JAZZARELLA - Report
19., 20. i 21.05.2006. - Zagrebacko kazaliste mladih, Zagreb, Hrvatska

S podosta velikim zakasnjenjem slijedi izvjestaj s prvog svezenskog jazz festivala odrzanog u Zagrebu. Razlog je podosta jednostavne prirode - potpisanom izvjestitelju je "otkazao" monitor i dio nekih komponenti na PC-iju... a do detaljnog popravka valjalo je pricekati i zavuci ruku dublje u dzep.

Prvi zenski jazz festival u Zagrebu otvorili su 19.05.2006. (petak) organizatori Drazen Vrdoljak i Drazen Kokanovic sa vrlo dobrim uvodnim rijecima pred solidno popunjenom dvoranom ZKM, nakon cega na stage izlazi poprilicno izmjenjena postava ekipe Sarah Morrow & The American All Stars In Paris. Umjesto najavljene Rhode Scott, izasao je postariji gospodin, Mike Carr (orgulje) i nenajavljena trubacica, Annette Neuffer. Njih dvoje su izveli dvije kompozicije u kojima je Annette izmjenjivala sijaset dionica odsviranih na trubu i vokalnih kompozitorskih dijelova. Bio je to set klasicnih jazz solo dionica koje su, otprilike, bile najbolji dio citavog nastupa, jer je nakon njih izasao citav sastav Sarah Morrow & Co. koji se, najblaze receno, potpuno izgubio u vlastitoj neuigranosti. Bez obzira sto je Sarah Morrow najavljena kao velika zenska jazz trombonistica, jos uvijek nije ovladala vlastitom odgovornoscu kao lider sastava koji se u ovakvoj ekipi sastao tek dan-dva uoci ovog koncerta. Unatoc velikim iskustvima, Peter Girona (kontrabas) i Steve Williamsa (bubnjevi, takodjer je naknadno dosao u ekipu), te ovremesenog saksofonista, 87-godisnjeg Hal Singera, cijeli ovaj sekstet je bio neuigran, na momente izgubljen, te su gotovo sve konce kreativnosti u svojim rukama odrzavali gosti - orguljas Mike Carr i trubacica Annette Neuffer. Hal Singer je u nekoliko navrata cak zaboravio svoj klasisni solo na saxu, te se ponekad tijekom citave kompozicije nije ukljucivao u svirku i suhoparno je promatrao ostatak ekipe. Ipak, od svega najupecatljivije su ostali momenti brze i plesne swing-jazz kompozicije "Honeysuckle Rose", te specijalna izvedba klasika "Summertime" koju je na vrlo dojmljiv nacin otpjevao sam Hal Singer. U istoj je njegov uvod na saxu imao dosta "falseva" i "praznog puhanja", no ostatak melodija i improvizacija cijele ekipe bio je na vrhunskom nivou.

Na bis su izasli tek nakon glasnih ovacija publike i po svemu vidjenome i predstavljenome, izgleda da se uopce nisu pripremali za "bonus" kompozicije sto je veliki minus kod same Sarah Morrow koja se uopce nije snasla u ovoj situaciji. Sve njezine najave su bile previse pompozne, po nekoliko puta tijekom koncerta je predstavljala clanove sastava, a na samom kraju je izasla sa centralnog dijela podija, priblizila se publici koja je bila razmjestena sa svih strana okolo podija i pokusala animirati publiku time sto je svirala dionice na trombonu za koje je ocekivala da ce sama publika ponavljati za njom. Medjutim, njen osnovni problem je bio u tome sto su te dionice bile suvise zavrzlane, te shodno tome i neprikladne za masovno skandiranje bez obzira na sav njen trud. Sve skupa, ovo joj uopce nije bilo potrebno, kao i posljednja skladba "Kansas City" koju je otpjevao sam Hal Singer.

