Dragi čitatelji Barikade,
Naša današnja muzičko-arheološka ekspedicija vodi nas u područje za koje nemamo ni geografske ni vremenske koordinate. Tu nam automatika našeg muzičkog vremeplova ne može pomoći, jer za put prema našem cilju mi ne možemo reći "kada i gdje", tako da tu i najbolji computer mora kapitulirati. Sa instiktom muzičkog arheologa i sa malo oštrog rezoniranja, mislim, možemo barem vremenski lokalizirati naš cilj.

Kada je meni bilo nekih 14 godina, osoba o kojoj govorim, mogla je imati nekih 18-23 godine starosti, znači, ona je bila 4 do 9 godina starija od mene. Teško je procijeniti starost tada mlade djevojke, ali mislim da moja procjena nije loša. Kada se uzme u obzir da je njeno porodično ime Novaković, može se predpostaviti da je rođena negdje na istoku ex - Kraljevine Jugoslavije i to prije Drugog svjetskog rata. Kao što vidiite, već smo nabavili grube koordinate!

Osoba o kojoj govorim bila je jedna od najboljih i najtalentiranijh pjevačica ex-YU. Riječ je o pjevačici sa imenom Zorana Lola Novaković, lijepoj plavuši, krupnih očiju, koja je u to doba bila natprosječno visoka. Na internetu sam našao podatak da je otac Lole Novaković bio predratni (Drugi svjetski rat) beogradski industrijalac, a majka Zagrepčanka. Nastupala je još od početka pedesetih. Ranih šezdesetih nastupala je u Beirutu, Liban. Negdje 1961. godine snimila je TV show za jednu Japansku televiziju.

Ja sam tu pjevačicu prvi puta vidio prilikom TV prenosa iz Beograda, prilikom gostovanja Domeniko Modugnoa. Modugnov "Open Air" koncert održao se je na jednom od beogradskih stadiona, i meni je odmah u oči zapela jedna djevojka koja je u pauzama koncerta Modugnoa pjevala i poslije toga još i najavljivala Modugnove pjesme. Ležernost, lijepi glas i dobar izgled, bili su atributi koji su u to doba mogli opisati Lolu Novaković.

Moj slijedeći susret sa Lolom Novaković bio je u Zagrebu, daleke 1962. godine, prilikom održavanja Zagrebačkog festivala zabavne muzike. Lola Novaković i Gabi Novak pjevale su u alternaciji pjesmu pokojnog skadatelja Alfonsa Vučera, "Ti nisi došao". Gabi je prva otpjevala kao uvijek, sa visokom profesionalnošću i dobila je veoma veliki aplauz "svoje", zagrebačke publike.

Onog momenta kada je Lola zapjevala istu tu istu pjesmu, sve je bilo zaboravljeno. Lola, koja je tada, navodno, imala neke ljubavne probleme ili jake ljubavne emocije, posvetila je tu pjesmu njenom najdražem Predragu Cunetu Gojkoviću. Osjećajne riječi te pjesme koje su imale ljubavnu poruku, fantastičnu kompoziciju i aranžman. Suze u Lolinim očima i emotivnost u njenom glasu doveli su do toga da su te emocije prešle i na publiku. Kada je pjesma završena, došlo je do višeminutnog aplauza, tako da je pobjednik tog festivala bio proglašen aklamacijom. Inače, u to doba su i politički funkcioneri bili "birani" aklamacijom. Običan narod nije morao da razmišlja koga da se izabere!

Divio sam se tome, kako je Gabi Novak, profesionalno i sportski, među prvima čestitala Loli Novaković na njenom uspjehu. Taj uspjeh, to je bio i najveći uspjeh Alfonsa Vučera kao kompozitora i Lole Novaković kao pjevačice, koja je uspjela da publici prenese sve emocije te pjesme. Takav uspjeh ima uvijek jedan nedostatak, a to je, da je neponovljiv. Taj festival u Zagrebu, daleke 1962. godine, obilježio je vrhunac karijere te beogradske pjevačice. Lola je, na primjer, godinama kasnije, pjevala na Splitskom festivalu, ali bila je dosta hladno primljena. Možda je tome doprinijelo to da je Lola u to vrijeme imala muža koji je bio 10 godina mlađi od nje. To je u skoro svim krajevima ex-YU u to doba bio jedan faktor koji je javnost smetao.

Te iste, 1962. godine, Lola Novaković je osvojila četvrto mjesto na natjecanju za pjesmu Evrope i to sa pjesmom "Ne pali svetlo u sumrak", kompozitora Jože Privšeka i sa tekstom Dragutina Drage Britvića. Koliko se mogu sjetiti, taj je velike uspjeh Lole Novaković na domaćoj glazbenoj sceni prošao dosta nezapaženo. Možda je tu određenu ulogu igrao i naš mentalitet, da smo mi naše festivale precjenjivali (i ne samo festivale).

Učesnica je bila Pesme Leta 1967., 1968... Sa Pesme Leta pisala izveštaje je za list "Ilustrovana Politika". Nastupala je u seriji "Na slovo, na slovo" autora Duška Radovića u periodu 1963-65 (ni jedan snimak sa video-tejpa nije sačuvan) i 1975. godine (sačuvano preko 10 emisija). Rediteljka Vera Belogrlić sačuvala je audio-snimke iz prvog ciklusa koje su bile osnova za pozorišnu prestavu "Na slovo, na slovo" koja je postavljena krajem šezdesetih godina.

Lola Novaković je marljivo producirala nove ploče i može se reći da je bila veoma uspješna na diskografskom tržištu. Udajom za pjevača Dragana Antića, početkom 70-tih godina, Lola Novaković se je pomalo počela povlačiti sa muzičke scene. O njoj se je sve manje čulo i može se reći da se je njena glazbena karijera tiho i neprimjetno ugasila. Ta uspješna karijera bila je karijera unutar ex-YU, jer Lola Novaković nije pokušavala da se probije izvan granica ex-YU. Možda je tome bio razlog to da je ona na domaćem tržištu ploča bila veoma uspješna što je u normalnom slučaju donosilo veoma visoke prihode i k tome odgovarajući životni standard. Navodno, Lola je pjevala u luksuznim barovima tada bogatog Libanona, ali to je, vjerovatno, samo bila prilika da se zaradi veliki novac. Ona je u 70-tim godinama počela nastupati i na televiziji, u djecijim emisijama, kao voditeljica i pri tome je imala dosta uspjeha.

Kada se pogleda muzički put Lole Novaković, može se reći da je ona imala voema bogat repertoar pjesama, koje je izvodila veoma profesionalno. Uz to, svojim izgledom je djelovala kao "Femme Fatale" koje je bila u stanju da navede skoro svakog muškarca da zaboravi svoju suprugu kod kuće. Mora se reći da ona nije koristila jeftine trikove pokazivanja ženkih draži, već je cijela njena pojava kao takova djelovala veoma ženstveno. Na primjer, Gabi Novak je na pozornici djelovala dosta distancirano i nedokučivo, dok je Lola Novaković prenosila osječaje na publiku i time je na svojim koncertima stvarala atmosferu gdje je publika (posebno muška) osječajno doživljavala njene pjesme. Moram reći, da se je Lola Novaković na daskama pozornice ponašala veoma profesionalno i da je uvijek strogo poštovala nepisana pravila dobrog ponašanja.

Može se reći da Lola Novaković nije imala konkurenticu u 60-tim godinama prošlog stoljeća koja je mogla da se mjeri sa njom. Veoma poznata i omiljena Gabi Novak imala ja drugačiji izbor pjesama i njegovala je drugi način pjevanja, tako da ona i Lola Novaković nisu bile direktne konkurentice jedna drugoj, osim jedan puta, 1962. godine, na vec spomenutom Zagrebačkom festivalu.

