Acid Mother's Temple + 7 That Spells
28.06.2006. - Savski nasip pored Mocvare, Zagreb, Hrvatska

Koncert koji uopce nigdje nije bio najavljen, niti na webu, niti na plakatima, a ni medijskim putem (barem koliko sam uspio primjetiti), uspio je okupiti pozamasnih 200-300 ljudi, a cijeli happening se odrzao na nasipu pored Kluba Mocvare. Inace, za ovaj koncert ne bih ni saznao da se tog dana nisam trebao sastati sa Zdenkom Franjicem koji mi je predlozio da posjetimo ovaj koncert za kojeg je on, pak, saznao od Hrca koji mu je te veceri trebao nesto "poslovno ili privatno"...

Prostor oivicen sa stablom javora, gustom krosnjom cini mi se jasena i jos par bjelogoricnih stabala dao je organizatorima dobru hladovinu u ove zestoko sparne dane da kompletiraju improviziranu scenu na travnjaku, uspiju dovuci elektricnu struju i na zavidnoj razini fragmentiraju zvuk, ali su ne znam zasto su na svega metar-dva od epicentra koncerta ostavili napokosenu travu punu vrucih kopriva. Kao da ova usijana zega nije bila dovoljna...

Prije samog koncerta, ekipe sastavljene od domacih i japanskih boraca odigrala je jednu mini nogometnu tekmu, a nakon toga se oko 20.45h krenulo na osvajanje "rejting" poena u svirci. Prvi su se instrumenata prihvatili domaci - zagrebacki sastav 7 That Spells koji su odsvirali svoj skoro jednosatni set vrlo interesantne glazbe. Oni su sastav koji predvodi Niko (upoznali ste ga kao clana sastava Tigrova mast u kojem svira mini-moog), a u ovoj postavi on svira gitaru. Preostali clanovi sastava su jos energicni bubnjar, gol do pojasa, i bas gitarista. Svi skupa sviraju zanimljiv spoj instrumentalnog noisea, funka i rocka, te svojim vjestim kombinacijama podosta prizivaju u sjecanje duh Peach Pit ostavstine iz vremena "Tricky Slaughter Operation". Niko je na gitari po svemu sudeci pravi hedonist zvuka, pa zato cesto voli uploviti u gitaristicku noise-psihodeliju koja je ostavila poseban sarm cijelom nastupu. Posto se u vrijeme njihovog nastupa vec pomalo poceo spustati mrak, okolo benda su zapaljene plamtece baklje koje su sluzile kao rasvjeta, a nakon sto se spustio potpuni mrak, jos kao dodatak upaljena su svjetla sa jednog parkiranog automobila. Prava alternativa, nema sto za zamjeriti...

Zvuk koji su 7 That Spells prezentirali je vrlo mocan ritmicki kompleks pun slobode i velikog prostora za nesaglediva osvajanja zvucnih podrucja u koja su tu i tamo ponekad zalutali (ili sasvim svjesno dosli) Sarlo akrobata, Nomeansno, Ruins, Dog Faced Harmony..., ali osjete se i prizvuci suptilnih utjecaja poput Sonic Youth, Rapeman, Zeni Geva, te mnostva americkog noise-rock zvuka iz devedesetih. Steta sto sam se prilikom fotografiranja vrazje opekao na one proklete koprive, pa nisam imao volje da nakon koncerta priupitam pokoju prispodobu iz banda za neku bolju informaciju od onih koje sam dobio od Nikse (Tena Novak, ex-Kukuriku Street) i samog Zdene koji je ovom prilikom imao svoj mini-stand sa CD-ima. Ah, koprive... jos me peku.

Potom na istu "travu" ili stage (ili kako god hocete) izlazi druga postava 7 That Spells koja je ja glavnim akterima veceri Acid Mother's Temple otprasila 20-25 minuta freneticnog psycho-noise rocka za kojeg postoji samo jedan epitet i to u superlativima. To sto su ova dva sastava zajedno odsvirali pod pretpostavkom da se uopce nikada nisu zajedno uvjezbavali je cista stvar emocije i trenutnog stanja duha, te je otprilike vrlo slicna onoj varijanti koju je Tena Novak 15.05.2006. godine izvela zajedno sa Damo Suzukijem u Teatru &TD. Jedina je razlika u tome sto je ovom prilikom akcent bio na gitarskoj noise komparaciji sa svemirskim zvucima syntha, te sto su kompozicije bile daleko energicnije, nabrusenije i daleko krace, te su sve skladbe instrumentali. Ostalo je vrlo slicno.

