisiju sa najslušanijim pjesmama tog vremena. Obojica su tada bili 6 do 7 godina stariji od mene. Za redoslijed pjesama na njihovim top listama glasalo se putem dopisnica koje su se slale na adresu Radio Tuzle. Tako sam im i ja napisao jednu dopisnicu sa pozivom da oni posjete moj razred u školi. U to vrijeme oni su običavali doći u neku osnovnu ili srednju školu, pojaviti se u nekom razredu, u pola časa. Zatim bi rekli: "Mi smo s Radio Tuzle", napisali bi imena aktuelnih izvođača na tablu i djeca bi glasala. Onaj izvođač koji bi imao najviše glasova bio bi prijedlog u top listi. Zatim bi oni u programu Radio Tuzle rekli da je taj i taj razred, te i te osnovne škole glasao za tu i tu pjesmu kao prijedlog. Tako sam ih i ja preko dopisnice pozvao da dođu u moj razred.

Jednog dana, za vrijeme časa, u razred ulaze dva momka sa magnetofonom. Predstavili su se i pitali: "Da li je u ovom razredu Zdravko Miličević?". Učiteljica je pokazala na mene, a meni je to bilo izuzetno drago. Rekli su da su došli da naprave top listu, a u to vrijeme niko od djece iz mog razreda nije imao pojma koje su pjesme popularni ili koji ih izvođači izvode. Samo sam ja, izgleda, slušao njihovu emisiju. Onda su oni napisali 10 prijedloga na tablu i rekli nam da glasamo. Ostala djeca iz mog razreda su se okretala prema meni i pitala me koja je od predloženih pjesma dobra. Zatim su ti momci otišli. Napravili su emisiju u kojoj su rekli - ovo je top lista koju su izabrali učenici 7. razreda, Osnovne škole "Albun Herljević", a potom su slijedile pjesme po redosljedu koji smo mi napravili.

Moj otac se poznavao sa pokojnim Perom Štumpfom, tadašnjim muzičkim urednikom Radio Tuzle, a njegova kčerka išla je u razred u kojem je moja mati bila učiteljica. Kad sam krenuo u 1. razred Gimnazije u Tuzli, koja se tad nalazila kod Express restorana, baš se pojavila singlica "Hey Jude" od grupe The Beatles. Pobjegao sam sa časa i otišao sebi kupiti tu ploču. Tad je moj poznanik, Buco Javor, počeo nabavljati ploče stranih grupa iz Njemačke. Njega sam poznavao preko njegove mame Ljerke, koja je meni bila razrednica. Tada su se među ljubiteljima strane muzike prodavale narudžbenice za kupovinu ploča iz inostranstva. Ja sam od Buce kupio narudžebnicu engleske firme Papworths of Nothingham, koja se bavila prodajom ploča putem narudžbenica, a ploče su se dostavljale poštom.

Naručio sam nekoliko ploča. Prve tri su bile: Crazy World Of Arthur Brown - "Fire", Ohio Express - "Yummy Yummy" i Tommy James & The Shondells - "Monny, Monny". Kad su te ploče stigle, odnio sam ih u Radio Tuzlu. Radijska emisija "Top lista" već je bila prestala, jer za nju više nije bilo interesa. Tada sam se predstavio Peri Štumpfu, rekao sam mu da sam diskofil i predložio da napravimo neku emisiju. Pero Štumpf je u to vrijeme vodio jednu emisiju, u popodnevnom terminu, koja se zvala "Za vaš odmor i razonodu". On se složio s tim i najavio me u svojoj narednoj emisiji, kao: "Ovdje s nama je Zdravko Miličević, on je diskofil i sad će vam predstaviti pjesme sa stranih top hit lista". I onda bih ja rekao, "Dobar dan, sad ćemo čuti pjesmu "Fire" koju izvode Crazy World Of Arthur Brown"".

