In Music Festival
Franz Ferdinand, Morrissey...
04. i 06.07.2006. - SRC Salata, Zagreb, Hrvatska
Happening koji je ravnomjerno podijeljen u dva dana poceo
je u utorak 04.VII 2006. godine sa vrlo zanimljivom rijeckom indie-pop-rock
skupinom My
Buddy Noose. Ovaj sastav koji se relativno vrlo brzo etablirao iz opskurnog
alter-rock banda, ocigledno grabi velikim koracima ka siroj ekspanziji, pa
je mjestimicno i zbog same cinjenice da su svirali kao jedna od predgrupa
Franz Ferdinanda imali odlicnu podrsku od nekih tisucu-dvije posjetitelja
na uzarenom suncu Salate, u 18 h. Odsvirali su nekoliko odlicnih kompozicija,
a najupecatljivija je bila posljednja. Inace, njihov kolaz je satkan od razlicitih
utjecaja bluesa, rocka i alternativnog zvuka, te se mjestimicno mogu osjetiti
prilicne paralele sa The Stooges, R.E.M., Messerschmitt, pa i Smokie. Imaju
debelo uigrani glazbeni herbarij koji je vrlo dobro prihvacen, no cinjenica
je da uz cijelu i punu snagu koju imaju ne znaju kuda s njom tocno da odu.
Iduca dva predstavnika - Edo Maajka & Leksaurini i nizozemski,
The Ex, odradili su strogo profesionalne nastupe sa poznatom "furkom"
koju nije omela niti nesnosna ljetna zega.
Oko 21 h na pozornicu izlaze Franz Ferdinand koji su tijekom
dvosatnog koncerta odsvirali gotovo sve skladbe sa svoja jedina dva albuma,
te su odrzali fantastican i nezaboravan nastup koji dugo vremena nije bio
ovdje vidjen, barem ne u Zagrebu. Prvo, vec dugi niz godina u Zagreb nije
dolazio izvodjac koji je na vrhuncu kreativnosti i svjetske popularnosti.
Drugo, njihov koncert je popratio fantasticno ispunjen auditorij Salate u
prekrasnoj ljetnoj veceri (oko 7.000 ljudi). Trece i najvaznije - zvuce daleko
bolje uzivo nego li na albumima!
Njihov plesni art-post-punk-rock-dance-new wave je toliko
mocna stvar da jednostavno nisu davali predah izmedju kompozicija. Tek tu
i tamo, izmedju udarnih hitova - "Take me out", "This fire",
"Michael" i ostalih, progovorili su par rijeci na hrvatskom jeziku
kako bi publici dali barem malo oduska. Ako im netko prognozira samo ljeto
ili dva, grdno se vara. Zamislite da ste '62-'63 gledali The Beatles ili koju
godinu kasnije The Rolling Stones... Franz Ferdinand nisu Adam And The Ants
koji su plesali samo jedno ljeto, niti Bow Wow Wow ili vremenski bliskiji
The Libertines. Premda su za svoj veliki uspjeh i djelomicno zaduzili svoj
uredno dotjerani i ispeglani image, ovaj puta su svoj izgled preskocili time
sto su nastupili u obicnim kosuljama i hlacama, te su svoj spektakl pretvorili
u sjajno zvucno savrsenstvo. A kada 7.000 ljudi pjeva i plese zajedno s njima,
to onda sigurno nije ples za jednu noc, te nema sumnje da je nakon proslogodiąnjih
nastupa The Hives (takodjer na Salati) i The White Stripes (u staroj Klaonici)
ovo je bio najveci i najvazniji rock spektakl u Zagrebu u posljednjih nekoliko
godina.
