Šumski (HR) + Foul Geese (UK) + DIGEP (H)
19.09.2006. - Močvara, Zagreb, Hrvatska

Avangardni rock (?!) koncert koji je okupio svega 50-tak ljudi... ali bila je iznimna glazba.

Neznam šta je to sa Kornelom i dečkima iz Šumskog, ali činjenica je da oni sviraju odličan i živi rock, no nikako nemaju publiku. Kao da nikoga ne zanima ono što oni sviraju. Možda Kornel premalo daje informacije u medije (što je potpuno točno), možda se band želi posve izolirati od suvišnih "bedaka" i potražiti neku novu publiku (u što ne vjerujem potpuno), ili on (i sastav) žele raditi
nešto posve drugačije od svih drugih (hmmmm....). Činjenica je da su ove večeri Šumski odradili odličan koncert u trajanju od nekih 40-tak minuta u kojem su prepleli uglavnom skladbe s posljednjeg albuma "Ronioci" uz nekoliko stvari sa albuma "Baba spava" (poput naslovne, ili primjerice odlične "Mali sat"), te su lukavom aranžmanskom vještinom uspjeli korespondirati koncertom da iza svake pjevane kompozicije dolazi instrumental, no oni jednostavno i ne znam zbog kojeg vražjeg razloga nisu sastav koji bi ne samo napunio klub "Močvara", već i došao na valove radio stanica širom ex-YU područja. Njihove skladbe su fine, odlično aranžirane, gotovo bez greške katapultirane u medije, no izgleda da nema drugog odjeka osim da na njihov koncert dođu njihovi bliski prijatelji i slučajni posjetitelji. Zašto? Pitajte Kornela.

Drugi sastav te večeri su bili vrlo "ortodoksni" Foul Geese iz Velike Britanije koji su prikazali jedan možda i old-tajmerski pristup prema eksperimentalnoj industrial glazbi. Koriste bas gitaru, običnu električnu gitaru, nekoliko elektronskih pomagala (šumovi, zvukovi, theremin, mini-moog) u svojstvu da obogate zvuk, no dobar dio glazbe popunjava im udaraljkaš koji svojim maksimalno distorziranim ritmovima toj, u principu jednostavnoj glazbenoj potki, daje posebnu draž. Sve skupa, puno odličnih eksperimenata, ali cijela glazba jako dobro miriši na rani Cabaret Voltaire, D.A.F., Einsturzende Neubauten, Laibach, pa i na dobar dio nekadašnje tzv. electro-body struje (Pankow, Noise Unit, Nitzer Ebb, Slopy Wrenchbody, Insekt, Foetus...). Vrlo dobro, ali ne i odlično...

Digep (H)

Digep (H)

Najbolji dojam ostavio je posve neobičan sastav iz Mađarske koji nosi naziv Digep, kojeg vjerojatno duguju jednoj ogromnoj tvornici u Miszkolcu punoj radnih sala i različitih ogromnih proizvodnih i skladišnih prostorija. Stoga je i sasvim opravdan njihov posve bizaran i neugledan image - vođa skupine (pjevač i klavijaturist) sa inače obrijanom glavom s vrlo kratkim pramenovima na tjemenu, nabio je obični lovački (birtijaški, pravi originalni panonski bećarski) šešir, lovački (ili možda vojnički) sako, te se ogrnuo cijevima od usisavača preko kojih je povremeno stenjao, uzdisao (a i pjevao), te uz to, nataknuo i zaštitne prozirne plastične naočale. Dva momka koja su uglavnom svirala gitaru, bas i povremeno klavijature, harmoniku i neobični duhački instrumenat nalik na dugačku frulu od metar i pola, bili su predstavnici radničkog "šljakerskog" sloja obavijeni u također bizaran image sastavljen od dugačke kožne pregače za zaštitu prilikom zavarivanja, nosili su zaštitne naočale, a jedan od njih je tijekom gotovo cijelog koncerta na glavi nosio i tamnu zaštitnu kacigu protiv infracrvenih, rendgenskih i UV-zraka koje radioaktiviraju prilikom zavarivanja i različitih sličnih obrada metala. Sasvim "običan" metalurški image imao je momak koji je nosio stari i prljavi radnički kombinezon, no njegova je instrumentarija bila krajnje neobična - sastavljena je od nekoliko metalnih cijevastih stalaka (što visećih, što ležećih)
na koje je povješan i pričvršćen cijeli niz metalnog otpada - rezervoar od motor-kotača, rezervoar od boce za gašenje požara, različite metalne cijevi, lonci, stare kante, otpatci od dalekovoda..., a kao bas bubanj služila mu je obična plastična kanta po kojoj je udarao bas pedalom.

