|
|
SUMMER ROCK FEVER &
LEGENDS
(Legende Woodstocka 1969.)
|
Summer Rock Fever & Legends
(Legende Woodstocka 1969.)
Ljetna pozornica, Opatija, utorak, 25.07.2006. godine
COUNTRY JOE McDONALD
IRON BUTTERFLY
CANNED HEAT
+ POSEBNI GOSTI:
ATOMSKO SKLONISTE
DADO TOPIC i TIME
Ljetna rock groznica siri se Opatijom... Nakon gostovanja Jose
Feliciana i Joe Satrianija, na Ljetnoj pozornici - velikani rocka i legende
Woodstocka 1969. donose nam duh pravog velikog svjetskog festivala. U utorak,
25. srpnja 2006. godine, u Opatiji nastupit ce: Country Joe McDonald, Iron Butterfly
i Canned Heat - uz posebne goste - Atomsko Skloniste i Dado Topic i grupa Time.
Ulaznice su u prodaji na prodajnim mjestima Eventima (www.eventim.hr)
i na blagajni Ljetne pozornice u Opatiji. Cijena ulaznice u pretprodaji su 200
kn, a na dan koncerta 220 kn. Zahtjeve za akreditacijama, s media-planom, posati
na e-mail: promocija_i_akreditacije@yahoo.com
- zakljucno s cetvrtkom, 20.07.2006.
Country Joe McDonald
Country Joe and the Fish nastali su dijelom kao politicki
instrument, dijelom iz potrebe i dijelom zbog zabave. U jesen 1965. clanovi
bivseg pokreta za slobodu govora (FSM - Free Speech Movement) na Sveucilistu
Berkeley organizirali su u Centru za obuku u Oaklandu nekoliko demonstracija
protiv rata u Vijetnamu. Pozivajuci se na iskustva pokreta za ljudska prava,
organizatori proturatnih prosvjeda osiguravali bi zabavu prije ili poslije prosvjeda
kako bi zadrzali paznju ljudi. To je bilo vrijeme ponovnog ozivljavanja folk
glazbe koji je na rock sceni San Francisca poceo kada su se takvi bandovi poceli
pojavljivati posvuda. Joe McDonald bio je izdavac i osnivac magazina "Rag
Baby" i ponestalo mu je tema. Dobio je ideju da napravi govorno izdanje
casopisa sto je na kraju zavrsilo izdavanjem albuma. To je bio album s cetiri
pjesme: dvije je izvodio band koji se nazvao Country Joe and the Fish u kojem
su bili Joe, gitarist Barry Melton, pjevac Mike Beardslee, Carl Schrager i basist
Richard Saunders, a druge dvije lokalni folk pjevac Peter Krug. Taj album se
smatra prvim koji je neki band snimio vlastitim sredstvima kao sredstvo promocije.
Sadrzavao je originalnu verziju nesluzbene himne 60-tih "I Feel Like I'm
Fixin' To Die Rag", te Joeovu satiru na racun predsjednika Lyndona Johnsona,
"Superbird".
Nakon sto su kratko vrijeme nastupali kao folk duet pod nazivom
Country Joe and the Fish, Joe i Barry ozbiljno su odlucili osnovati rock band
istog imena. U novoj postavi nalazili su se Paul Armstrong na basu, tamburinu
i raznim udaraljkama, Bruce Barthol na basu, David Cohen na gitari i klavijaturama,
te John Francis Gunning na bubnjevima.
Ime banda, navodno, smislio je njihov menadzer ED Denson, koji
je do njega dosao inspiriran Maovom izrekom o "ribama koje plivaju u moru
ljudi"; drugi dio imena, Country Joe, odnosi se na Staljina ciji je nadimak
tijekom Drugog svjetskog rata bio upravo Country Joe.
Band je redovito svirao u Berkeleyu, u kaficu Jabberwock u
ulici Telegraph, a postali su i poznati u dvjema koncertnim dvoranama San Francisca,
Avalonu i Fillmore auditorijumu. Takodjer, imali su i dara za samopromociju,
te su napravili postere i kalendare u stilu svog vremena. Nacrtao ih je "dezurni"
umjetnik Tom Weller. ED, koji je takodjer pisao i za tjednik Berkeley Barb,
zajedno s Joeom, kumovao je ideji da cijelo vrijeme obavjestavaju publiku o
tome sto se dogadja, te su 52 tjedna zaredom zakupili cetvrtinu strance u tjedniku
i tamo objavljivali sto ce se dogadjati narednog tjedna (cak i ako je to u Kanadi).