Dragi čitatelji Barikade, zapazio sam da na internetu skoro uopće ne postoji materijal koji bi se odnosi na Lolu Novaković. Da li je moguće da su ljudi sa područja ex-YU tako brzo zaboravili tako poznatu pjevačicu? Lola Novaković je osoba koja je veoma mnogo pridonijela razvoju zabane muzike na području ex-YU i molim čitatelje Barikade da mi pošalju što više podataka o njoj i njenom životu, tako da bi Loli Novaković dali odgovarajuće mjesto na web-stranici Barikada. Uzmite u obzir, da je svaki podatak o zivotu Lole Novakovic za mene veoma dragocjen! Ona je u svakom slučaju zaslužila, da i mlade generacije opširnije upoznaju njeno djelovanje na polju zabavne glazbe za vrijeme i na području ex-YU.

Nedavno je Anica Zubović izjavila da je Lola Novaković prisiljena da pjeva u jednom finijem beogradskom baru i to zbog novčanih problema. U međuvremnu je bilo glasina da ona više i nije među živima, ali to srećom, nije slučaj.

SA LOLOM O LOLI
Autor: Vesna Preželj / Prevod: Vesta Vanell / Revija STOP, 02.02.1974.

O Loli Novaković dugo nismo ništa čuli. Zbog toga je kao strijela iz jasnog neba došla vijest da je na gostovanju po Sloveniji. Odlučila sam, da je potražim u hotelu. Nju i Dragana Antića. Zanimalo me je, što Lola sada radi. Rekla mi je, da priprema LP ploču za RTB. Da, zaista, pomislila sam, lijepo je na jednom mediju poslušati sve one pjesme sa kojima je postigla najveće uspjehe: "Ti nisi došao", "Ne pali svetla u sumrak", "Tišina", "Kap veselja", "Ulica četiri fontane"... i svaka njena pjesma u sebi krije dio njenog života, njene nade, tihe želje, beskrajnu sreću, a i velika razočaranja, sumnje, krize. Svaka njena pjesma tijesno je vezana sa njom. I uspomene dodjoše same od sebe, prije nego što je bila i svjesna toga, one su je preplavile... Festivali, koncerti, snimanja, kamere, mikrofoni... Sve su to bile samo kulise. Iza njih stoji Lola koja je ipak samo ljudsko biće, kao i svi mi... sa velikim sanjarskim očima gleda negdje u daljine. Možda se sjeća one tihe decembarske noći kada je u Smederevu prvi put stala pred mikrofon - samo zbog nezavidnog materijalnog položaja kod kuće... kada je iz istog razloga morala da napusti školovanje i gimnaziju završi u večernjim satima. Pjevanje je odlučilo o njezinom životnom putu i tu nije bilo što da se bira.

Uspomene se pretiću... pored zvonkih uspjeha i pohvala, trebalo je preživjeti i velika razočaranja... emocije su moćnije od nje... uspomene su vezane sa suzama, sa potokom suza, koje ponekad, kada je najgore, dodju tokom dana, posve spontano i iskreno. I svejedno je da li ona stoji ispred mikrofona ili je sama. Da li je gleda tisuću očiju ili nitko. Previše je bilo, previše razočarenja, za jedno samo ljudsko biće.

Lola više neće da se sjeća prošlosti. Suze je zamijenio osmjeh. Sada je vesela, smije se, šali, hoće da razgovara o svemu što joj padne na pamet. Treba živjeti, uživati svaki trenutak sreće, ništa ne propustiti... Po svijetu moraš da hodaš otvorenih očiju i sa vjerom u dobro. Ipak, naći će se i dobri ljudi, zaboraviti moraš svo zlo i preživjeti. A u srcu, rane ipak ostanu zauvijek.

I naši iseljenici mogli su da slušaju Lolu i Dragana na mnogim koncertima u Švicarskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Belgiji... Razgovor nas je naveo i na temu televizije. U Beogradu je očekuju TV snimanja. Ponovo za prikazivanje pripremaju nekada veoma gledane dječije emisije iz serijala - "Na slovo, na slovo". Lola te emisije voli najviše od svih drugih i veoma se raduje njihovom daljem snimanju. Ali ovoga puta neće biti improvizacija. Aranžmani pjesama će biti pisani za veliki plesni orkestar, snimati će se u boji i u filmskom studiju, u filmskom gradu (emisije "Na slovo, na slovo" dobile su nekoliko prvih nagrada na natjecanjima za najbolju dječju TV emisiju).

Pola sata prije Lolinog koncerta nadšle smo se u velikoj i lijepoj dvorani. Prvi koncert namijenjen je samo vojnicima. Dva sata dvorana se tresla od aplauza, vike i skandiranja. Lola nastupala je kao posljednja. Izabrala je samo brze ritmove. Na bini se osjeća kao kod kuće. Šarmantna je, vesela, sa svojim nastupom na noge može da podigne čitavo gledalište i nije važno što pjeva. Nasmijana je i srećna i kada siđe sa bine. Još jedan uspješan koncert je prošao, za koji sat počinje drugi...

Lola, koja se divi Bledu i Bohinju, koju oduševljavaju filmovi kao što su "Cvetje u jeseni" i "Kabaret i glumice", glumice kao što su Milena Zupančič i Liza MInelli, ostala je takva, kava je i bila: emocionalna, iskrena i poštena - prema sebi i prema drugima. To je istina o Loli Novaković – a istina ponajviše puta veoma je jednostavna.

LOLA KAKVA JESTE

AUTOR: Đorđe Prokin, posvećen životu i radu Lole Novaković.
KONTAKT: djordjeprokin@msn.com

Beograd, dvadeset četvrti dan meseca aprila godine 1935. U zoru, u zvezdano jutro koje se nadvijalo nad kućnim brojem 54 u Bulevaru kralja Aleksdandra, rodila se devojčica kojoj su majka Radmila i otac Milan Novaković dali ime Zorana. "Biće lepotica", govorile su komšije. "Vidi samo kako ima divne krupne zelene oči! Biće namiguša!", šalili su se neki. "Ala plače iz sveg glasa! Mora da će biti pevačica!", naslućivali su drugi...

Zorana Novaković, kojoj su roditelji odmah dali nadimak Lola, u početku je bila kao i sva ostala deca. "Kao pravi Lola" nestašno je jurila loptu sa dečacima po obližnjem beogradskom parku Tašmajdanu ili se igrala sa lutkama sa drugim devojčicama iz komšiluka. Dolaskom rata, obožavala je svojim gromkim glasom da oponaša Hitlera i svi su primećivali da je volela da bude glasnija od drugih. Pevušila je dok je trčkarala po kući, pripremala pozorišne predstave za ukućane i jednom čak zapevala, na zaprepašćenje drugih, "Savila se bela loza vinova". U osnovnoj školi Lolu su izbacili iz hora jer je tako glasno pevala da ostali nisu mogli da dođu do izražaja.

To je Lolu naljutilo, pa je odlučila da ne bude pevačica, nego glumica, pa se jedno veče, da niko ne zna, spremila da beži u Holivud ali nije stigla daleko. Našli su je u mrkloj noći uplašenu i uplakanu na nekoj klupi kalemegdanskog parka. Vratili su je kući i upisali je u dečije "Rodino pozorište" gde će moći i da glumi i da peva. Posle toga Lola je stigla i u renomirano kulturno umetničko društvo "Branko Krsmanović" . Kako su je i tamo kritikovali da peva iz sveg glasa i time zasenjuje druge, Lola je odlučila da se prebaci u krsmanovićevu šahovsku sekciju, ali ni tu nije prestala da pevuši tada popularnu pesmu "September song" pomerajući figure u "kraljevskoj igri". Tamo ju je jednom čuo kako peva nekadašnji poznati bubnjar Rade Milivojević, zvani Nafta i nekoliko dana pred Novu 1953. predložio je Loli da sa njegovim orkestrom pođe u Smederevo i u Domu JNA peva na dočeku. Lola je prihvatila i tako zaradila svoj prvi honorar u budućoj muzičkoj karijeri, pevajući pred zarđalim mikrofonom, drhteći kao prut od straha. Kasnije, isti orkestar koji se zvao Pet Adrijatika, dobio je angažman u poznatom beogradskom hotelu "Bristol". Lola je krenula sa njima i počela tamo da se pojavljuje iz večeri u veče, a preko dana je vredno skidala note i tekstove iz muzičkih emisija koje su mogle da se uhvate na njenom radiju. "Prvo sam pevala kafanski repertoar, ali vrlo brzo sam se prebacila na Doris Dej i Katarinu Valente", ispričala je jednom Lola u nekom intervjuu. Jedne večeri u hotel "Bristol" je iz Zagreba stigao i Džimi Stanić i navratio da čuje Lolu o kojoj se već naveliko počelo pričati po Beogradu.