Iz početka mi je bilo dopušteno da u tim emisijama budem samo sa po jednom pločom. Poslije par mjeseci dobio sam svoju emisiju u trajanju od pola sata. Pero Štumpf je tu emisiju nazvao "Pod Tuzlom se zeleni meraja". Špica te emisije počinjala je uvodnom pjesmom, "Pod Tuzlom se zeleni meraja", a onda bi Pero Štumpf svojim glasom rekao: "Pod Tuzlom se zeleni meraja, a na meraji jedan stari gramofon sa puno gramofonskih ploča. Ovdje u studiju je vaš voditelj, Zdravko Miličević". Te emisije sam radio besplatno, ali meni je bilo važno da su me čuli moji drugari, pa i popularnost mi je porasla. Imao sam puno ploča, bio sam na radiu, imao dužu kosicu, meni je kao klincu sve to imponiralo.

Tako je vrijeme teklo i redovno sam vodio tu emisiju. Već dolaze '70-te i vrijeme grupe Jethro Tull, Led Zeppelin, Elton Johna, zatim mađarske grupe Omega, jazz orkestra Blue Effect (Modry Efekt) iz Čehoslovačke. Peri Štumpfu sam predložio da malo promijenimo koncept emisije i njen naziv. Pristao je i nova emisija se zvala se "Muzički džuboks". Dobio sam termin od sat vremena, koji je išao petkom, a poslije toga dobio sam dva termina, koji su išli srijedom i petkom, po pola sata. Tada je Radio Luxembourg imao dobru ideju koja se zvala "Power Play". Radilo se o tome da su najbolju / najpopularniju pjesmu te sedmice puštala u eter svakih sat vremena, kao pozdravnu pjesmu. Tako sam i ja nabavljao istu singlicu i u isto vrijeme kad je ona bila hit na Radio Luxembourgu, ona je bila hit i na Radio Tuzli. Svoju emisiju bih počeo s njom, pa i završio s istom pjesmom. Pero Štumpf je to slušao kod svoje kuće i kad me je vidio rekao mi je: "Šta to radiš, gdje ćeš u pola sata pustiti istu pjesmu!?" "Ali, čika Pero, to se sada tako radi na Zapadu!", rekao sam mu. "Ali, gdje ćeš u pola sata pustiti istu pjesmu!?", nastavio je. "Dobro, neću više!", odgovorio sam.

Kasnije su došle progresivnije pjesme grupa Jethro Tull i Led Zeppelin - pjesme koje su trajale po 10 minuta ili više i ja sam ih kao takve i puštao u svojoj emisiju, a Pero Štumpf bi se hvatao za glavu i govorio mi da je to podnevna emisija za razonodu i da ne mogu puštati takve pjesme. Tu smo se nas dva i razišli. Tako je i završila moja radio karijera, koja je trajala nekih 4 godine.

Nastavio sam rad muzičkog urednika na gimnazijskom radiu, gdje smo subotom imali radijsku emisiju od pola sata. Tu se pričalo o svemu - o školskim sekcijama, raznim kulturnim događajima, pričali su se vicevi na račun profesora, blagi naravno, a puštale su se i po tri pjesmice. Imali smo i kutiju u koju su učenici ubacivali ceduljice sa svojim prijedlozima. Voditelj i urednik cjelokupnog programa bio je Željko Kovačević, sada jedan od vlasnika firme Genelec. On je imao pravi spikerski glas. Ja sam mu bio muzički saradnik. To je trajalo oko dvije godine, a prestalo je jer sam i završio sa školovanjem u gimnaziji.