Popularnost banda dodatno je porasla kada su to ljeto objavili svoj drugi album
(koji se naziva "bijeli album") na kojem su se nalazile tri pjesme:
"Bass Strings", "Section 43" i "(Thing Called) Love".
"Bass Strings" postala je jedna od najpopularnijih pjesama koje su
se pustale u novom radio formatu koji se jednostavno nazivao "progresivni
radio". Casopis Billboard je 1967. godine njihov album nazvao jedinstvenim,
nakon cega je intenzivno emitiran na radiju i donio im je pozornost New Yorka
i glazbene industrije.
Band je u prosincu 1966. godine potpisao ugovor o snimanju
albuma s kucom Vanguard Records. Snimili su ga u Sierra Sound studiju u Berkeleyu,
nesvjesni i neovisni od budnog pogleda kompanije. Paul Armstrong napustio je
band kako bi dovrsio svoju dvogodisnju civilnu vojnu sluzbu kao promatrac novacenja,
a Johna Francisa Gunninga na bubnjevima je zamijenio "Chicken" Hirsh.
Zapazeni blues tekstopisac, producent i pjesnik, Sam Charters, bio je glavni
za vrijeme snimanja albuma "Electric Music For The Mind And Body".
Na njemu se trebala naci i najpoznatija Joeova pjesma "Fixin' To Die Rag",
ali je izostavljena na inzistiranje predsjednika Vanguarda, Maynarda Solomona,
koji je smatrao da ce im to "predstavljati problem i sprijeciti pustanje
njihovih singlova na radiju". Bio je to neobican potez kompanije koja je
organizirala Weavers koncert u Carnegie Hallu, na vrhuncu protuljevicarskog
pokreta u Americi. Pjesma "Not So Sweet Martha Lorraine" s njihove
prve velike ploce uspjela je zauzeti tek 98. mjesto Billboardove Top 100 ljestvice,
ali je zato mnogo pustana na Americkom sveucilisnom radiju. Ta pjesma, zajedno
sa "Masked Marauder" i drugim instrumentalnim skladbama koje su se
nalazile na albumu "Section 43", zapazena je po tome sto nije pustana
samo na radiju vec je i izvodjena na koncertima. To je bilo neobicno u vremenu
kratkih trominutnih singlova. Radio i nacin izvodjenja glazbe se mijenjao i
Joe and the Fish su pomagali da se ta promjena desi.
Album "Electric Music", zajedno s albumom koji je
slijedio, "I Feel Like I'm Fixin' To Die", ostao je skoro dvije godine
na Billboardovoj top ljestvici, na otprilike 32. mjestu , za koje vrijeme je
bend intenzivno nastupao po dvoranama i sveucilistima diljem Amerike. Pojavili
su se na Monterey Pop Festivalu i u filmu o njemu, te u filmu "Revolution".
U ljeto 1967. godine, ponudjeno im je da odrze seriju koncerata na istocnoj
obali USA. Prihvatili su, i sa sobom ponijeli "light show", zanimljivi
nusprodukt dvoranske scene. Sastojao se od ekrana koji se nalazio iza banda
i projicirao slike, dijapozitive i neponovljive psihodelicne uzorke koje su
tvorile sarene tekucine sastavljene od ulja i vode.
Nastup u newyorskom Cafe A Go-Go bio je prvi na kojem se koristio
light show u New Yorku. Do 1968. izdali su i treci album, "Together",
i uspjesno nastupali diljem svijeta. U jesen 1968. nastupali su u Europi, a
u kasno proljece 1969. snimili su svoj cetvrti album, "Here We Are Again".
Sastav Country Joe and the Fisha se promijenio: Bruce Barthol napustio je band
prije snimanja albuma, a David Cohen i "Chicken" Hirsh otisli su na
polovici snimanja. Uz sveprisutne, Joea i Barrya, nastupili su basisti Mark
Ryan, Jack Cassidy iz grupe Jefferson Airplane, te Peter Albin iz grupe Big
Brother and the Holding Company, bubnjar grupe Big Brother, David Getz, te klavijaturist
Mark Kapner. Oba albuma sadrzavala su nove pristupe glazbi - prvi, "Rock
and Soul Music", sadrzavao je Joeovo odavanje pocasti James Brownu, a drugi,
skrtu, ostru i gotovo srednjevjekovno idealizirajucu pjesmu o Harlemu, "The
Harlem Song". Ona je zacrtala nove putove u upotrebi puhacih i zicanih
instrumenata na "sladunjav" nacin, kao sto se koriste u standardnom
popu, ali do ove skladbe nikad nisu bili upotrijebljeni u novom "progresivnom"
rocku. Ironicno, dvije pjesme izdane kasnije, te godine - "Touch Me"
Doorsa i "Let It Bleed" Rolling Stonesa - takodjer su ih koristile.