Pred kraj zime 1957. godine Džimi je predložio Loli da odu u beogradsku "Stambol-kapiju" da malo pevaju i zabavljaju fine inostrane goste koji su tamo navraćali. A u "Stambol-kapiji", jedan muzičar iz Istočne Nemačke koji je po Beogradu tragao za novim talentima kako bi ih predstavio na Lajpciškom sajmu, kada je čuo Lolu kako peva, rekao je Vojislavu Simiću, koji mu je bio u pratnji: "Jedino Lola može da ide sa mnom u Lajpcig jer mi se jedino ona dopala kako peva". Nastupio je skandal. Po prvi put neka nepoznata Lola postaje predmet beogradske žute štampe: "Pa zar kafansku pevačicu da vode u Lajpcig i tamo da predstavlja našu demokratsku i narodnu Jugoslaviju? Ona peva samo za bakšiš. Osramotiće nas, a nije ni član Radio Beograda..." Čuveni dirigent Vojislav Simić našao se u čudu, ali Nemac je ostao odlučan: "Ili Lola ili niko!", rekao je, a na put je već trebalo da se krene. Već narednog dana Lola je bila pozvana na audiciju u Radio Beograd i postala njegovim solistom, bukvalno preko noći. Jesen u Lajpcigu, a neka nepoznata Lola Novaković, uz već popularnog Ivu Robića, na pozornici čuvenog lajpciškog "Kapitola", brani jugoslovenske nacionalne boje. Već posle prvog koncerta poznata gramofosnka kuća "Deka" nudi Loli da snimi ploču i to istu onu koju je kasnije za jugoslovensko trčžište i za skupe pare otkupio zagrebački "Jugoton".

Ime Lole Novaković počinje da zauzima prve stranice beogradskih listova i da svojim koncertima osvaja mnoge evropske gradove: Bazel, Berlin, Drezden, Prag, Varšava. Mađari su Lolu nekoliko puta pozivali da gostuje po mađarskim gradovima, pa je u Budimpešti za mađarski "Kvaliton" snimila ploču sa četiri pesme koje je pevala na španskom i engleskom jeziku.

Pred kraj 1958. godine Lolu pozivaju iz orkestra Pet Adrijatika da sa njima pođe u Liban. U Bejrutu, u luksuznom i preskupom noćnom klubu "Lidu", potpisala je ugovor koji ju je takođe obavezivao da nakon muzičkih nastupa pravi društvo "odabranoj i plemenitoj muškoj gospodi". Lola je ostala zaprepašćena jer ni ona ni niko od Pet Adrijatika nije znao da takva klauzula u Lolinom ugovoru postoji. Ugovor je bio na francuskom i nisu ga potpuno razumeli. Lola je odlučila da ne seda ni za čiji sto i čvrsto se držala svog mikrofona, ali je vrlo brzo morala da zatraži zaštitu libanske policije kojoj se dopalo što već po Bejrutu poznata Lola odbija da ispuni jednu sramotnu tačku iz ugovora. Libanci su uz pomoć jugoslovenske ambasade prebacili Lolu na nekoliko dana u Siriju gde u libanskoj ambasadi dobija novu dozvolu za rad isključivo kao estradni umetnik i potpisuje jednogodišnji ugovor za bejrutski "Mulen Ruž". Naša, tada za Jugoslovene još ne potpuno poznata Lola, postaje libanska zvezda estradne scene sa skoro svakodnevnim nastupima na Bejrutskom radiju i svojim mnogobrojnim nastupima u programima Libanske televizije. Lola po Libanu peva inostrane hitove, ali i naše narodne kojima je mlada jugoslovenka Lola, sa svojim osmehom punim zelenih očiju, bacala Libance na kolena.

Početkom 1960. godine Lola se nakon godinu i po dana boravka zasitila Bliskog Istoka i ukrcala se na brod koji će je vratiti u domovinu za kojom je počela da žudi. U luci je Lolu ispratilo pola Libana, a Lola je mašući šeširom i sa suzama u očima obećavala svojim obožavaocima da će se vratiti, ali se tamo nikada više nije pojavila.

Ne zna se da li je tada brže stizao do Rijeke brod za Lolom ili žuta štampa do svih glavnih gradova zemlje, ali je istina da su čaršijske priče odmah počele da kolaju najviše po samom Beogradu. Bejrutska vedeta, Lola, dočekana je u svom rodnom Beogradu kao "nacionalna sramota". Lola se zatvorila u roditeljskoj kući u Bulevaru kralja Aleksandra broj 54 i samo je otvarala vrata onima koji su joj donosili novine sa lošim vestima. Toliko je bila ogorčena pričama i lažima kako je u Bejrutu bila animir-dama, da se prepolovila od orgijanja sa Libancima da čak ne može više ni da hoda od iznemoglosti zbog konzumiranja raznih droga, da je potpuno izgubila glas da joj više u pesmi ni najjači mikrofoni ne pomažu. O njoj se pisalo i pisalo, pričalo i pričalo, iako sama Lola nije davala nikakve izjave nego je čak i odbila da primi posetu opunomoćenika libanske ambasade u Beogradu. Lolina agonija trajala je nekoliko meseci, a Lola ne bi bila Lola da nije u jednom trenutku donela drastičnu odluku da izađe na bojno polje i da zaigra kartom "na sve ili ništa". Njen adut je bio: održati koncert ni manje ni više nego u Domu sindikata, tada najvećoj koncertnoj dvorani na prostorima bivše Jugoslavije! Tamo je Lola odlučila da krene u bitku sa solističkim koncertom koji je bio prvi solistički koncert ikada održan na prostorima Balkana.

"Nije, nego! Baš samo nju čeka Dom sindikata! Pevaće praznim stolicama! Ima da joj se smrkne! Nije fini Beograd bejrutski bordel"... govorili su Beograđani, a kada se nedelju dana pred Lolin najavljeni solistički koncert otvorila blagajna dvorane Doma sindikata, sve karte, do zadnje su bile rasprodate za manje od dva časa. U prvim redovima su sedeli baš oni koji su je najviše ogovarali i po novinama joj najviše zla nanosili. Lola stade pred mikrofonom, više ljuta nego radosna. Prva pesma, druga pesma a publika skoro ništa. Tu i tamo neko počeo da se osmehuje i meškolji. Lola zaustavlja orkestar, prilazi dirigentu i uzvikne: "Mustafa"...

Publika skače na noge, aplauz koji ne prestaje. U Lolinim očima suze. Ovacije. Lola ne može da se povuče sa bine. Koncert je postao Lolina bitka. A sledećeg dana žuta štampa beogradksih dnevnih listova zamenjena je crveno-ružičastim pohvalama o dosad nikad tako viđenom koncertu jedne estradne umetnice. "Kako samo zna da peva ova naša Lola...!" Koncert je morao da bude ponovljen, a po beogradskim ulicama su počele da se zvižduću Loline pesme. "Ne, pa Lola je fenomenalna! Ko je to izmišljao gluposti oko njenog boravka u Bejrutu?", pitali su se sada Beograđani začuđeno.