Prvi disko u Tuzli pokrenuo je Strahinja Maksimović Flexi. Pored slušanja aktuelne muzike, Flexi je praktikovao i muzički kviz, a za nagradu su se dijelile male gramofonske ploče. Disko večeri je kasnije vodio i Buco Javor, srijedom i petkom, u Partizanu. Pomagao sam Buci oko vođenja disko večeri srijedom. Ja sam, inače, volio puštati neke ploče koje niko nikad prije nije ni čuo. Tad je ploče grupa Led Zeppelin i Deep Purple imao svatko, ali već Jethro Tull, Uriah Heep i mnoge druge grupe nisu bile tako česte kod ostalih diskofila. Disko program je trajao od 19:00 do 21:00 sati. Terusi su u istoj toj sali DVD-a Partizan svirali subotom i nedjeljom do 22:00 sati.

Sredinom sedamdesetih pojavljuju se prve kasete koje postepeno potiskuju gramofonske ploče. Naravno i ja sam nabavio kasetofon i muziku sam počeo snimati sa radija ili sa drugih ploča ili kaseta. Rasprodao sam moju bogatu kolekciju gramofonskih ploča i počeo formirati još bogatiju kolekciju audio kaseta. Mislim da ih i dan danas imam nekoliko hiljada u nekim kutijama gdje još uvijek čekaju neka vremena kad bih ih ponovo stavito na police, da bih ih ponovo preslušao. Odlaskom na studije u Osijek, sreo sam se sa starim znancem iz Tuzle, Dragutinom Matoševićem, koji je u to vrijeme bio vokalni solista u popularnoj osječkoj grupi Tref. Intenzivno sam se družio sa tim muzičarima i pratio ih na njihovim nastupima. U Tuzlu bih se vračao preko raspusta ili za praznike, pa se tako desilo da sam dva puta uspio dobiti priliku da vodim disko večeri za doček Nove godine koji su se tada organizovale u tuzlanskoj Gimnaziji. Tu mi je opet pomogao Dragutin Matošević sa svojim pojačalom koje je poslužilo za ozvučenje. To je već bilo vrijeme prvog i drugog albuma Bijelog Dugmeta, raja se palila na pastirski rock i zaista je bila ludnica tih Novih godina, a i zaradila se lijepa lova, koju smo sutradan potrošili u tuzlanskoj Pivnici.

Muzikom sam se nastavio baviti i kasnije, ali mnogo povučenije, više kao veliki kolekcionar i poznavalac muzike. Onda dolaze neka teška vremena i sudbina me odvela u Beč, gdje sam proveo godinu dana. Tu sam takođe pratio muziku, imao priliku da idem na koncerte poznatih imena, a upoznao sam lično i mog velikog idola, Dadu Topića, koji je tada živio u Beču. Upoznali smo se preko jednog Makedonca, zajedničkog prijatelja, kod kojeg smo se najčešće i viđali. Dado se vratio u Hrvatsku, a ja sam nastavio put za Kanadu. Skrasio sam se u Torontu i nastavio sa praćenjem muzike. Sad su kasete zamijenjene CD-ima, kojih takođe imam nekoliko hiljada i na moju veliku radost uspio sam upotpuniti svu moju bivšu kolekciju muzike sa ploča ili kaseta, a naravno i dopuniti je sa mnogim novim izdanjima.

Zahvaljujući internetu zaokružio sam i moju kolekciju muzike sa naših bivših prostora, od pedesetih godina, pa do danas. Moja djeca svoju muziku drže u kompjuteru ili I-podu, ali ja više volim da uzmem u ruku kutijicu CD-a, da pregledam neki omot albuma i sve sličice na njremu. To me čini posebno sretnim. Ovdje sam u vise navrata bio DJ na takozvanim Christmas Partyjima i na drugim skupovima, uglavnom organizovanim od strane zajednica iseljenika sa prostora bivše Jugoslavije. Te zajednice su ovdje zaista brojne. Te disko večeri smo nazvali "K'o nekad u osam" i puštao sam, uglavnom, našu staru muziku. Dakle, muzika je i dalje ostala moja velika strast i hobby.

Ovaj tekst je izveden iz razgovora Zdravka Miličevića i Dragutina Matoševića, a nastao je tokom Zdravkove kratke posjete Tuzli, 04.05.2007. godine.