Zalosno je kada nakon dva dana na istom prostoru pocinje jednako vazna festa,
a da na Salati u 17 h nema niti 200-300 ljudi. Tako su nesretni Ramirez
odsvirali svoj koncert na prevrelom vremenu pred posve praznim prostorom,
Darkwood Dub su bili nesto bolje srece da im je doslo 500-600 ljudi, dok su
Archie Bronson Outfit bili sretnijih ruku da nastupe pred 1.000 ljudi. Tek
kada su zavrsili, masa od nekih 3.000-4.000 ljudi je pohrlila u prostor sportsko
rekreacionog centra Salata kako bi pozdravili kralja brit-popa - Morrisseya...
sofisticiranog, sjebanog i karizmaticnog kojeg je ovaj dio svijeta zeljno
ocekivao najmanje dvadesetak godina. Pojavio se u svojem jednostavnom obliku
- kosulja, hlace i nesto rjedja "kokotica", sa flasterom na arkadi,
kao "toboze, ovdje je bio rat, pa suosjecam s vama..." Hm!?
Ima podosta sitnih cinjenica koje Steven Patrick Morrisseya neprikosnoveno
svrstava u red najboljih improvizatora vlastitog imagea - od same vegetarijanske
opredijeljenosti i aktivizma u kampanji za zastitu zivotinja, preko cinjenica
da se cijeli zivot tuzi "kako ga nikad nitko nije volio", sve do
najnovijih podataka da se po prvi puta u zivotu zaljubio i to u momka iz Rima!
Stoga je na ogromnom panou bio postavljen lik mladolikog momka nalik na Bryan
Ferrya...
Hm... i tako jos tko zna koliko hm, hm, hm... OK, koncert otvara sa legendarnom
The Smiths kompozicijom "How soon is now?" koja je izazvala strahovito
odusevljenje, pa zatim "First of the gang", da bi potom cijeli njegov
prateci sastav otisao u "drugi plan" i Morrisseyu prepustio mjesto
jedinog i neprikosnovenog kralja pozornice. Sve je pocelo vrlo dobro, no kasniji
razvoj koncerta donosio je iskljucivo kompozicije sa njegova dva posljednja
albuma s kojima je pokazao da je vrlo zaneseni i sentimentalni, ali i vrlo
zajedljiv britanski "placidecko" s otrovnim jezikom i smislom za
ironiju i crni humor. Niz njegovih gegova strahovito podsjecaju na legendarne
"spage" Jim Kerra (Simple
Minds), ima bezbroj cucnjeva i niz gestikulacija kojima pokazuje da kralj
ipak nije kralj originalnosti. Kako je koncert odmicao, pokazao je da je zaista
zakoracio u "srednje godine" u kojima mu zaista opada nivo energije
i kondicije koju je samo jednom podigao na visoki nivo kada je izveo cuvene
hitove "Panic" i "Girlfriend in a coma" iz vremena The
Smiths, te veliki ovogodisnji hit "You had kill me".
Na pozornici se bez obzira na vidljivo pomanjkanje energije i povecani broj
kilograma, ipak pokazao vrlo dobrim interpretatorom, no razocarava podatak
da je koncert trajao tek svega nesto vise od sat vremena, te izasao je samo
na jedan bis na kojem je izveo svoj najveci hit "Irish blood, english
heart", iz 2004. godine. Nakon toga je otisao s pozornice ko zadnji...
(da ne velim sto). Ne treba zanemariti njegov odlican prateci sastav (dvije
gitare, bas, bubnjevi, klavijature) koji je netom prije koncerta na jednom
od standova kupio majice s natpisom "meso je ubojstvo" koje su nosili
tijekom citavog nastupa.
Ne znam zasto se pred zagrebackom publikom Morrissey pojavio ovako, sa repertoarom
koji je uglavnom sastavljen od njegove play-liste koju izvodi posljednjih
sezonu-dvije na britanskim turnejama, kad se dobro zna da je publika ocekivala
vise od tri skladbe The Smiths. Barem "There is a light that never goes
out", "Ask me" ili "The boy with torn in his side".
Isto tako nije bilo niti jednog njegovog solo hita poput "Suedehead",
"Everyday is like sunday", "Our Frank" ili barem "Sign
your life". Nista od svega. Za svoj prvi nastup pred vjernom publikom
mogao je napraviti barem malu iznimku. Mogao je, ali nije htio jer je on ipak
samo takav kakav jest. Vjecito tuzan i zlovoljan, bijesan i ironican. No,
zato je after-party u Klubu Jabuka debelo nadomjestio sve nedostatke vecerasnjeg
koncerta, ali to je sasvim druga prica.