O ovom Lolinom prvom solističkom koncertu na balkanskim prostorima takođe su izveštavale i novine u svim jugoslovenskim republikama, pa zagrebački Jugoton dojuri u Beograd da ponudi Loli ekskluzivni ugovor i počinje da se štampa serija Lolinih ploča. A javila se i mađarska štampa, pa Mađari ponovo pozivaju Lolu da sa svojim pesmama gostuje po mađarskim gradovima. Nakon toga sledi i turneja od mesec dana po Rusiji. Lola je bila naš prvi estradni umetnik koji je posetio Sovjetski Savez i oduševio sovjetsku publiku: Taškent, Tbilisi, Soči, Odesa, Kijev, Lenjingrad, Moskva... Kasnije turneja sa Duškom Jakšićem po Poljskoj i još jedna snimljena ploča na evropskom nivou.

Sledeće, 1961. godine, Lola se sprema na "Zagrebački festival" gde učestvuje sa tri pesme, ali sa pesmom "Svitanje" ubedljivo osvaja prvo mesto. Zahvalna zagrebačka publika definitivno se zaljubljuje u Lolu.

Međutim, te, za Lolu prelomne 1961. godine, nakon učešća na festivalu "Beogradsko proleće" na kojem je pevala u duetu sa Duškom Jakšićem, u našoj zemlji ju je očekivala sledeća bitka u osvajanju domaće scene. Renomirani festival zabavne muzike koji se još od 1954. godine održavao u Opatiji i gde je Lola na istom festivalu, pre odlaska u Bejrut, 1958. godine zauzela zapaženo mesto sa pesmom "Kućica u cveću". Ali sada je Lolina bitka trebala da bude konačna. Trema, strah ali i samouverenost sjajili su iz Lolinih očiju kada je zapevala pesmu Angela Vlatkovića, a na tekst pesnika Milana Radića: "Jednom u gradu ko zna kom". Na opatijskoj pozornici nastale su ovacije i Lola osvaja ocenu najbolje izvedene melodije ovog festivala uz još jednu pesmu koju je otpevala takođe sa zapaženim uspehom: "Voljela bih da me voliš", kompozicija Ljube Kuntarića.

Pred kraj godine, Lola dobija ponudu iz Zagreba da snimi film "Šeki snima, pazi se!" sa poznatim fudbalerom iz onog vremena, Dragosalvom Šekularcem. Lola je odmah pristala, ali se vrlo brzo i pokajala jer film nije imao puno odjeka među gledaocima. U filmu bila zapažena Lolina sentimentalna pesma "Noć bez snova". U toku snimanja ovog filma Lola je ugrabila malo slobodnog vremena i venčala se, 1. marta 1962. sa Borom Kragujevićem, profesorom fiskulture iz Beograda sa kojim je ostala u braku nešto manje od dve godine.

Ponovo sledi festival u Zagrebu. Sada je bio na redu kompozitor Alfonso Vučer koji je ponudio Loli da peva pesmu "Ti nisi došao" koja je takođe bila poznata pod naslovom "Kolovoz popodne". Ako će u istoriji jugoslovenske zabavne muzike nešto biti zapisano kao festivalski presedan, to će onda biti Lolina interpretacija ove pesme. U sali muk, Lola sa elegancijom prilazi mikrofonu i baca pogled na prve redove u publici i vidi sve same žene i oseća neku tugu u njima. Orkestar je zasvirao, Lola je zapevala svojim zvonkim glasom i na kraju zaplakala. Oduševljena zagrebačka publika nije Lolu puštala sa scene čitavih petnaest minuta. Bilo je jasno. Lola je u Zagrebu opet pobedila, a zagrebačka štampa odmah sledećeg jutra je izveštavla kako uz suze zna da peva Beograđanka Lola.

Vrlo brzo nakon ovog festivala na jugoslovenskoj estradnoj sceni počinju pripreme za našeg predstavnika na festivalu Evrovizija koji se 1962. godine održavao u Luksemburgu. Poznati slovenački kompozitor Jože Privšek je za Lolu na tekst Zagrepčanina Drage Britvića komponova pesmu "Ne pali svetla u sumrak". Lola odlazi u Luksemburg sa malo nade, ali se vraća prezadovoljna. Osvojila je zapaženo četvrto mesto i to je dugo godina bio najveći uspeh jugoslovenske zabavne muzike, zahvanjujući Lolinoj vrhunskoj i profesionalnoj interpretaciji. Međutim, ovaj Lolin evropski uspeh kod nas nikada nije bio snimljen na ploču. Kolale su nekakve priče, a ne znamo sa pouzdanjem da li su bile istinite, da se Lola zamerila našim komunističkim vlastima kada je pred nastup, a kako je bilo određeno protokolom festivala, poklekom pozdravila luksemburšku grofovsku porodicu koja je prisustvovala festivalu, a instrukcije iz Beograda, pre Lolinog odlaska, bile su da takav protokol ne doliči predstavniku jedne proleterske zemlje i da ne treba nikome da se klanja. Lola nije poslušala, poklekom je pozdravila luksemburškog grofa i pretpostavnja se da je zbog toga kod nas bila kažnjena. Snimak ove pesme ostao je zapisan samo u festivalskim okvirima. U sličnom stilu Loli se pred jednim od nastupa pred predsednikom Titom i njegovom suprugom Jovankom, koja je Lolu obožavala, dogodio jedan incident. Pevajući neku svoju pesmu Loli se izmakao ispred haljine privezak sa krstom koji je ona uvek nosila na lančiću oko vrata. Lola se uznemirila i ondmah nakon pesme izašla na terasu da se smiri i popuši cigaretu. Za njom je na Lolino iznenađenje došao Tito i zapitao je: "Da li vam je taj krst vredan?", a Lola mu je malo zbunjeno odgvorila: "Da, vredan je jer je zlatan?" Za ovaj kiks Lola nije imala nikakve posledice.

U oktobru opet je sledila Opatija gde Lola, naravno, ne ostaje nezapažena sa nadahnuto otpevanim pesmama: "Jedno davno leto" i "Znam da pripadaš drugoj", pesmu koju je u alternaciji otpevala sa izvrsnom Anicom Zubović. Međutim, za utvrđivanje estradnih vrednosti postojali su i drugi aršini. U Luksemburgu Lolu je zapazio predstavnik jedne poznate japanske koncertne agencije i ponudio Loli šestomesečni angažman u Japanu. Lola, reč koja na japanskom znači "bagrem", je ovu ponudu prihvatila, pa se Lola u proleće 1963. obrela u Japanu gde je bila tretirana kao kraljica. Svakodnevni intervjui, gostovanja po najvećim japanskim gradovima, koncerti uz poznati orkestar Mantovanija u najluksuznijim japanskim koncertnim dvoranama, preko 40 televizijskih šoua, a uz to još jedan presedan. Japanski imperator Hirohito zainteresovao se za Lolu i pozvao je da nastupi pred njim. Lola mu je u elegantnoj crnogorskoj narodnoj nošnji pevala naše narodne pesme i do danas je jedna od tri svetskih estradnih umetnika, uz Klaudija Vilu i Katerinu Valente, koja je dobila tu privilegiju da nastupi pred japanskim imperatorom.

"Te oči su mnogo videle, taj glas je puno pevao. Podseća nas na nemirne talase koji udaraju u mermerne obale japanskog mora. "Bagrem" je jedini bagrem koji zna da peva. Mi Japanci smo zavoleli Lolu, i voleli bi da ostane kod nas..." pisao je japanski Asahi Šimbun, najtiražniji dnevni list na svetu. Ali Lola se, kao i za vreme boravka u Bejrutu, opet zaželela Beograda. I Japancima je obećala da će se vratiti, ali kao ni na Bliski Istok, ni u Japan se nikada nije vratila.

Narednih godina Lola se posvećuje domaćoj estradnoj sceni. Gde god se pojavljuje, sale su prepune, a Lolini obožavaoci često ostaju bez ulaznica. Jedne godine u Sarajevu, pred Lolin koncert, policija joj kordonom pravi zaštitu kako bi uspela da se probije do scene. Televizijske emisije, festivali, šou programi, gramofonske ploče sa najvećim evropskim hitovima i zapažena saradnja sa grupom Sedmorica mladih.