A onda, oko 21.40h, na tzv. "stage" ako se to tako moze nazvati, izlaze japanci o kojima se ovdje vrlo malo zna. Koliko sam uspio saznati, imaju 4 albuma koja je jedan prisutni fan okarakterizirao kao "svemirska psihodelija". Medjutim, vrlo pogresno... barem ovaj put. Ovaj nadasve, mozda i kreativan sastav u studiju, vrlo malo je pruzio na vecerasnjem koncertu. Sastavljeni od 4 clana (klavijature, bas, bubanj i gitara) imaju jednu veliku boljku koja se zove "kopijina kopija". Prvo su ukljucili synth koji je dobrih 20 minuta ispuątao jedan te isti sample unedogled uz povremene zvukove ambijentalne-psycho gitare (sto primjerice David Sylvian radi na daleko kreativnijoj razini), te su uz to, nemam pojma da li namjerno ili slucajno, isprobavali "rad instrumenata" kao da je tonska proba... Mozda je to bas i dio zvucne koreografije, ali ne bih se s time slozio. Ako jest, onda je vrlo blesava. I dosta dosadna.

Tek u 22h Acid Mother's Temple "pocinju" svoj koncert i otvaraju ga sa zvukovima syntha koji u svemu mirisu na onaj stari zvuk post-punk psycho sfere kojeg su svojevremeno nakaradno predocili Public Image Limited u kompoziciji "Socialist", davne 1979. Ne bih se cudio da su upravo P.I.L., te naravno nezaobilazni Can i Damo Suzuki, a i The Fall, Pink Floyd (mozda i A Certain Ratio, Mark Stewart, Neu, Gong, Cabaret Voltaire) nesto sto su clanovi Acid Mother's Temple slusali dan i noc i to cijelo desetljece (a mozda i dva-tri po godinama koje imaju) jer im je zvuk prvenstveno sastavljen od neoriginalnih kombinacija kraut-rocka, new-wavea, post-punka, psihodelije i dubokog minimalizma kojeg jedino povremeno gradacijski pokusavaju obogatiti sa solistickim izletima na solo-gitari koja ode u nagle breakove i vrlo dobre umetke na synthu koji do zla Boga zaista zvuci sinteticno poput zguzvane i toplinom osakacene plastike koju ste umetnuli u ikebanu sastavljenu od niza pravilno poredanih japanskih stapica za jedenje hrane. No, premda je ovaj opis dosta podroban za pojasnjenje njihove glazbe, najvece razocarenje je slijedilo kada je skoro deset punih minuta svirala gitara koja je bez ikakve sumnje melodijska kopija "Poptones" Public Image Limited (album "Second Edition", 1979.), a i sama bas gitara je bila tako "nesrazmjerna" sa zvukom da je logicno kako su i ovdje Acid Mother's Temple pribjegli ociglednoj kopiji.

Nakon toga svirali su nesto vrlo nalik na kraut-rock iz vremena 69-74 i tada se publika naglo pocinje razilaziti (djelomicno i zbog komaraca koji su dolazili sa Save i sa obliznjih vrba, bazge i akacije), bilo je tu i povremenih izleta u psycho za sto su zasluzne klavijature, no sve skupa je ostavilo tako mrsav i blijed dojam za sastav koji slovi kao jednim od zvucnih nasljednika Can i Damo Suzukija. E, da, da ne zaboravim... u pojedinim kompozicijama cak ostavljaju i jedan dio originalnosti, a to su nekakve mantre koje izvodi gitarist koji mi se cini da ne moze istovremeno pjevati i svirati. Hm... umjetnicki dojam? Pomalo sarlatanski i nedorecen, ali alternativa je ta koja svakome moze dozvoliti neslucene slobode izrazavanja. Ha, dobro... koprive me jos uvijek peku.