Jedna od osoba s kojom sam oduvijek htio popiti pivo je BIGor, gotovo legendarni slovenski organizator, novinar, bubnjar... lista njegovih aktivnosti je poduza i siri se. Tesko ce se pojaviti netko s toliko volje i entuzijazma. Da sad ne duljim, za vas koji niste culi ili upoznali Igora, ovo bi mogao biti zanimljiv razgovor, u kojem cete se malo zapitati o razlozima kako to da vec niste culi za njega i kako to da mislite da se u maloj sredini nesto ne moze. Nama ostalima ce ovaj razgovor izmamiti osmijeh, i ponosno cemo ocekivati slijedeci susret s njim. Ja samo napominjem da su boldiranja njegova, i da namjerno nisam gramaticki intervenirao u tekst.

Igore, kako si ovih dana?
Uf, zajebano! Sam prema kraju pisanja knjige o Novom rocku, koji se desavao od 1981. in 2000. godine u Ljubljani, u Krizankama. Uz YURM i Suboticu je bio to jedan jacih festivala u bivsoj Jugoslaviji, odnosno u ovoj, nasoj regiji, kao sto sad kazemo. I hrvatski bendovi su svirali na njemu: Film - 1982., Haustor - 1983., Dorian Gray - 1984., Roderick i Grc - 1987., Let 3 i Grad 1988., Majke - 1989., Regoc i Overflow - 1991. i tako dalje da ne duzim. Kao sto je zabavno se baviti sa prosloscu, je i zajebano, ali moram to zavrsiti pre Art & Music Festivala!

Hm, a odakle da pocnem. Ti si po povratku iz Rusije upao u pricu o punku... da pocnemo od toga. Kako se danas prisjecas tog perioda?
Da, kao klinac sam ziveo sa starcima u Moskvi, onda smo se 1984. vratili. Ali vec kad sam bio u Moskvi sam znao za punk. Imam starijeg brata, osam godina je razlike, i on me je uvalio u ovo govno od rokenrola. Skupljao je ploce i ko klinac sam slusao uz njega ploce i nezavestno primao informacije: Rolling Stones; Emerson, Lake & Palmer; Animals; Rick Wakeman; Frank Zappa; Eagles. A kad sam boravio u Moskvi, od 1978. i 1984., i kad sam dolazio kuci na raspust, vec su se vrtili Sex Pistols, Pankrti, Azra, Clash i svasta. Kao sto je moj brat diskofil, tako cu i ja biti - sam rekao. Poceo sam skupljati ploce, a najvise sto me je privuklo kod punka, to je bila na jednoj strani energija, a na drugoj poruka. Skolovao sam se u sovjetskoj skoli, tako da jako dobro znam sta smo smijeli i sta nismo smijeli, uopste nije bilo i njima tako gadno, kako cesto slusam danas price o socializmu, odjebi! U razredu je bila anrahija, a nosili smo svaki dan rutice i znacku Lenina, ucili su nas o komunizmu, kakav bi moral biti, i o njegovim junacima. A punk mi je pruzio drugi pogled, da nesto nije u redu. Pruzao mi je bas tu anarhiju iz razreda.

Slovenija je uvijek bila korak ispred od ostatka kulturne Jugoslavije, pa si tako i ti promatrao slovenski underground... Zanima me kako ti danas gledas na taj period pred sam kraj nekdasnje drzave, kako je tebi bilo tih godina u Novoj Gorici / Ljubljani?
Pa da, kad skupis poruku i energiju, onda se ti valjda otkaci, a posebice u gradu kao sto je Nova Gorica. U susednoj Goriciji nije bilo vise one trgovine gdje je moj brat nakupovalo brdo odlicnih, izvanserijskih ploca, ali svejedno je bila koja druga. Putovali smu u Udine. A uz to se je bas 1984. otvorio i klub CRMK u Sempetru pored Novi Gorice, gdje sam odrastao. Bio sam sve - cistio pod, prodava pice za sankom, di dzej, spremao slusaone, poceo raditi fanzine za klubske tematske slusaone, organizirao svoj prvi koncert (CZD, Masaker i Bozjast), video The Ex i Membranes, Ekatarinu Veliku i Partibrejkers, Disorder, jako zanimljiv holandski bend Oh'Dev, Otroci socializma, Disciplinu kicme, svasta. Brat me vodio na koncerte u Ljubljanu - ustvari, poveo me je na moj prvi koncert. To je bilo 1984. na D.O.A. i UBR, a onda su slijedili Sonic Youth, Exploited, UK Subs, Novi rocki. Eto, tako, lijepo se prisjecam tog perioda. U zraku je bio neki miris, svaku novu plocu smo ocekivali sa nestrpljenjem. Bilo je nesto. A sve je bilo vise prijateljski, puno nekog pozitivizma. Tad sam se spoprijatelio sa brdo ljudi iz cele YU, bio u vezi sa njima preko pisama i slicno. Mozda tako mislim, jer smo tada bili mladi i ludi, pa nismo toliko kontrolirali svoj mood. Desile su se fantasticne stvari, Slusaj najglasnije, odnosno Zdenko je napravio pravi bum. Ali ne volim biti nostalgican, jer i danas zivimo, prolazi trenutak kojeg ne smemo zaliti. Ali spomenuo bih i sledece. Slovenija je bila korak ispred ostatka Juge, danas ne vise. Ne mogu se sloziti da smo jos uvijek!