Dogadjaj na kraju ljeta 1969. godine, Woodstock festival, postao
je kljucan i zauvijek je promijenio karijeru banda i smjer kojim je krenuo.
Nakon mnogo pregovaranja zbog otkazivanja u zadnji cas, Joe and the Fish nasli
su se na rasporedu festivala. Kao sto je danas dobro poznato, ceste su bile
zakrcene, vrijeme grozno, a zbog planiranih 500 000 posjetitelja umjetnicima
je bilo gotovo nemoguce doci do pozornice, a kamoli poceti nastup na vrijeme.
Prvog dana nastupa, u petak, vecina izvodjaca nasla se zaglavljena u hotelu,
u obliznjem mjestu, ili su se pokusavali probiti do pozornice. Joe je dosao
vidjeti sto se dogadja i nasao se na pozornici upravo u trenutku kada je Richie
Havens zavrsavao svoj nastup. Pronasla se gitara, organizirala pozornica, i
nakon cetiri ili pet pjesama odlucio je odsvirati "Fixin' To Die Rag",
iako ju je planirao odsvirati kasnije s bandom.
Vazno je napomenuti da u uvodu u tu pjesmu na albumu band vice
u maniri srednjoskolskih navijacica, "Gimmie an F, gimmie an I...",
nakon toga pitaju "What's that spell? What's that spell?", na sto
publika odgovara "FISH". Sve je to vrlo nevino, ali u Ljeto 1968.
na Shaefer ljetnom festivalu u Woilman Rinku u newyorskom Central Parku, pred
otprilike 10,000 ljudi na festivalu i jos toliko koji su ostali izvan ograde,
bubnjar Chicken Hirsh predlozio je da navijanje izmijene u "gimmie an F-U-C-K".
Neki autori su tvrdili da je ovaj cin bio jedan od originalnih cinova neposluha,
pobune protiv sistema i opisa stava mladezi tog vremena; nitko nikad nije pitao
zasto je to promijenjeno - jednostavno jest, i tako je ostalo. Takodjer, te
noci u Central Parku bili su brojni producenti Ed Sullivan Showa, na kojem je
band trebao nastupiti oko Bozica te godine. Sljedeceg tjedna potpisali su ugovor
i poslali im dogovorenu svotu novaca u cijelosti uz poruku: molimo vas, nemojte
se pojaviti u showu, a novac zadrzite. Uz to, nikada ih nisu pozvali na Shaefer
pivski festival. Ali na Woodstocku 1969., kada je Joe viknuo: "Gimme an
F!", zvuk svih tih ljudi kako vicu "fuck", bio je zapanjujuc,
jos bolje: bilo je tesko za povjerovati; bilo je to kao da je jedan veliki presjek
americke mladezi govorio svijetu "goni se". Mnoge stvari vise nikad
nisu bile iste.
Film o festivalu u Woodstocku trebao je izaci u proljece 1970.,
i gotovo se poklopio s posljednjim albumom Fisha za izdavacku kucu Vanguard,
"C. J. Fish", kojeg je producirao Tom Wilson. Sada su postavu banda
sacinjavali Joe i Barry, Mark Kapner na klavijaturama, Doug Metzler na basu
i Greg Dewey na bubnjevima. Nastupili su i svirali u kultnom underground filmu
"Zachariah" u kojem Joe glumi vodju bande odmetnika na starom Zapadu
koji nose pojacala na konjima i nazivaju se "The Crackers".
Kada je film Woodstock dosao u kina, pjesma "Fixin' to
Die Rag" nasla se na sredini filma, zajedno s ispisanim rijecima oznacenim
lopticom, ukljucujuci i navijanje, te brojnim procjenama o broju ljudi u publici.