Lola raskida ugvor sa Jugotonom i 1964. godine počinje da snima ploče za beogradsku Produkciju gramofonskih ploča. Godine 1963. i 1964. Televizija Beograd emitovala je uživo vrlo uspešnu televizijsku seriju za decu "Na slovo na slovo" u kojoj su glavni protagonisti bili Mića Tatić, Đuza Stojiljković i Lola Novaković i istu seriju emisija ponavlja sa istom ekipom 1974. godine. Lola je iz emisije u emisiju pevala slovima, lutkama i životinjama koje i do danas obožava. Neko je jednom zapisao da Lola toliko obožava životinje da bi sigurno otvorila zoološki vrt da ne mora toliko vremena da provodi na koncertima.

Na Pjaci San Pijetro, Lola 1964. nastupa u Rimu i osvaja prvu međunarodnu festivalsku nagradu sa kompozicijom Duška Vidaka "Ulica četiri fontane" i trijumfalno se vraća u Beograd, dok po Italiji nemilosrdni novinar Arturo Grilji, zbog kojeg je italijanska estradna scena uvek drhtala, piše po svim listovima da bi italijanski pevači od jugoslovenske Lole mogli da počnu da uče kako se peva, a istovremeno je Điljolu Činkveti nazvao "komercializacijom nevinosti", a Ritu Pavone "običnom žabom koja samo zna da krekeće"... Međutim, kao i uvek, u inostranstvu o nama pohvale, a kod nas neprofesionalnost. Ne zna se zašto, ali ni ovaj Lolin uspeh, kao ni onaj evrovizijski, u našoj Jugoslaviji koja se u ono vreme toliko brinula za naš evropski imidž, nije nikada bio snimnjen na ploču, ali se očuvao jedan jedini snimak koji je ponovnjen na festivalu Balkanijada u Beogradu i izgubljen je i pronađen na magnetofonskoj traci, ni manje ni više nego u podrumu samog kompozitora.

Tokom njene karijere predstavnici jugoslovenske estrade su sa Lolom često bili nemilosrdni. Gubili su se tonski snimci, brisale se su televizijske trake sa Lolinim nastupima, odlagali su se veliki projekti... kao da nekome nije odgovaralo što se Lola toliko probija do samih zvezda, međutim publika joj je ostajala zahvalna i sedamdesetih godina dodelila Loli titulu Prve dame jugoslovenske zabavne muzike.

Jedan od, do danas najzapaženijih Lolinih hitova, pesma meksičkog kompozitora Kuko Sančeza, "Kap veselja", proglašena je 1966. pesmom godine i nije se skidala sa jugoslovenskih radijskih stanica najmanje tri naredne godine. Iste godine u jesen Lola se udaje po drugi put, ali sada za predstavnika američke avionske kompanije Panameriken, Mileta Jovanovića i menja svoje ime u Lola Jovanović. Tih godina gostuje po Kanadi i privatno putuje po Americi odakle za neke beogradske dnevne listove u nastavcima izveštava o svom putovanju.

I dalje šou programi, ali Lola od 1963. godine više ne nastupa na festivalima smatrajući da su oni izgubuli svoj sjaj i ne zrače više profesionalizmom. Ipak 1967. i 1968. učestvuje u festivalskom karavanu "Pesma leta", koji je davao koncerte širom Jugoslavije, sa svojim nezaboravnim pesmama "Marike" i "Posle mene".

Na istoj "Pesmi leta" naša Jugo-Lola, očarana lepotama slovenačkog Primorja, pada u Portorožu sa jednog broda u more i da je tada nisu spasli slovenački mornari, bio bi to tragični kraj jedne pevačke karijere. O tome, naravno, odmah izveštavaju svi naši listovi, a ne nedostaje ni žuta štampa, kako jugoslovenska tako ni inostrana. Dok je Lola pevala sa "Pesmom leta", proširila se vest da je Lolu za vreme boravka u Americi vrbovao Džems Bond i da je Lola postala tajni agent CIA-e, te da su je uhapsili na Vnuhovskom aerodromu u Moskvi jer je dobila zadatak da špijunira Sovjetski Savez. Tu vest je Loli za vreme "Pesme leta" preneo jedan lokalni novinar u jednom vojvođanskom gradu kada je zabezeknuto video kako Lola nastupa na sceni. "Pa zar vas nisu uhapsili Rusi?", pitao je. "Kako da nisu, ali su me pustili da večeras otpevam svoju pesmu i zatim se odmah vraćam u rusku buvaru", nasmejala se Lola.

Naredne, 1969. godine, Lola počinje pomalo da se zasićuje estrade i publike i u svojoj 34. godini počinje sve više da žudi za domaćim ognjištem i željom da ima decu ali u svom suprugu ne nalazi takvo razumevanje. Jedno gostovanje u Holandiji na koncertu u Ševeningenu i nastup na tamičenju za predstavnika Evrovizije bili su za tu godinu sve, ali ni jedna nova ploča. Lolini obožavaoci po novinama negoduju.

Ipak, na sreću, Lola koja je već ranije bila proglašena Prvom damom domaće zabavne muzike, 1970. iznova se posvečuje festivalima. "Lola se vraća", javljale su sve jugoslovenske novine. "Beogradsko proleće", veče zabavnih i starogradskih pesama, "Armijski festival" i opet Loline festivalske pobede. Sledećih godina opet festivali, a tamo i Dragan Antić, mladi i zapaženi beogradski pevač sa kojim Lola na festivalu "Beogradsko proleće 1971." peva u alternaciji kompoziciju Aleksandra Koraća "Ljubi me" i osvaja drugu nagradu pubike. Beogradske novine su već sledećeg dana na naslovnim stranicama komentarisale da je ta pesma "napisana baš po Lolinoj i Draganovoj meri", dok Lola i Dragan bez mnogo uspeha pokušavaju da demantuju bilo kakvu relaciju između njih dvoje i te pesme. Iako Lola nikada nije volela da joj se štampa meša u privatni život, beogradska čaršija se opet budi i žuta štampa ne ostavlja ih na miru. Iako ni Lola ni Dragan nikada nisu zvanično potvrdili da je bilo venčanja, pouzdano znamo da je Lola živela sa Draganom u braku sve do jeseni 2000-te godine kada je odlučila da se od njega razvede.

U tom periodu neprestalno su se po novinama objavljivale o Loli i Draganu raznorazne priče, a fotografi su ih lovili na svakom koraku, bukvalno iskačući sakriveni iza žbunja ne bi li ulovili neku zajedničku sliku. Lola malo po malo postaje sve ogorčenija na jugoslovenske medije i razočarana na stanje u domaćoj zabavnoj muzici. Sve više izbegava domaću scenu i posvećuje se turnejama po Nemačoj i Rusiji koje bi trajale i po dva meseca o čemu kod nas u novinama skoro nije bilo ni napomene.

U našoj zemlji Lola je prihvatala samo ozbiljne koncerte i jako retko pristajala na intervjue, a na televiziji takođe se retko pojavljivala. Jedino mesto gde se osećala jako dobro bile su večeri posvećene romansama i starogradskim pesmama na festivalu "Beogradsko proleće". Na njima je pobeđivala iz godine u godinu. Za mnoge Loline obožavaoce to je bila jedina prilika da je bide i slušaju uživo.

Poslednji put Lola je viđena na retrospektivi festivala u Opatiji 1980. i "Beogradskom proleću" 1983. godine i onda se umorila od pesama i reportaža po novinama te definitivno odlučila da se povuče sa domaće estradne scene 1985. godine. Ipak 1999. godine Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd je izdala jednu video kasetu posvećenu Loli pod nazivom "Jedna karijera". Na njoj je Lola uživo na engleskom otpevala jedan svoj stari hit "Tenderli" i rekla kratko i jasno zašto je više nema.