Lynne Arriale Trio

Druge veceri, u subotu, 22.05.2006. godine, odigrao se daleko bolji jazz performance koji je koncepcijski bio odigran u dva poluvremena. Prvi dio, koji je trajao nesto manje od sat vremena, pripao je iskljucivo instrumentalizaciji Lynne Arriale Trija u kojem osim Lynne (klavir), jos svira i cetveroprsti kontrabasist - Markus Schieferdecker i odlican bubnjar - Steve Davis. Ovaj trio je za razliku od proslovecernjeg debakla bio odlicno uigran, glazbeno veoma dobro potkovan, tako da su neprekidno mijenjali sporije i brze dionice isprepletene tisim i glasnijim tonovima, dok su u glazbenom pogledu izvodili razlicite varijacije modernog be-bopa sa povremenim izletima u mainstream jazz, te snenu, gotovo ambijentalnu glazbu ili pak nesto vedrije zvukove s utjecajima latino, sambe i bossanove, uz neocekivane izlete u eksperimente i egzibicije u kojima je prvenstveno prednjacio odlican bubnjar koji se doslovce posluzio svim svojim umijecem i vjestinom kako bi iz vrlo minornog bubnjarskog seta izvukao gotovo nevjerojatne tonove. On se prvenstveno koristi emotivnim dodirima i udarcima (palice, ruke), te gotovo izvodi sve tonove koji su mu zadani u osnovnoj melodiji, a u jednoj kompoziciji je cak upotrebio i patent-zatvarac kozne torbice od palica! U svojem instrumentalistickom setu, izmedju ostalog, izveli su hit "Brasiliana" i odlicno aranziranu "Seven steps to heaven", sa nekolicinom razlicitih glazbenih varijacija i savrsenom gradacijom.

Nakon ovog seta izlazi Deborah Brown i u gotovo popunjenom ZKM-u priredjuje jos pun sat finih vokalnih jazz uzbudjenja sa sjajnim glasom koji nosi najdublje emocije kroz sijaset klasicnih jazz brojeva poput Chat Beckerove "How deep is the ocean" ili standarda "You'd Be So Nice To Come Home To", "Just in time", "East of the sun, west of the moon" ili "That's all" s kojom je zavrsila svoj zvanicni dio nastupa. Njen vokal je sjajan odraz njene duse i interpretira je sukladno s emocijama koje se same slijevaju tijekom izvedbe. Ona pjeva sapatima, bez i najmanje greske, te savrseno dobro manipulira s mikrofonom kojeg ponekad udaljuje od svojeg grla i na metar udaljenosti kako bi docarala fade-out ili otisla u laganiji, intenzivniji ili senzibilniji dio kompozicija.

Neocekivano, ili mozda bez prethodnog dogovora sa Lynne Arriale Trio i samim organizatorima, na bis se ponovno izaslo sa "Kansas City" kojeg je vecer prije, takodjer na bis, izveli Sarrah Morrow & The American Stars In Paris (zasto?). Ipak, posljednja kompozicija druge veceri pripala je po osobnom izboru same Deborah njoj omiljenom autoru Duke Ellingtonu od kojeg je izvela "In a sentimental mood".

Dianne Shuur Quartet

Treca i posljednja vecer Jazzarelle odigrana u nedjelju 21.05.2006. - donijela je najvise publike prvenstveno zbog same slijepe vokalistice Diane Schuur i njezina dva Grammyija u kategoriji najbolje jazz pjevacice. Njezin show program bio je posve lisen bilo kakvih nepotrebnih sumnji bez obzira da je u Zagreb stigla vidno umorna i prehladjena nakon iscrpljujuce svjetske turneje na kojoj je promovirala svoj posljednji album "Schuur Fire" kojeg je lani snimila sa Carribean Jazz Projectom. Za ovu prigodu dovela je svoj specijalni (i najavljeni) koncertni sastav nazvan Diane Schuur Quartet u kojoj su osim nje jos i Scott Steed (kontrabas), Reginald Jackson (bubnjevi) i Rodney Freeman (gitara). Njihov repertoar bio je osim jazzom protkan i izletima u soul, pop, pa cak i u country, tako da se sastojao izmedju ostalog i od "I just call to say I love you", "Tenderness" i "Somewhere over the rainbow", te cijeli spektar finih kompozicija koje su bile oivicene velikim i cvrstim vokalom Diane Schuur koji je zbog vidnih glasovnih poteskoca i prehlade ponekad "popucao" ili bio preglasno krestav, no u globalu, sve je proteklo u najboljem redu.

Ovaj prvi svezenski jazz festival ovim posljednjim nastupom pokazao je da Zagreb ima dovoljno zainteresirane publike za trenutna strujanja i tokove u jazzu, te da nema nikakvih bojazni za same organizatore da bi naredni slicni projekti mogli promasiti. Stoga vrijedi ocekivati nova uzbudjenja koja su Drazen Vrdoljak i Drazen Kokanovic najavili na samoj press konferenciji, desetak dana uoci samog festivala. A o svemu tome saznati cete na vrijeme.