Ono sto nije uspjelo radijskom emitiranju i brojnim nastupima, uspjelo je filmu
isprve. Donijelo je njihovu antiratnu poruku i "ne-svidja-nam-se-sto-radite"
stav izrazen u navijanju u kina diljem svijeta. Ukratko, iznenada, 5 godina
nakon debija te pjesme na demonstracijama u Oaklandu, ona je postala himna.
Nedugo nakon toga Joe i Barry zapoceli su solo karijere i samo
su se jednom tijekom godina ponovo udruzili kako bi nastupili kao Joe and the
Fish. Iako je band relativno kratko trajao, dokazali su da imaju velik utjecaj
na cijelu generaciju pjevaca-tekstopisaca i bandova, upravo zbog njihova inzistiranja
na mijesanju glazbe s politikom, satirom i ismijavanjem na jedan sasvim nov
i jedinstven nacin.
Jedna od najvećih dvojbi tijekom Joeove karijere bila je nemogucnost
da aktivno slijedi neki politicki pravac. Taj nedostatak, nazovimo to tako,
najbolje je opisan u suocavanju u New Yorku 1968. godine. Jerry Rubin i Abbie
Hoffman ocajnicki su pokusavali nagovoriti Joea da uvjeri ostatak banda na sudjeluju
na Yippie Festival of Life za vrijeme Nacionalne demokratske konvencije u Chicagu.
Hoffman je trazio od Joea da "dodje i povede, pokaze smjer, kaze nam sto
da radimo" na tom koncertu. Joeov odgovor, karakteristican za veci dio
njegovog javnog zivota, bio je da je on "tip koji pjeva pjesme i upozorava
na nepravde, a ne tip koji ih ispravlja". Drugim rijecima, vidio je sebe
kao anticki kor, glas savjesti generacije koji je imao mnogo utjecaja u svoje
vrijeme, ali malo odgovora na goruca pitanja.
Kada je radio sa i uz vojne medicinske sestre, Joe je postao
intenzivno svjestan osobe koja je vjerojatno bila prva vojna medicinska sestra
- Florence Nightingale. Postao je autoritet na temu njezinog zivota i otputovao
je u Tursku kako bi istrazio njezine aktivnosti za vrijeme i nakon Krimskog
rata. Isto tako, posjetio je i mjesta koja su bila vazna za njezin zivot u Engleskoj.
Njegova web stranica, "Tribute To Florence Nightingale", postala je
jedan od najvaznijih resursa na tu temu.
Nastavio je pisati i snimati, te je od 1970. godine izdao otprilike
jedan album svakih 15 mjeseci. Kao solo izvodjac redovno odlazi na turneje po
Americi i inozemstvu. 2004. godine, nakon nekoliko neuspjelih pokusaja okupljanja
Country Joe and the Fisha, oformio je Country Joe Band u kojem su bili originalni
clanovi David Bennett Cohen, Bruce Barthol i Gary "Chicken" Hirsh.
Country Joe Band redovno je na turnejama na kojima izvode i stari repertoar
kao i nove pjesme. (www.countryjoe.com)
Iron Butterfly
Glazbene prilike Los Angelesa u kasnim 60-im i 70-im godinama
karakterizirali su zestoki zvukovi i osjecaji koji su reflektirali revolucionarne
stavove generacije. Na takvu scenu uletio je band ciji je zvuk ne samo utjelovio
cvrste stavove generacije zestokim bubnjevima i bas dionicama, nego je i prigrlio
mnogo njeznije teznje kroz kompleksne gitaristicke i klavijaturisticke dionice.
Iron Butterfly potpisali su za ATCO Records (podruľnicu Atlantic
Recordsa) u proljece 1967., a sljedece zime izasao je njihov prvi album prigodno
nazvan "Heavy". Dok je band bio na turneji s velicinama poput grupa
The Doors, Jefferson Airplane, The Grateful Dead, Traffic, The Who i Cream,
njihov impresivni debi album zadrzao se na Billboardovoj top ljestvici albuma
skoro godinu dana.
U srpnju 1968. godine Iron Butterfly izdali su monumentalnu
veliku plocu "In-A-Gadda-Da-Vida" na kojoj se nalazila skladba u trajanju
od 17:05 minuta koja je tako fenomenalno primljena da je uzdrmala cijelu glazbenu
industriju. "Vida" je u prvoj godini nakon sto je objavljena prodajom
nadmasila svaku plocu u povijesti snimljene glazbe (prodano je preko osam milijuna
primjeraka) i tako je nadmasila kriterij za nagradu glazbene industrije "Zlatna
ploca".