Lola Novaković živi danas sama u svojoj kući na Belim vodama u Beogradu. Ne interesuje je mnogo budućnost ni sadašnjost, a kako sama izjavljuje, "najmanje je interesuje prošlost". Međutim, Lola je zadovoljna jer ima veliku baštu ispunjenu cvećem i voćkama. U svojoj bašti nije otvorila zoološki vrt ali redovno i svakodnevno šeta po Košutnjaku svog psa Arčija. U kući ima mačke, hrani golubove i ostale ptice i njen život podseća danas na onu njenu pesmu sa festivala "Opatija 1958." koja se zvala "Kućica u cveću". Čim stigne jesen Lola vredno kuva pekmez, paradajz i stavlja zimnicu iako se nekoliko puta moglo pročitati u našim novinama netačna vest kako je Lola odavno umrla, međutim, Lola je i živa i zdrava, ne misli na smrt i raduje se svakom osunčanom danu. Jedino mesto na kojem se još pojavljuje je "Kabaret na Terazijama" u programu Radeta Markovića "Dobra stara vremena" i sa kabaretom putuje povremeno na turneje po Srbiji i obnavlja susrete sa svojom još uvek vernom publikom. To joj čini zadovoljstvo i na svakom nastupu još uvek tu privilegovanu publiku diže svojim pesmama na noge.

Prije uvoda...

Vjerujem, da kada se nešto mora dogoditi, to se i dogodi. Početkom proljeća - ili krajem zime - 1961. godine, TV prijemnik bio je kod nas, u Sloveniji i u Jugoslaviji, svjetsko čudo elektronike. Moj otac, koji je radio u nekom birou u Ljubljani, jednom subotom naveče iznenadio je mene i moju sestru: "Idemo kod mene u biro, da gledamo TELEVIZIJU!" Moja mama nije htjela sa nama.

To je bio jedan nezaboravan dogadjaj koji je ostao utisnut u mom sjećanju. Išli smo pješke. I pošto su moj otac i moja sestra bili visoki, sa dugim nogama, a ja djevojčica od samo 11 godina, nikako nisam mogla drugačije nego da trčim, da bih mogla da idem sa njima. To je bilo dosta naporno i pojma nisam imala zašto oni tako žure. Ali - isplatilo se!!

Upravo to veče birala se pjesma koja će nas zastupati na natjecanju za Pjesmu Evrovizije. I to prvi put u historiji Titove Jugoslavije. Kada smo mi došli u tamnu sobu, gdje su ljudi već bili potpuno hipnotizirani TV slikom i zvukom, počeo je prijenos tog natjecanja. Prva po redu nastupila je Lola Novaković. Ona je bila prvo što sam ja ikada vidjela i čula na televiziji. Pjevala je predivnu pjesmu "PLAVE DALJINE", kompozitora Mirka Šouca. Pjesma je počela riječima: "Pogled je tvoj često tužan, dalek plav i tih kao zvezda poj...".

Njen nastup, glas, interpretacija i njena pojava na ekranu, bili su sudbinski za mene. Sve ostalo izblijedjelo je, samo se sjećam, da sam bila veoma razočarana da Lola i "Plave daljine" nisu pobijedili nego su bili drugi. Nema pravde na tom svijetu... Poslije toga postala sam Lolina obožavateljka broj jedan, kako je moja mama rekla Loli, kada su se njih dvije prvi put srele.

Nekih petnaest godina kasnije, kada sam toliko godina slušala sve njene ploče, pratila sve njene nastupe na Tv i u Sloveniji, i svu štampu koju sam mogla da dobijem – i perfektno naučila da čitam ćirilicu - ja sam odlučila da napišem feljton o Loli. Pri tom mi je sa svojim arhivom mnogo pomogla Lola. Za tu pomoć sam joj i danas zahvalna. Tu je prijevod tog feljtona koji je u originalu bio štampan u slovenskoj reviji "STOP" u deset nastavka, godine 1980. A od tog trenutka dalje dostupan i na hrvatskom jeziku.

Vesta Vanell

FELJTON O LOLI NOVAKOVIĆ
UVIJEK SE VRAĆALA

Uvod
"KADA DOĐE DAN", "TI NISI DOŠAO", "NE PALI SVETLO U SUMRAK", "JEDNOM U GRADU KO ZNA KOM", "SVITANJE", "TIŠINA", "KAP VESELJA", "JEDNA GODINA LJUBAVI", "MISLI NA MENE"... samo je nekoliko naslova pjesama koje su neodvojivo vezane sa Lolom - Lolom naše zabavne muzike.

Krajem decembra 1979. godine prošlo je 26 godina od kada je potpuno nepoznata Zorana Novaković prvi put stala pred mikrofon. Bila je pionir naše zabavne muzike i postigla zvjezdani sjaj. Bila je tako dugo popularna da je dostigla strane zvijezde kao što su u svojim državama bili Edith Piaf, Domenico Modugno, Frankie Laine, Perry Como...

Danas moraš imati memoriju kompjutera da bi zapamtio sva nova imena koja se pojavljuju u zabavnoj muzici. Rijetko kome uspijeva da se probije iz prosjeka. Kada njihov hit ode, obično počinje trčanje za kompozitorima hitova. Za tu generaciju gotovo je nevjerojatno kako jedna pjevačica uspijeva ostati tako dugo popularna kao što je to uspijevalo Loli Novaković.

Pored toga, moramo znati da je Lola nekoliko puta otišla iz zabavno-glazbenog života – činilo se, zauvijek. Ali uvijek se ponovo vraćala! Kada je doživljavala razočarenja i krize u svom ličnom životu, ona se nije odrekla mikrofona, scenskih svjetala i kamera. Kada je bila sretna i zadovoljna u svom privatnom životu, ponekad je zanemarila pjesmu, nastupe, svoju publiku. Ali Lola je uvijek mogla da se osloni na svoju vjernu publiku, koja ju je posle svakog povratka pjesmi jednako srdačno i oduševljeno primila i velikodušno opraštala njenu odsutnost. Jer publika je kod Lole oduvijek našla dvije ljubavi: prema njoj i prema njenoj pjesmi.

Lola se nije kretala za modom u zabavnoj muzici. Ostala je vjerna svom stilu pjevanja i oslanjala se u prvom redu na svoje izvanredne glasovne mogućnosti. Njenom svojstvenom glasu, obojenom bezbrojnim nijansama toplih boja, jednako pažljivo slušali su u domovini, kao i van njenih granica, od Pariza do Tokija, od Bejruta do Moskve. Oduševljeni su pljeskali i poslije njenih nastupa je još dugo pamtili. Jer Lolin glas se ne zaboravlja! Njen veliki uspjeh bazirn je tako na njenom glasu kao i na emotivnosti koju je nezaboravno znala unijeti u svaku svoju pjesmu.

Na putu do slave, Loli nije pomogao nikakav menadžer. Za časno mjesto u jugoslovenskoj zabavnoj muzici borila se sama, dugo i izvanredno istrajno. Njena vjera u vlastite mogućnosti i poštenost kod svakog posla kojeg se prihvatila, osobine su koje su joj najviše pomogle na putu ka priznanju. Cijelo vrijeme Lola je bila svjesna toga da put do zvijezda vodi po zemlji...

UVIJEK SE VRAĆALA / 1. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)

Sve je počelo u znaku petice: 25. aprila 1935. godine u pet sati Zorana Novaković je po prvi puta u svom životu imala mogućnost da pokaže što zna i umije. Iz stana Radmile i Milana Novakovića u Beogradu čuo se dječji plač od kojeg su se tresla okna. Mama Radmila iz Žumberka i otac Milan, trgovac iz Beograda, nisu imali dosta vremena da razmišljaju o muzikalnosti svog trećeg djeteta. Nitko tada nije ni slutio da će ova djevojčica, koja je ličila na lutku iz izloga, jednoga dana biti slavna. Imali su drugih briga, posebno kada je počeo rat. Familija od pet članova morala se snalaziti kako je znala i umjela, jer otac Milan je izgubio sve.