Koncert su započeli negdje oko 23,15 h, te su malobrojnu publiku doveli do krajnjih granica alternativnog shvaćanja rock'n'rolla kao kulture koja i dalje živi u 21. stoljeću. Njihova je glazba i izvedba vrlo direktna i napada centralni nervni sistem, ona je minimalizirana na osnovni ritam bizarnih udaraljki, koje, moram priznati, vrlo vješto i spretno zvuče (bez greške), te uz potporu tri instrumentalista (bas, klavijature i gitara) obogaćuju njihov sjajan i posve neobičan glazbeni dekor. Kroz tijek koncerta pokazali su da podjednako dobro obuhvaćaju nove (i ne tako nove) ritmove techna, trip-hopa, hip-hopa, industriala, kraut rocka, ali i vrlo stare tekovine bluesa, reggaea, rocka, punka, hard-corea..., te su se u jednom momentu dotakli čak i pravog mađarskog čardaša i ruskog kazačoka, što sve neminovno dovodi da su Digep posve originalan i gotovo jedinstven sastav u ovoj nama najbližoj okolici.

Digep (H)

Digep (H)

Povremeno se zbog instrumentarija i donekle vrlo sličnog principa kompozicija mogao "uhvatiti" i dio zvuka ranih Einsturzende Neubauten, Boyd Ricea, Alec Empirea, pa i The Young Gods, te čak i ranih Laibach, no činjenica je da su Digep vrlo dobro svjesni vlastitih zakonitosti sa kojima rade. Tako su, na primjer, sve njihove kompozicije odpjevane isključivo na mađarskom jeziku koji je u njihovom slučaju izuzetan saveznik za njihovu brutalnu samokontrolu nad bremenom koje stiska svakog prosvijećenog žitelja Panonije (a i Balkana). Kroz njihove skladbe se osjeti bijes, ljutnja, oštra kritika, malodušnost, nezadovoljstvo, ironija, sarkazam... Poseban dio koncerta upriličio je jedan momak (također član sastava) koji ne svira niti jedan instrument, ali je tokom nastupa bio zajedno s njima na pozornici i sastavljao kostur uginulog psa od različitih djelova bicikla, starih zahrđalih lanaca, sajli, žica, vješalica, glačala..., da bi na kraju iz ruksaka kojeg je stalno nosio na leđima istresao nepodnošljivo smrdljive i vonjom obarene svinjske i kokošje nogice koje je ukomponirao u cijeli kostur. Smrad koji se osjetio nekih 5-6 metara od pozornice je primorao ionako malobrojnu publiku da odstupi... Zašto? E, mislim da se upravo tu nalazi cijela poanta njihove priče. U smradu društva i okoline o kojoj govore i svakako im nije lako i jednostavno se nositi sa socijalnom, ekonomskom, duhovnom, moralnom, materijalnom i inom krizom kroz koju Mađarska trenutno prolazi. Odnosno, kako je rekao Koja - "možda ih je lepo gledati i slušati, ali ih je teško razumeti". A to je već drugi problem koji s njima ionako nema puno veze.

Digep su se pokazali kao odličan, originalan i sjajan koncertni sastav koji probija sve moguće barijere koje su pred njima - nemaju puno respekta, te će ih njihov kreativni "radnički" naboj vjerojatno i nagraditi u doglednoj budućnosti. Ne znam kako, ali sve ono što su prikazali kroz nekih 70-80 minuta koncerta u Močvari, nedvojbeno pokazuje da sastavi poput čeških Zabudil, estonskih Ne Zhdali ili tuzemnih Laibach, Discipline kičme, Sexe, Machine, Goribor, (a i Trobezovih Krušnih Peći - Viva Glorio) nije nikakva slučajnost. Ovakve stvari o kojima je riječ događaju se možda svugdje u svijetu, no izgleda da je Istočna Europa ipak najbolji poligon za kreaciju originalnih, ponekad ortodoksnih, ali ipak, utemeljenih glazbeno tekstualnih stremljenja koja ispadaju iz onih uskih okvira r'n'r-a, no ipak su sastavni dio njega. Ne zbog toga što oni sami žele biti drugačiji, nego zato jer oni jesu drugačiji. Digep su to i dokazali. Zato im svaka čast! Odlično! Kitűnő! Remek! Dođite nam ponovo! Jöjjön vissza, akkorunk még egy koncert!

Digep (H)