Za svoje postignuce, Iron Butterfly nagradjeni su prvom nagradom
u povijesti glazbene industrije znanom kao "Platinasta ploca"! Ovu
povijesnu nagradu kreirao je i urucio im tadasnji predsjednik ATCO Recordsa,
Ahmet Ertegun, koji je kasnije postao predsjednik WEA grupe. Najnovija nagrada
koju je taj album dobio je "Multi-Platinasta".
Album "In-A-Gadda-Da-Vida" ostao je na top ljestvicama
140 tjedana, od kojih je 81 tjedan bio medju prvih deset. Do danas, prodan je
u vise od 30 milijuna primjeraka, te je neupitni klasik u arhivama rock DJ-a
i audiofila diljem svijeta.
Godinu dana kasnije, Iron Butterfly su izdali svoj treci album,
"Ball", koji je nadmasio "Vidu" (jos uvijek je na Billboardovoj
Top 10 ljestvici), postigao zlatnu nakladu i zauzeo prvo mjesto. "Ball"
se zadrzao na top ljestvicama 44 tjedna, a 1970. godine uslijedila su jos dva
albuma: "Live" i "Metamorphosis". Oba su se plasirala u
Top 20.
Iron Butterfly su intenzivno nastupali na turnejama diljem
Amerike, Kanade i Europe, gdje su nastupili u svjetski poznatom londonskom Royal
Albert Hallu. Takodjer, nastupali su i sa slijedecim izvodjacima: Jimi
Hendrix, Led Zeppelin, Frank Zappa, Chicag, Janis Joplin, Steppenwolf, Canned
Heat, Three Dog Night, Quicksilver, Yes, Creedence Clearwater Revival, Rush,
The Turtles, Buffalo Springfield, Crosby Stills & Nash, The Byrds!
U 70-tima, izdali su dva albuma za kucu MCA, "Scorching
Beauty" i "Sun of Steel". Nastupali su i na TV-u: The Steve Alen
Show, The David Frost Show, The Red Skelton Comedy Hour, Playboy After Dark,
The Dating Game, Somethin' Else, te vise puta sudjelovali u American BandStandu
Dicka Clarka. 14. svibnja 1988. godine Atlantic Records ih je pozvao da nastupe
na koncertu povodom njihove 40. obljetnice, "It's Only Rock'n Roll",
u njujorskom Madison Square Gardenu. HBO je snimao i putem satelita emitirao
taj koncert diljem svijeta.
Glazba Iron Butterflya pojavila se u filmovima poput Savage
Seven, Manhunter, Texas Chainsax Massacre 2, Nigtmare On Elm Street i Fatal
Instinct, kao i u TV serijama Wonder Years, Hardcastle & McCormick, Roseanne,
Home Improvement, The Simpsons, te Unsolved Mysterie. Jos uvijek se cesto referira
na band i njihovu glazbu, u hit filmovima poput Ford Fairlane, Sybling Rivalries,
te nekoliko puta u popularnim TV serijama i emisijama: Cheers, Letterman, Dennis
Miller Show, Howard Stern i mnogim drugima. U studenom 1995. Ron Bushy pojavio
se u emisiji Phil Donahuea i seriji Unsolved Mysteries. 1996. godine band se
pojavio u American Journalu, America's Most Wanted, te People Magazinu. (www.ironbutterfly.com)
Canned Heat
Canned Heat su 1966. godine osnovali povjesnicari bluesa i
kolekcionari ploca - Alan "Blind Owl" Wilson i Bob "The Bear"
Hite. Internacionalnu pozornost i mjesto na stranicama rock 'n' roll povijesti
osigurao im je nastup na Monterey Pop Festivalu 1967. godine (na kojem su nastupili
jos i Jimi Hendrix,
Janis Joplin i The Who), te nastup na originalnom Woodstocku gdje su nastupali
kao jedna od glavnih atrakcija. Wilson je vec bio poznat po svojem sviranju
harmonike kada se pridruzio veteranu bluesa Sonu Houseu na njegovom povratnickom
albumu "Father of the Blues". Ime Canned Heat Hite je preuzeo od pjesme
Tommy Johnsona iz 1928. godine. Pridruzio im se i Henry "The Sunflower"
Vestine, bivsi clan banda Frank Zappe "Mothers of Invention", jos
jedan strastveni kolekcionar ploca sposoban za izvodjenje cudesa na gitari.