I onda poslije rata, ti dolazis na Radio Student.
U stvari 1989., kad sam dosao studirati u Ljubljanu. Radio sam nekoliko mjeseci, u muzickoj, a i malo u politickoj redakciji. Posle pola godine sam ustanovio da moram otici i puno toga preslusati i nauciti se. Super mi je doslo drustvo oko fanzina D'Iks, iz kojeg je nastao Rock Vibe. Poceo sam vrtjeti muziku u B-51, napravio nekoliko emisija Overload sa prijateljem Karlotom. Sve vise sam ulazio na radio i bas konkretno, redovito poceo raditi negdje 1992. Onda sam bio od 1993. do 1995. muzicki urednik, 1995. sam krenuo sa svojom emisijom Garbage rock, sa kojom sam zavrsio 30.12.2002. Malo zbog obaveza na TV Slovenija, gdje sam bio urednik muzicke emisije Sobotna noc, malo zbog toga, jer se emisija Garbage rock ispjevala sam je zavrsio. Jos danas sam njegov suradnik i super mi je, kako god ga cesce gasim.

Ubrzo i pocinje tvoja promoterska aktivnost, doveo si hrpu odlicnih bendova u Ljubljanu. Ja se jako dobro sjecam tih odlazaka u Ljubljanu, koji su bili prave male svetkovine. Ti i Monika... Spasili ste na neki nacin garazni rock u HR, hehe.
Pa, dobro, hvala, hvala! Sa mojom dragom Vivom (zivotna suputnica, tesko ih je sresti odvojeno, op. Touni) smo poceli dovoditi bendove iz jednog razloga. Sredinom 90-tih smo skoro svake druge sedmice bili na putu u Bec, u Munchen, u Graz, odlazili na koncerte sa prijateljima. Tako smo isli i na Mule, bio je i Drazen Valentic pored, tad je objavio intervju u Heroini Novi sa njima. Uglavnom, posle koncerta poceli mi pricu oko pica sa Mule i zavrsilo je tako da smo postali prijatelji. Oni su obecavali da ce sledeci put sigurno stici kod nas, a mi da cemo to organizirati. I desilo se! Prvo, oficialni koncert u MKNZ u Ilirskoj Bistrici, a sledeci dan, zbog Prestonovog zabranjenog ulazka u Austriju, i ilegalni u Ljubljani, u B-51. Prek tog koncerta smo dosli u kontakt sa Jonnyem koji jos danas fura agenciju CNL, a preko nje do nekih omiljenih Touch & Go bendova - Killdozer, Kepone, Delta 72 i drugih: Sleater-Kinney, Labradford, Bruce Gilbert, Rocket From The Crypt, Blues Explosion...

