Tomislav Dodo Križan (Terusi, Tuzla, BiH)

Tomislav Dodo Križan Razgovarao: Dragutin Matošević

Tomislav Dodo Križan, ritam gitarista grupe Terusi, Tuzla, BiH

P: Električna gitara bila je rijetkost u vrijeme kede ste se Vi počeli baviti muzikom. Vi ste bili među prvima u Tuzli da ste je imali.

Bile su neke električne gitare u Tuzli i prije ove o kojoj ćemo pričati, ali su one bile akustične gitare na koje su se dograđivali magneti. Takve gitare nisu bile ni blizu po kvaliteti pravoj električnoj gitari. Električna gitara je za ono doba, te 1964. godine, koštala veliku sumu novca. Ja sam, sticajem okolnosti, imao mogućnost da skupim potrebnu količinu novca i krenuo sam u Zagreb da si kupim električnu gitaru. Gitaru sam i kupio, ali bez futrole, jer nisam imao za nju dovoljno novca. Čak sam morao od jednog svog rođaka posuditi novac da bih kupio kartu za povratak vozom u Tuzlu. Ne mogu se sjetiti koje marke je bila ta gitara, ali je imala tri magneta i sva je bila u bijelim šljokicama. Moj povratak u Tuzlu sa novom gitarom se nestrpljivo iščekivao među tuzlanskom omladinom. Električna gitara je stigla u Tuzlu, a ja sam, maltene, svako poslijepodne iznosio gitaru i pokazivao je mladićima koji su je htjeli vidjeti i držati u svojim rukama. Dolazak ove gitare bila je inicijalna kapisla za dalje ulaganje nas, članova grupe Terusi, da se ulože novci u kupovinu druge gitare, novih pojačala i tako dalje.

P: Kakva sjećanja nosite na prvi nastup grupe Terusi?

Naša prva igranka, održana 14. februara 1965. godine u holu Tehnološkog fakulteta u Tuzli, odvijala se sa dvije električne gitare, sa jednim pojačalom od 5 W, to je u stvari bio jedan malo veći radio aparat i sa još dva pojačala za prenosne kino projektore. U Tuzli su u to vrijeme postojali sastavi koji su u svojoj formaciji sadržavali muzičare koji su svirali saksofone, trube, trombone, bubnjeve - u osnovi su to bili jazz sastavi. Naša pojava, kao muzičara koji su svirali modernu muziku i izvodili je na električnim gitarama, predstavljala je renesansu među našom generacijom. Već naša prva igranka je izazvala strašan interes za tu vrstu muzike. Često smo vježbali u mojoj mansardi. Sav komšiluk se "tresao". Bubnjevi su udarali, gitare su bile glasne itd. Moji roditelji su mislili da je to smak svijeta i pitali su se kojim li će nas putem to odvesti. Moj otac je isto tako nekada svirao i to sa gospodinom Miškom Katušičem - to je čovjek koji je odgojio mnogo generacija tamburaša.

Terusi, Tuzla, BiH

P: Kako se gradio repertoar za igranke?

Svi mladi su u to doba slušali jednu radio stanicu koja je emitovala svjetske hitove - bio je to Radio Luksemburg. Ta stanica se slušala u kasnim noćnim satima jer je tada prijem bio najbolji. Tu su nedjeljom navečer emitovane top liste, takozvani Top twenty. Mi bismo snimali pjesme sa te top liste na magnetofon i poslije ih uvježbavali. One pjesme koje su bile među prvih 10, već naredne nedjelje su svirane na našim igrankama.

P: Kako je Miodrag Bato Kostić postao članom grupe Terusi?