Postava benda zaokruzila se 1967. kada se pridruzuju basist Larry "The
Mole" Taylor, iskusni glazbenik koji je svirao s Jerry Lee Lewisom i grupom
The Monkees, te bubnjar Adolfo "Fito" de la Parra koji je svirao u
dva najveca latinoamericka benda, Los Sinners i Los Hooligans, a kasnije i s
The Platters, The Shirelles, T-Bone Walkerom i Ettom James.
Jedinstveni spoj modernog elektricnog bluesa, rocka i boogiea
donio je Canned Heatu mnogo odanih poklonika i utjecao je kroz proteklih 35
godina na mnoge gitariste i bendove u nastajanju. Njihove pjesme s Top 40 ljestvice
country-blues-rock pjesama, poput "On The Road Again", "Let's
Work Together" i "Goin' Up The Country", postale su rock himne
diljem svijeta, a posljednja je postala i nesluzbena tematska pjesma filma Woodstock.
Odmah na pocetku Canned Heat bili su vodeci u populariziranju
blues glazbe. Njihov drugi album, "Boogie With Canned Heat", sadrzavao
je svjetski hit "On The Road Again" i dvanaestominutnu verziju pjesme
"Fried Hockey Boogie" koja ih je na hipijevskim tulumima ustolicila
kao "kraljeve boogiea"! Njihov treci album, "Living The Blues",
sadrzavao je devetnaestominutnu skladbu "Parthenogenesis" koja je
oznacila najeksperimentalniju fazu petorke, kao i njihovu verziju "Bulldozer
Bluesa" Henrya Thomasa, u kojoj je pjevac Wilson zadrzao melodiju originalne
pjesme, ali je izmijenio rijeci, te je tako nastala skladba "Goin' Up The
Country" cija je jednostavna poruka odrazavala trend povratka prirodi iz
kasnih 60-ih, i upravo zbog toga popela se na prvo mjesto top ljestvica u 25
zemalja diljem svijeta.
Bend se moze pohvaliti suradnjama s John Mayallom i Little
Richardom, a kasnije i onom s ikonom bluesa John Lee Hookerom, glazbenikom od
kojeg su na pocetku crpili najvise inspiracije. Ova suradnja proizvela je nadahnuti
i hvaljeni album "Hooker's Heat", te klasik "The Healer"
za kojeg je Hooker 1990. godine nagradjen Grammyem. Takodjer, hvaljeni su i
zbog dovodjenja mnogo zaboravljenih blues glazbenika natrag na pozornice. Medju
njima su Sunnyland Slim kojeg su pronasli kako vozi taksi u Chicagu, Skip James
kojeg su iz bolnice u Tunici (Mississippi) odveli na Newport Festival, Memphis
Slim i Clarence "Gatemouth" Brown s kojima su snimali u Francuskoj,
te Albert Collins kojeg su doveli u Kaliforniju i isposlovali mu potpisivanje
ugovora koji ga je odveo na put svjetske slave.
Samoubojstvo Alana Wilsona (3. rujna 1907. godine) uzdrmalo
je bend. Njegova smrt prouzrocila je promjene unutar benda i clanovi su se nastavili
mijenjati tijekom sljedeca dva desetljeca. 5. travnja 1981. u Palaminu u Los
Angelesu srusio se i umro od srcanog udara veliki pjevac Bob Hite, a 20. listopada
1997. godine u Parizu je nakon posljednjeg koncerta europske turneje umro Henry
Vestine.
Unatoc preranim smrtima i promijenjenim glazbenim trendovima,
Canned Heat su prezivjeli od ranih 70-tih pod vodstvom Fita de la Parre. Od
1967. bend je intenzivno nastupao na turnejama diljem svijeta, te sudjelovao
na brojnim festivalima ukljucujuci Monterey Pop, Newport Pop, the Sturgis Motorcycle
Run U.S.A., te originalni Woodstock. Nastupali su na svjetski poznatim mjestima
poput pariske Olimpije, oba Fillmore auditorijuma, Kaleidoscopeu, Carnegie Hallu
(s John Lee Hookerom), Madison Square Gardenu, cak i Royal Albert Hallu, te
nastupali na vise motociklistickih festivala nego ijedan drugi bend na svijetu.