Koji ti je od tih bendova ostao u posebnom sjecanju, za koji si rekao sam sebi da si bas zadovoljan sto si ih doveo?
Ne mogu reci da svako, neke sam sigurno i zaboravio navesti. Ali drago mi je bilo raditi Mule, kasnije 2000. godine smo sa Vivom isli u posjetu Prestonu u New Orleans. Onda Killdozer, dva put, jos danas smo u kontaktu sa Michaelom. Bas mi je bilo smijesno pre nekoliko nedelja, kad nas je pitao dali se nam cini dobra ideja da ce Killdozer svirati u 9. mjesecu na 25 godisnjici Touch & Go. Sta da mu kazem? Mrzim reunione?! Ma, idi, kako da ne, hehehe. U sjecanju su mi ostali posebice oni sa kojima smo postali drugovi, prijatelji. Zao mi je sto sam izgubio vezu sa deckima iz Kepone. Oni su me uzivo toliko skinuli na dupe, nisam mogao verovati. Ploce uopste nemaju tog udarca. A super su ljudi.

Kako si prosao financijski?
Poslovna tajna, hehe! Ma ne, nikako smo prosli! Mislim da smo jedan ili dva koncerta pokrili. A jedan (pogodite koji?) je nekako sve stavio na nulu i onda smo prestali raditi, hehehe, ali stvarno! Dosta nam je bilo toga, da moramo platiti dvoranu i brdo nekih troskova, a onda vidim da prostorija gdje smo radili koncert navodi nas koncert ko dio svoje produkcije na podlozi cega traze subvencije kod drzave i grada. Dosta! Ustanovili smo da je bolje imati sve one troskove oko putovanja u Bec, Munchen na koncert, nega dovoditi si bend u Ljubljanu i jos se nervirati zbog svih mogucih stvari i sam okoline.

Tu dolazim i do uloge slovenske drzave u cijeloj prici. Opet moram spomenuti "korak ispred"... Zanimljivo je iz hrvatske perspektive pratiti taj utjecaj pop / rock kulture na drustvo. Kako se to tebi cini danas, jesi zadovoljan ucinjenim?
Joj, pa smo stigli. Situacija je gadna. Kao clan komisije za muziku na ministarstvu za kulturu vidim svasta. Ako neki pronadju ovaj intervju sigurno ce objaviti koji citat, ali! Problem koji postoji je u tome da jos uvijek postoji slavna podjela na klasicnu, tradicionalnu muziku i na ostalo, u sto ubrajam i jazz, i etno, i rock, i techno, i pop... Sto znaci da je vec u pocetku situacija nejednakopravna. Onda podjela na drzavne i privatne radi svoje, da ne govorim o tome da se veci dio popa / rocka i ostale muzike naprosto gura u komercialu. Najvecji problem koji vidim je u infrastrukturi. Ljubljana jako dugo nije imala normalne koncertne dvorane, za tisucu ili tisucu petsto ljudi. Pre vremena se je otvorila Cvetlicarna koja je napunila tu rupu. Sto ne znaci da se tamo redovito desavaju koncerti. Dogodila se je rupa kada nije bilo koncerta za veci broj ljudi, a s time je i palo zanimanje za koncerte kod mladje generacije. Valjda ce ici na rave party, gdje ima milion ljudi. Izgubila se kultura posjecivanja koncerta, koji su sada na nivoju klubova. I bas na ulaganju u infrastrukturu in na rjesavanju problema oko prostora, pa bila to Metelkova ili sto drugo, bi trebalo raditi. Uz to bi trebalo razmisliti o mogucnostima udruzenja kulturne i socialne politike. Sam vidis, da nisam nikako zadovoljan ucinjenim. Moram jos dodati, kad smo radili sa Vivom koncerte pod etiketom Garbage Productions smo imali pravilo: nista ne uzimaj od drzave! Mozda malo naivno ali iskreno!

Ovo mi je prilika da te malo priupitam i za Ilirsku Bistricu, gdje sam se ja osobno najbolje provodio na ovim prostorima. Koje je tvoje misljenje o slovenskim rock-klubovima i, opcenito, gdje je danas okej?
Spomenuo si me jos na jedan problem. Krajem petog mjeseca je poceo vaziti novi zakon o drustvima kod nas, koji je napravio neverovatnu stetu, koju cemo tek osjetiti. Ima nemalo klubova koji su se zbog tog zakona morali zatvoriti, jer nisu smjeli vise prodavati pica, ako za to niso ovlasteni. To naime ne smeju vise raditi drustva. Tako se je pozatvaralo nekoliko klubova, Metelkova u Ljubljani i Pekarna u Mariboru imaju probleme sa tim. Neki klubi riskiraju, neki su zatvorili sank. Strasno! U posljednje vrijeme bas ne krecem puno po slovenackim klubovima, ali koliko cujem, je jako dobro u Muskoj Soboti, u Skofji Loki imajo super kluba Rdeca ostriga, u Sezani, Nova Gorica ima konacno Mostovnu. Ali ni jedan od ovih klubova nema one face kao sto ju je imao MKNZ ili B-51 ili CRMK ili... bar meni to fali.