Još dok je bila mala Zoranu su u njenoj porodici počeli zvati Lola. Odrasla je u centru Beograda, u blizini parka Tašmajdan. Tamo se igrala sa dječacima sa loptom, a sa djevojčicama sa lutkama. Ali rat je ostavio tragove na djetinstvu njene generacije.

Iznad svega je voljela životinje. Ona je kući donosila žive igračke: pticu sa slomljenim krilom, psa bez uha ili mačku bez repa... kada bi pronašla ranjenu životinju, ona bi ju uzela i donijela kući. U blizini je stanovao veterinar koji je liječio njene životinje. Njeni roditelji nisu bili veoma oduševljeni jer njihov stan nije bio prikladan za zoološki vrt.

U prvom razredu osnovne škole mala Lola postaje članica dječjeg zbora. Ali njeno pjevanje prouzrokuje dosta problema zborovodji. Lola je pjevala tako glasno da drugu se djece nije moglo čuti. Učiteljica nije bila sklona solistima, pa je Lolu izbacila iz zbora. Ipak, Lola je ponekad pjevala na nastupima, kada je dala časnu riječ da neće da se "dere".

Sa devet godina postaje članica dječjeg gledališta "Rodino pozorište". Dok je tamo pjevala, glumila i plesala, sebe je zamišljala na velikoj sceni... Djevojčica duge smedje kose i krupnih zelenih oči, pjevala je tada i poznatu rusku pjesmu "Kružitsja vertitsja". I kako je to izgledalo? Dječak koji ju je pratio na harmonici pritisnuo je jednu tipku i pitao je: "Da li ti možeš tako da pjevaš?" Lola nije imala naviku da kaže da nešto ne može. I jednom se dogodilo, počela je da pjeva, ali pošto je bilo previsoko za njen dječji glas, nije mogla da otpjeva pjesmu do kraja. Tada se iza bine čuo glas njene odrasle prijateljice Sojke Vukadinović koja je pjesmu otpjevala do kraja. Lola se brzo snašla i počela samo da otvara usta. To je bila njena prva sinhronizacija u životu. Dosta godina kasnije to svoje iskustvo ona je prakticirala na televiziji.

Tada, 1944. godine, njeno ime se prvi put pojavilo u časopisu. Dom kulture se javno zahvalio Zorani Novaković, jer je sa uspjehom nastupala u jednom već davno zaboravljenom programu. Naime, jednom dječaku ukrali su kaput, pa je cijeli prihod te predstave išao u korist tog kaputa. U posebnoj rubrici teatarski stručnjaci su napisali da njihova mala članica ima fenomenalno grlo. To je bilo prvi put, da je neko spomenuo njen glas, glas koji je osam godina kasnije digao na noge Beograd, a nekoliko godina kasnije i cijelu državu Jugoslaviju. Glas, koji je prisilio i strance da su o Loli pisali u superlativima.

Vjerojatno netko još pamti kakav utisak je na nas napravio hollywoodski film u boji "Ples na vodi". Taj film je vidjela i Lola. Američka bajka iz zemlje sna je takav utisak napravila na Lolu da je odlučila da pobjegne u Hollywood. Sa prijateljicom, koja je isto tako bila uvjerena da u Hollywoodu čekaju samo još njih dvije, snašle su se nekako za pare i pobjegle u široki svijet. Ali taj svijet nije bio veoma širok jer se zaključio već na Kalemegdanu.

Već na samom početku Lola je pokazala da je izrazita solo pjevačica. Zbog toga nije čudo što se u šestom razredu gimnazije upisuje u muzičku školu "Stanković" i počinje da uči solo pjevanje. A kod kuće, često je pjevala uz radio. I to veoma glasno - to se podrazumijevalo. U istom dvorištu stanovao je i bas beogradske opere Žarko Cvejić. Dok je Lola imala svoje "pjevačke vježbe" uz radio, on bi došao na terasu, slušao i rekao si: "Ova djevojka zaista ima glasovni materijal..." I zamišljao je kako će ona jednog dana stajati na sceni beogradske opere. Kažu da joj nikada nije oprostio što se ona odlučila za zabavnu muziku umjesto opere!

Lolino muzičko obrazovanje nije bilo dugog vijeka. U sedmom razredu gimnazije prinudjena je da prekine školovanje - i u gimnaziji i u muzičkoj školi. Zbog veoma teškog materijalnog položaja u kući, morala je početi da radi. U to vrijeme je radila na Ginekološkoj klinici u Beogradu, sasvim sporedne poslove. A to je bila jedina plata za njenu porodicu. Ipak, gimnaziju je Lola završila u večernjim časovima.

Lola bila je i članica KUD "Branko Krsmanović". Ali nije pjevala u zboru tog društva. Tamo je bila članica šahovske sekcije. To se čini apsurdno, ali je njen put profesionalne pjevačice počeo iza šahovnice. Dok su šahirali u prvoj sobi, zbor je u drugoj sobi imao vježbe. Lola je već napamet znala sve njihove pjesme, pa je pjevušila sa njima i čula svaki njihov kiks. Njeni prijatelji dobro su znali da Lola ima vrlo oštro uho, pa uvijek zna kada je zbor napravio grešku.

Od pjesama koje su tada bile poznate znala je "Septembarsku pjesmu". I to je jednom pjevušila izmedju dva poteza šaha. Tada ju je čuo član zbora, a kasnije poznati bubnjar Rade Milivojević. "Bolje igraš šah nego pjevaš. Ova pjesma ne pjeva se tako." Što bi više mogao da kaže! Lola se posvadjala sa njim po svim propisima. Ali joj je ta svadja uskoro koristila.

Malo prije kraja 1952. godine, Lola opet šahira, a dolazi joj Dušan Popović, koji je bio gitarist u Studentskom ansamblu. "Hej mala, hoćeš da pjevaš sa nama na dočeku Nove godine? Nemamo pjevačicu." "Ali ja nisam javno nastupala od kada sam bila dijete...", iznenadjena kaže Lola. "Bez veze," kaže muzičar, "pet tisuća za jedno veče nitko ti neće dati..." "Ali ja ne znam nijednu pjesmu napamet", izmotavala se Lola. "Lako ćemo to srediti," bio je istrajan muzičar.

Slijedilo je pregovaranje. Pet tisuća dinara za jedan nastup? Da li je to moguće? Njena mjesečna plata tada je iznosila dvanaest tisuća. Kada je pomislila što bi taj honorar značio za njenu porodicu, teškim srcem je pristala. Uz pomoć članova ansambla naučila je nekoliko pjesama, zabavnih i narodnih.

UVIJEK SE VRAĆALA / 2. i 3. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)

PUT KA PROFESIONALIZMU POČINJE...
U novogodišnjoj noći, koja je značila prijelaz iz 1952. u 1953. godinu, potpuno nepoznata Zorana Novaković prvi put je stala pred mikrofon. To je bilo u "Domu JNA" u Smederevu. Imala je strahovitu tremu i bojala se da ne bi nešto pogriješila. Ali publika je u čekanju Nove godine nadglasala njen nastup, kojeg se možda nitko više ne sjeća, osim nje...

Prvi pokušaj pred mikrofonom nije bio baš uspješan, kako kaže Lola. Nije bio zapažen. Poslije toga nije ozbiljno razmišljala da bi još nastupala. Ali njeni su prijatelji, članovi ansambla, imali drugačije mišljenje. Medju njima i već spomenuti Rade Milivojević. Ustanovili su da ima "nešto" u tom mladom, jakom glasu.

Tako se dogodilo da je Lola stala na scenu jednog beogradskog restorana i napustila službu. To je bilo u ono doba dok su još vladali "narodnjaci". Pjevala je na plesovima i drugim priredbama, gdje su jazz i zabavna muzika već najavljivali svoj osvajački pohod. Bila je pionir jugoslovenske zabavne muzike u pravom smislu te riječi.