Oni i / ili njihova glazba pojavljivali su se na televiziji
(In Concert, David Frost, Merv Griffin, Midnight Special, Playboy After Dark
itd.) i na filmu ("Woodstock", "Flashback", "Forrest
Gump" itd.). Legenda o njima u posljednje se vrijeme moze cuti i osjetiti
u raznim televizijskim reklamama ("On The Road Again" u reklami za
pivo Miller, "Goin' Up The Country" u reklamama za Pepsi, Chevrolet
i McDonalds, "Let's Work Together" u reklamama za Lloyd banku, Britansku
elektricnu kompaniju i ducane Target, te druge pjesme u reklamama za 7-Up, Levi's
i Heineken).
Danas, vise od 40 godina kasnije i s 36 izdanih albuma, Canned
Heat su jos uvijek jaki. Cvrstom rukom vodi ih bubnjar i vodja benda Adolfo
"Fito" de la Parra (clan od 1967. godine); danas su u jednoj od najjacih
postava ikada i na najboljem su putu da duboko u 21. stoljece prenesu boogie-blues
s kojim su se i proslavili. Pocinju 2006., a u postavi se nalaze: Fito na bubnjevima,
Greg Kage kao bas i vokal, Barry Levenson na gitari, te povratnik Robert Lucas
kao glavni vokal, gitarist i harmonika.
Njihov najnoviji CD zove se "Friends In The Can".
Ovaj album sjedinio je mnogo njihovih glazbenih prijatelja iz proslosti i sadasnjosti,
te ih udruzio u ovoj glazbenoj suradnji i proslavi cetrdesete obljetnice Canned
Heata, bluesa i boogiea.
Fitova knjiga "Living the Blues" moze se nabaviti
na web stranici benda (www.cannedheatmusic.com),
te u popularnim knjizarama. To je potpuna i nevjerojatna prica o "Glazbi,
Drogama, Smrti, Seksu i Prezivljavanju" koju ilustrira preko 100 fantasticnih
fotografija iz proslosti benda.
I, kako bi The Bear uvijek govorio: " Ne zaboravite boogie!"
(www.canneadheatmusic.com)
Atomsko Skloniste
Bruno Langer rodjen je 21.08.1949. u Rijeci. Kratko vrijeme
provodi u Zagrebu i nakon toga seli u Pulu. Sa 12 godina pocinje trenirati boks
u generaciji buduceg svjetskog prvaka Mate Parlova. Bruno je boksao u srednjoj
kategoriji. 1965. trebao je ici na drzavno prvenstvo, ali umjesto boksa odlucio
se za gitaru i Rock & Roll. U 14. godini dobio je svoju prvu gitaru sa samo
dvije zice. Njegova prva bas gitara bila je kucna majstorija Dinka Bjazica,
pulskog glazbenika koji mu je i otkrio svijet elektricnih instrumenata i bio
njegov ucitelj gitare. Bjazic i njegov sastav Beat Stones bili su pioniri pulskog
Rock & Rolla 1964. godine u potrazi za basistom u sastav dolazi Bruno Langer
.
Bruno Langer svirao je u nekoliko sastava, a njegov prvi sastav
bili su Fantomi. Prije Fantoma svirao je kratko vrijeme u grupi Apasi. Prvo
javno pojavljivanje Fantoma bilo je 02.05.1965. godine. Nakon kratkog daha,
Fantomi se razilaze, a iste godine Langer svira u sastavu Logaritmi. Istodobno,
u Puli sviraju Satelitisąto je izazvalo pravo rivalstvo medju rock fanovima.
1968. osniva se grupa Hush iz koje je kasnije nastalo Atomsko
Skloniste. U grupi Hush svorali su: Dragan Guzvan - gitaru, Sasa Dadic - bubnjeve,
a Branko Umkovic je pjevao. 1972. u Hush dolazi Sergio Blazic (rodjen 08.04.1951.),
koji je na pocetku svirao bubnjeve, a kasnije pjevao zajedno s Brankom Umkovicem.
Iste godine Umkovic se seli u Split i Blazic postaje vokalni solista. Grupa
Hush, koja je bila reproduktivni bend, nije zabiljezila znacajan uspjeh premda
su u Puli predstavljali veliku atrakciju. Langer se 1974. prikljucio koparskoj
grupi Bumerang.
Blazic i Langer vracaju se 1976. i zajedno sa pulskim pjesnikom
Boskom Obradovicem surađuju u organiziranju razlicitih umjetnickih manifestacija.