Ti si ostavio traga i u glazbenim casopisima, fanzinima...
Pa jos ga, od toga u stvari zivim. Posle D'Iks / Rock vibe i Radio Student sam poceo raditi za novine GM, koje su danas Muska. Pisem za dnevni casopis Dnevnik, za studentsko-akademski list Katedra, sa Igorom Vidmarom i Janezom Golicem vodim emisiju Drugi val, na drugom programu nacionalnog radia svake nedelje i jos se nadje.

I tako dolazimo i do Stirje pravi dedci. Jel taj album tek sad objavljen, koja je prica oko cetvorice?
Da, posthumno. Radili smo od 1997. do 2002-2003 i bas na kraju smo snimili ovaj material, kojeg smo stavili u ladicu. Onda smo culi prosle godine da postoji neki raspis od grada Ljubljana za nova izdanja, se prijavili, dobili novac sa kojim smo pokrili troskove izdanja i tako se je stvar objavila. Drago mi je, ali za mene je ova prica zavrsena i ako me ostali dedci nagovaraju da bi ponovo svirali. Hehehe, kao sto sam vec rekao, mrzim reunione i ako nismo nikad oficialno raspale. Dali smo uopste oficialno postojali? Pa jesmo, napravili smo tih 50-60 koncerta od kojih su mi ostali u najbolji sjecanjima koncert u Djurdjevcu, kad smo tamo prvi put svirali sa Karpis i Lunar, u maloj birtiji gdje smo u vrijeme koncerta srusili stage sastavljen od klupa, onda koncerta sa Fugazi u Ljubljani i ludi nastup na Sotocju kod Tolmina kod rijeke Soce gdje se je na nasu muziku pobunila priroda, vetar je po rijeke tako zaduvao da se je na plazi od peska gdje smo nastupili digla takva prasina uz nasu razvucenu stvar da smo svi poludjeli, i mi i publika. Hehehe, mozda se je probudio duh mojeg pradjeda, koji se utonuo u Soci!

Snimio si i dokumentarni film o Pankrtima. Kako je bilo i postoji li jos neki dokumentarac o rocku, to je sad postalo bas zanimljivo, u svim bivsim republikama ima solidnih filmova...
Da, sa uzom ekipom (reziser Igor Zupe, koscenaristica Barbara Kelbl, izvrsna producentka Viva Videnovic, onda Viki Bertoncelj, Marko Tursic, Bojan Jantol, Jure Plesec) smo to napravili. Bilo je zabavno ali i jako naporno. Svu stvar smo tako zvano od pocetka do kraja napravili u manje nego jednoj godini. Vazno je bilo da smo imali ideju, da smo znali kako je izvesti i tako je nastao nas LP film. Na jesen se spremamo krenuti sa njim i na Hrvatsku. Sada smo bili vec u Motovunu. Sto se tice ostalih bih spomenuo filma Podgorska o ameriskoj turneji Laibach. Pre vremena su me snimali za dokumentarac o Polskoj malci, ali posle toga nista. Da, zanimljivo je koliko dokumentaraca se pojavljuje u posljednje vrijeme. Sigurno je stvar pokrenulo Srijetno dijete, ali i neka traznja za prosloscu, ali opet, ono sto je nostalgicno, to nema glubljeg utjecaja. Moj licni stav kao sto je i kod knjige da to ne radim zbog nostalgije, nego zbog toga, jer ima premalo dokumentiranog materiala o desavanjima, a mislim da se mozemo danas, kako god bila drugacija kapitalisticka vremena, puno nauciti. Gdje je sav taj angazma i angaziranost? Sve mora biti zapakirano, ma odjebi! I vani se je pojavilo puno novih dokumentaraca o Minutemen, o Roky Ericksonu, o Monks, o Jeffreyu Leeju Piercu i puno toga.