Mi smo već imali oformljen sastav, ali nam je nedostajao gitarista. Svjesno smo tražili nekog ko je mlad jer je bio obićaj da svršeni srednjoškolci napuštaju Tuzlu i idu studirati u neki drugi grad. Zoran Paki i ja smo obilazili grad i raspitivali se za dobrog gitaristu među osnovcima. Osnovac u našim redovima je bila garancija da će on bar četiri godine svirati sa nama. Neko nam je rekao da jedan učenik osmog razreda osnovne škole, Bato, dobro svira gitaru. Otišli smo da ga vidimo. Dali smo mu zadatak da pripremi dvije kompozicije i nakon nekoliko dana došli da ga provjerimo. On je te dvije pjesme naučio, kako se kaže, od A do Ž. Odmah je bio prihvaćen, ali smo prethodno morali obaviti razgovor sa njegovim roditeljima i tražiti njihovu saglasnost.

Svjedokom ste prve gitarijade u Beogradu.

Čuli smo da se priprema ta gitarijada. Prijavili smo se. Mislim da je u to više bio uključen Saša Mioković. Dolazak na gitarijadu je predstavljao jedno veliko ushićenje za sve nas. U Beograd su došli najpoznatiji sastavi tog vremena kao što su to bile Elipse, Bijele Strijele, Siluete i još mnogi drugi iz Zagreba, Rijeke, Splita itd. Sve se odigravalo na beogradskom Sajmištu, u prepunoj hali. Usprkos činjenici da smo mi došli iz provincije, bili smo jako lijepo prihvaćeni. Mislim da to možemo zahvaliti dobro odabranom repertoaru. Mi smo bili zadovoljni našim nastupom i veoma sretni. Cijeli tok gitarijade je bio prenošen putem radio talasa i omladina Tuzle je bila upoznata sa događanjima na gitarijadi.

O ostalim sjećanjima.

Te iste, 1966. godine u ljetnjem priodu, svirali smo u Ulcinju. Uporedo sa nama je u drugom hotelu svirala beogradska grupa Elipse. Mi smo, zahvaljujući boljoj terasi kojom je naš hotel raspolagao i prelijepom pogledu na Otrantska vrata, imali oko 2000 posjetilaca po svirci.

Moram reći da je naše sviranje donosilo i određenu zaradu. Nisu to bili mali iznosi. Mi se nismo rasipali tim novcem. Taj novac smo ulagali u kupovinu boljih instrumenata i pojačala. Time smo dobivali mnogo bolji kvalitet tona. Uz stalan rad na novim i novim pjesmama u našem repertoaru, mi smo održavali veliki interes omladine za naše svirke. Prve dvije-tri godine mi nismo imali konkurencije u Tuzli. Onda su na naše igranke počeli dolaziti mladići, od kojih će kasnije neki možda postati i član grupe Terusi, i sa papirom i olovkama zapisivali akorde pjesama koje smo mi svirali. Momci koji su tada najviše obećavali su bili Đorđe Đoko Gavrić i Jusuf Juso Šehović. Juso će, mnogo kasnije, napraviti sastav pod imenom Sonori i oni će svirali u restoranu Studentskog centra Tuzla.

Došlo je vrijeme, 1967. godine, kada smo morali poći u armiju. U armiju smo istovremeno pošli Mustafa Mufo Hadžiefendić - bubnjar, Midhata Mido Arnautović - pjevač i ja. Time je prva postava grupe Terusi tada prestala da postoji. Kasnije su Zoran Paki i Miodrag Bato Kostić uveli nove muzičare i nastavili svirati pod imenom Terusi.

Sviranje, bavljenje glazbom je divna stvar. Gitara je najbolji drug. Ako ste tužni - uzmete gitaru i ona vas razveseli. Ako ste veseli - podjelit ćete tu radost sa njom. Ako ne znate šta čete raditi - uzet ćete gitaru u ruke. Ako vam je dosadno - tu je gitara. Uglavnom, sa gitarom ste dobrodošli svugdje. Ali, neprestano sviranje u ritmu - srijeda, subota, nedjelja i tako pet godina uzastopce, toliko sputa čovjeka da vi počnete mrziti svoj instrument. Odlaskom u armiju, zarekao sam se samom sebi da više nikada neću svirati za novac. Desi vam se da provedete dugo vremena zabavljajući druge, a vaša mladost prođe u tome. Taj gubitak je nenadoknadiv bilo kojim svjetskim vrijednostima.

Terusi, Tuzla, BiH