Obradovic pristaje na suradnju i poklanja im svoje najvrijednije pjesme. To
se dogodilo 26.02.1977. i tog datuma osnovano je Atomsko Skloniste. Prvi album
"Ne cvikaj generacijo" objavljen je 1978. Do danas su objavili 14
albuma. Atomsko Skloniste posljednji puta nastupa sa Sergiom Blazicem 21.07.1986.
godine, na oprostajnom koncertu u pulskom klubu "Piramida". Nastupili
su u standardnoj postavi: Blazic, Guzvan, Langer, Sirola, pojacani Eduardom
Kancelarom na klavijaturama.
Langer i Guzvan sa americkim suradnicima pripremaju novi album.
U ljeto 1986. odlaze na Floridu gdje skoro godinu dana pripremaju novi album.
Sergio Blazic-Djoser umire u Pulskoj bolnici 18.01.1987. godine. Na sprovodu
je bilo nazocno vise od 4,000 ljudi. U znak sijecanja na Segia Blazica-Djosera,
malonogometni klub "Park Avenija 69" zajedno sa Brunom Langerom, Dadom
Topicem, Janezom Boncinom i Akijem Rahimovskim pokrecu Djoserov memorijal koji
traje punih 20 godina. Zarada od memorijala uplacuje se u fond Lige za borbu
protiv raka.
Bosko Obradovic umro je od srcanog udara 2000. godine. Prof.
Guzvan direktor je jedne tvrtke. Bavi se modifikacijom i konstrukcijom gitarskih
pojacala. Tijekom sviranja u Atomskom Sklonistu korisitio je svoja pojacala.
Sasa Dadic radi u Uljaniku. Inzinjer Zdravko Sirola radi u tvrtki za odrzavanje
puteva, a magistar Eduard Kancelar bez prestanka se bavi glazbom. Atomsko Skloniste
predvodjeno karizmaticnim Langerom svira bolje nego ikad.
Dado Topić i Time
Time je svoju karijeru zapoceo pocetkom sedamdesetih, kombinirajuci
rock'n'roll, fusion-jazz i progressive rock - najmoderniji glazbeni izraz tog
doba. Snimili su tri studijska albuma TIME (1972), TIME 2 (1975), Zivot u cizmama
sa visokom petom (1976), pregrst single-izdanja, kao i malobrojne, ali vrijedne
snimke uzivo. Kao jedan od najbitnijih progresivnih bandova sedamdesetih (uz
Pop masinu, Buldozer, YU grupu), Time kreiraju zacetke scene koja je imala sljedbenistvo
u publici sirom teritorije nekadasnje drzave Jugoslavije, te postaju jedna od
najvecih rock atrakcija. Veliki broj Time pjesama odrzale su se do danasnjih
dana. Poslije raspada grupe 1976. godine, clanovi Timea ostaju aktivni glazbenici,
dok Dado Topic gradi uspjesnu autorsku i pjevacku solo-karijeru.
Danas, ponovo okupljeni, Dado, Vedran
i Ratko, svirajuci u formi rock-tria - daju odgovor duhu vremena, komunicirajuci
sa svjetskim trendovima i grupama koje predstavljaju aktualnu scenu, kao i onu
koja je nastala u devedesetim. Povratnicki koncerti predstavljaju odu radosti
Rock'n'Rolla ... starije vracajuci u bolji dio osobne povijesti, istovremeno
pruzajuci mladjima kontakt sa vremenom koje nije izblijedilo i koje ima pozitivno
uporiste u sadasnjosti.
Trideset godina kasnije, grupa Time, obavijena legendom, kako
o svom postojanju, tako i o Vedranovom nastupu sa Jimi
Hendrixom - imat ce priliku zasjati u punom sjaju - pretvarajuci u stvarnost
sudbinske rijeci Dade Topica ... "Cijeli zivot cekam priliku da pjevam
u ... rock'n'roll". Prica o grupi Time se nastavlja...
TIME je u sastavu:
Dado Topic (vocal, bas),
Vedran Bozic (solo-gitara)
Ratko Divjak (bubnjevi)
www.TIMEtheband.com
www.dadotopic.cjb.net
Kontakti:
Promocija i akreditacije: Goran Bakic / Ivana Tolj
Mob: +385 (0) 91 7540 272 / fax: + 385 (0)1 6137875
e-mail: promocija_i_akreditacije@yahoo.com
|