Kako ti se cini situacija na slovenskoj sceni danas, koji su tvoji favoriti?
Bas danas sam isao kupovati plocu od slovenskih metalaca Noctiferia za mog prijatelja Lindsaya (cekirajte njegov super blog: http://nextbigthing.blogspot.com/). Ploca mu treba za necaka i kako ovih dana ne radi metal trgovina, jer su ljudi radili Metal Camp, tako sam otisao u smrdljivi BTC, ogromni trgovski centar. Obisao tri prodavaonice ploca uz ostalo tehniku, sminku i slicno i ustanovio da moram cekati prijatelja Doblekarja iz trgovine da se vrati sa Metal Campa i je otvori da mogu kupiti tu plocu. U posljednjih nekoliko godina uopste ne kupujem vise ploca u nasim ducanima, tako zvano bojkotiram ih. Sta da radim, ako svi izbule oci kad ih pitam dali imaju na primer.... Ma, domacu Noctiferiu sam trazio po ducanima, pa je nisam nasao. Kad mi pruza internet toliko muzike, toliko boljih i jeftinijh trgovina, gdje se mucim sta cu izabrati, sta cu onda raditi u nasim trgovinama. Slicno postaje i sa koncertima. Ne da se nista ne desava, ali Ljubljanu nekako prolaze i obilaze dobre i odlicne grupe koji me zanimaju. Sto se toga tice je sada Zagreb presao Ljubljanu, sigurno! A i Beograd! U petom mjesecu sam bio na All Tomorrow's Parties u Engleskoj sa prijateljima i cesto me je na tom festivalu, gdje su svirali Oneida, Tim Kerr sa svojim bendom Total Sound Group..., Yeah Yeah Yeahs, TV on the radio, Mudhoney, Scientists, Flesheaters, Devendra Banhart, Jon Wahl, Bood Brothers i mnogi drugi, u glavnom, cesto me je proslo pitanje koliko ljudi bi doslo na njihove koncerte u Ljubljani, koliko ljudi u stvari uopste zna za sve ove bendove. Da nisam neki elitist, ne, marginalac, hehehe? U glavnom, hocu da kazem da danas nema toliko informacija na kojim se je izgradila ona slavna ljubljanska i slovenska scena. Nema normalnih trgovina sa plocama. Imas Radio Student, imas jedine muzicke novine Muska uz Frku, koja mene, a boga mi i puno ostalih glasbofila uopste ne zanima, imas nekoliko emisija na radio stanicama, ali sve je to vise ili manje sa strane, nema nekog jaceg utjecaja. Neki bi rekli da se je zato revitalizirala slovenacka scena zadnjih nekoliko godina, da se opet pijeva na slovenackom, ali i ono sto vrijedi je negdje na rubu, bez utjecaja na drustvo, na klince. Kad se samo sijetim ovog Exita na Metelkovoj, skupilo se ne znam koliko tisuca ljudi. Pa gdje su svi ti ljudi kad se desavaju drugi koncerti na Metelkovoj ili u Ortu. A boga, dobro da ih i nema, jer kad sam gledao Bambi Molesters toliko me je iznervirala publika koja uopste nije slusala koncerta, trcala je lijevo i desno, "E, vidi ga! Ajmo kod njega!" Pa, ljudi, bend vam svira! Zanimljivo, ali nesto mi smrdi u posljednje vrijeme.... A moji favoriti su Muskat Hamburg, N'Toko, Srecna mladina, Mef & NOB, Dr. Zero, Hic Et Nunc, Veryused Artists, puno nade ulazem u The Lift, Real Things, na srecu, ima jos bendova.

Bices clan zirija u Puli, na Art & Music Festivalu... Opet.
Da, i ako sam si pre nekoliko godina rekao da to necu vise nikad raditi. Nadam se da se necu zbog toga opeci. Ali kako smo radili na izboru polufinalista i cela atmosfera oko toga mi daje energiju. Ne zalim ni za jednim bendom kojeg smo izabrali. OK, ako bi bilo po mome, onda.... Ali zirija ima vise clanova i ako se napravi tako slozan konsenz, bez frka i neke nepotrebne napetosti, onda je sve na dobrom putu. Ocekuju nas tri opasna dana. Jedina stvar sto se mi ne svidja je to da se istovremeno desava Viva La Pola i to skoro preko puta. Ali o tome cu se izjasniti na okruglom stolu.