Prva scena za jazz muzičare u Beogradu tada je bila u Hotelu "Bristol". U programu, zvanom "Zabavno muzičke večeri" učestvovali su pjevačica Olga Nikolić, Vojislav Simić i Ilija Genić. Njih dvojica su kasnije postali veoma poznati kao dirigenti i aranžeri. Dirigirali su, svatko u svome orkestru: Vojislav Simić Jazz orkestru RTB - Radio televizije Beograd, a Ilija Genić Revijskom orkestru RTB. Vojislav Simić pozvao je Lolu da sudjeluje u njihovom programu. On je bio i njen prvi učitelj ponašanja na sceni. Kažu da je Vojislav Simić naučio Lolu prva pravila njenog, kasnije poslovično nenametljivog ponašanja pred mikrofonom, po kojem je bila poznata čitavu svoju karijeru.

Samo mjesec dana nastupanja u "Bristolu" bilo je dovoljno da su mnogi Beogradjani dolazili u taj hotel, samo da bi čuli skromno obučenu djevojku sa čudesnim glasom i romantičnom kosom, o kojoj se naveliko već govorilo po Beogradu. Potpuno prirodan, zdrav šarm bio je u sopranu djevojke koja je i sama zračila zdravlje. Publika voli da sluša pjevače koji se ne muče dok pjevaju. Lola je pjevala kao da se igra svojim glasom. Nekako nagonski, bez napora, sa nepogrešivom smislom za ritam i melodiju. Njen repertoar u to doba bio je skroman: "Žuta ruža iz Teksasa" (Yellow Rose of Texas), "Jabuke i trešnje", "Jesabel", "U septembru" (September Song), "Vaya con dios"... ali pjevala je vrlo lijepo i imala veliki uspjeh.

Zbog toga je morala često ponavljati pjesme. Jednom se dogodilo da je zapjevala pjesmu "Žuta ruža iz Teksasa" sedam puta uzastopce. Kada su je novinari kasnije pitali da li je to bila istina, Lola im je u svom stilu odgovorila: "Da, to je istina. Publika je na taj način htjela da me prisili da naučim Tekst ove pjesme na pamet. Jer uvijek sam u jednoj ruci imala mikrofon, a u drugoj papirić sa tekstom!"

PREOKRET
Ko zna što bi se dogodilo da nije na početku 1957. godine iz Zagreba u Beograd stigao pjevač Stjepan Stanić -Jimmy. On je predložio, onako za šalu, da skupa nastupe u "Stambol kapiji". Tamo su nastupali već dobro poznati muzičari - pa i oni koji su to htjeli postati. Lola je nekoliko večeri redom nastupala ovdje i dvorana se tresla od burnih aplauza.

Posle toga, sve se počelo odvijati tako brzo, kao u nekom iskonstruiranom filmu za kojeg sumnjamo da se bazira na istinitim dogadjajima. U to vrijeme u Beograd je stigao predstavnik sajma iz Leipziga (tada Istočna Njemačka) da unajmi naše muzičare za potrebe sajma, koji će se održati u Leipzigu. Sa orkestrom Vojislava Simića sve je bilo uredjeno. Pjevač Ivo Robić bio je angažovan još prije - ali na Radiju Beograd nisu imali pjevačice koja bi ih dostojno predstavljala u inostranstvu. Što sada?

Dogodilo se da je u tim danima Josip Kalčić postao novi glazbeni urednik na Radiju Beograd. Kada je on čuo Lolu u "Stambol kapiji", odmah je uzviknuo: "Ona ide u Leipzig!" Ali stvari nisu bile tako jednostavne. Jer, neprijatno je bilo za takvu stvar angažovati pjevačicu koju je Radio Beograd dugo i istrajno ignorirao, koja nije bila ni članica kolektiva Radija Beograd. Pjevačicu, koja je pjevala po restoranima, kafanama... Ali, za pjevanje u inostranstvu važila su drugačija mjerila nego u nas. Kada je i predstavnik Leipzičkog sajma čuo Lolu, izjavio je: "Nju hoću!" Stvar je bila zapečaćena! Ugovora nije bilo!

Sada je bio na potezu Radio Beograd! Imali su samo 24 sata vremena. Jer oni su morali, htjeli ili ne, da preko noći organizuju audiciju za nove pjevače, na koju su pozvali i Lolu. Poslije audicije, koju je, naravno, veoma uspješno završila i postala time članica Radija Beograd, ona je otišla u Leipzig, gdje je predstavljala taj isti radio, na kojem se njen glas još nikada nije čuo...

PRVI VELIKI USPJESI DOLAZE U INOSTRANSTVU
Turneja jugoslovenskih muzičara po Istočnoj Njemačkoj počela je 4. marta 1957. godine sa nastupom na sajmu u Leipzigu, u čuvenoj dvorani "Capitol". A završila 20. marta 1957. godine u Berlinu, gdje su nastupali i na televiziji.

Za gostovanje jugoslovenskih muzičara u Istočnoj Njemačkoj bilo je veoma veliko interesovanje. Publika bila je prijatno iznenadjena zbog izvodjača. Muzičari Istočne Njemačke bili su tako oduševljeni priredbama naših majstora, Vojislava Simića i Milana Kotlića, da su njih dvojica za vrijeme turneje morali napisati nekoliko aranžamana njemačkih pjesama koje su Lola Novaković i Ivo Robić snimili u studiu Radija Berlin.

Lola je zapjevala u Leipzigu samo nekoliko pjesama, ali to je bilo dovoljno da joj je poznata gramofonska kuća Decca ponudila mogućnost snimiti ploču. Tako je Lola svoju prvu ploču snimila u Istočnoj Njemačkoj. Na njoj su bile pjesme "Babalu" i "Alisa u zemlji čudesa". Te iste snimke kasnije je otkupio zagrebački Jugoton, pa se je to na početku šezdesetih godina moglo kupiti i u Jugoslaviji.

Poslije ovakvih uspjeha muzičari i pjevači su, naravno, dobili više ponuda. Ali otišli su prvo u Madjarsku. Tamo su nastupili na dva koncerta u budimpeštanskoj "Erkel" operi, u dvorani sa 2600 sjedišta, jednoj od najvećih dvorana u tom gradu na Dunavu. Oba koncerta bila su rasprodana, a puno ljudi ostalo je bez ulaznice. Od prvog do zadnjeg akorda, dvorana se tresla od aplauza, a koncerti su trajali više od tri sata, jer svaka skladba se morala ponavljati. Najveći uspjeh doživjela je Lola sa tada veoma popularnom pjesmom "Che sara sara" (iz repertoara tada svjetske zvijezde, Doris Day). Od skandiranja i biseva, Lola je jedva mogla da ode sa scene, a oduševljeni ljudi bacali su joj na scenu cvijeće, rukavice, torbe... Poslije tih koncerata u budimpeštanskom listu "Nep akarat", izmedju ostalog su zapisali: "Ogroman uspjeh imala je Lola Novaković, jedinstvena solistkinja sa izvanrednim glasom i prijatnim nastupom."

UVIJEK SE VRAĆALA / 4. dio

Slijedi lista pjesama koje posjedujem, a u izvedbi su Lole Novaković i jedan su mali isječak iz njene bogate diskografije.

Po mom starom običaju, prvoj desetorici čitatelja Barikade koji mi se jave, e-mailom ću poslati jednu staru pjesmu Lole Novaković u mp3 formatu i to po njihovom izboru. Mislite samo na vaše telefonske (modem) troškove. Pjesme birajte iz spiska pjesama navedenog u gornjem okviru!

Srdačno Vas pozdravlja
Vaš Nadir Efendić
Efendic@gmx.de

Omotnice i prateće brošure njenih gramofonskih ploča
Veoma dobro i ugodno sjecanje iz dana moje mladost!
Internet

Autor: Nadir Efendić Henstedt-Ulzburg, Deutschland Efendic@gmx.de

---