Gledam Evroviziju. I kvalifikacije sam gledao. Žao mi što Hrvatska i Crna Gora nisu u finalu. Da se bar na krovu Evrope okupimo pod krov pjesme, ljudski, kao nekad pod zajedničkim. Od Ljiljane Petrović '61. do Tajči '90. Kad počne glasanje iznenađen sam i dirnut. "Bože moj, kakav smo mi ovo narod?" kukam Azri. "Prvo se gađamo topovima, a onda evrovizijskim poenima!?" Ponovi usvjetnu da se kanem rata i pita koja je po meni naj? "Ti si mi bila naj, naj naj," odgovorim. "Ozbiljno te pitam," veli. "Ozbiljno ti odgovaram," velim. Jer ljepšu YU ljubavnu baladu ne znam. Indeksi je izveli, Duško i Gabi napisali, k tome smo bili drugari. Par dana prije razgovarah s Gabijem. U Budimpešti je. Provjerim kako je nastala pjesma, ispričam Duškovu verziju: "Gabor Lenđel, momci i ja sjedimo u vozu, idemo prema Trebinju, i oni pjevaju nešto kao laj, laj, laj. Nemojte, kažem, djeco, laj nije lijepa riječ u našem jeziku, haj’mo naći neku drugu. I tu negdje u tunelima preko Popova Polja napišem čuvenu rečenicu koja mi je mnogo važna, a to je: Svi mi drugi svoju tamu nude, a iz tebe blista vječni sjaj, zato si u svemu za me naj, naj, naj." Gabi malo ćuti, onda veli: "Tako je bilo. Inspiracija dođe bez obzira gde si. Svaki kompozitor želi napisati hit. Ja sam napisao Naj, naj koja je ostala evergreen i srećan sam da je Davorin otpevao; Indeksi su veliki bend. Duška Trifunovića sam zvao drugim ocem. Upoznala nas je Jadranka Stojaković po mom dolasku u Sarajevo. Iz saradnje s njim nastao je ogroman muzički opus iz kojeg se rodilo meni puno dragih pjesama i bend Teška industrija." Pita, znam li da su snimili CD? Znam. Prije mjesec Vajta zove iz Hamburga, s muštulukom. Svašta mi je lijepog ispričao, mogao bih zgodne memoare ispisati, a čitav CD pustio u slušalicu. Božanstveno. Ne pitah Seida otkud ideja da se okupe, pa mi Gabi objasni: "U leto pre dve godine smo bili pozvani na Murter kod basiste Ivice Propadala da privatno proslavimo 30 godina osnivanja Teške Industrije. Pa smo za svoju dušu, u jednom starom bioskopu, odsvirali par pesama za tamošnju raju i videli da još dobro zvučimo. Bilo je veoma uspešno i puno emocija, pa je Ivica na sebe preuzeo zadatak da se ponovo sakupimo. Senad Begović Bega, bubnjar, prodaje automobile u Bostonu, Vedad Hadžiabdić predaje deci muziku u Ljubljani, bavi studijskim sviranjem, Sanjin Karić je u Njemačkoj, a za Vajtu znaš gde je kad se javi. Ili je u Hamburgu, Sarajevu, Travniku, ili negde. I tako smo snimili CD na kojem smu u rokerskoj verziji obnovili i "Naj, naj. naj". Na evrovizijskoj Opatiji '75. se plasirala druga."

Slušam ga kako govori mješavinom vojvođanske ekavice i sarajevske raje. Opredjelio sam se da bilježim ekavski, poštujući korijene. "U Subotici gde sam rođen išao sam paraleno u muzičku i srednju školu, aktivno se bavio atletikom u Spartaku, 100 metara i stafeta 4x100, i osnovao grupu Entuzijasti. Atletika me odvela u Beograd, u Partizan, a hteo sam na Muzičku akademiju. Godine '69. istrčao sam državni rekord na Prvenstvu Evrope u Atini (39,7). To još niko nije oborio do danas! Zbog priprema i treninga dve godine nisam uspeo da položim prijemni i upišem Akademiju, a kada je trebalo da pokušam i treći put, povredio sam se. Pukao mi je mišić i tada sam rešio i rekao sebi: "Dosta je bilo!". Pokupio sam se i otišao za Sarajevo. Tamo sam od prve upisao Akademiju, imali su više sluha za mene. Batalio sam sport i počeo se baviti isključivo muzikom. Imao sam 19 godina i te godine sam dobio poziv da odem u Ameriku, kao sportista na koledž. Imao bih sve plaćeno. Nisam otišao. Šta bi bilo da sam otišao? Ko to zna? Važno je da se nisam pokajao. Sarajevo je sedamdesetih prošlog veka zaista bilo vodeći grad na polju muzike i ponosan sam što me beleže jednim od osnivača sarajevske pop škole. U Skenderiji, u Domu mladih, ljudi koji su to vodili imali su sluha za mlade bendove i davali im šansu da se razvijaju. Sretnem momke, čudesni talenti, dragi i marljivi, fali nam solista. Čujemo da ima momak u Travniku, odlično peva. Odemo Vedo i ja, nađemo Vajtu i osnujem Tešku industriju, '74. Družili smo se predivno, međusobno pomagali, puno svirali i nastupali. Snimimo prvi album, publika nas prihvati. Iz tog zlatnog vremena Teške industrije posebno se sećam prve turneje kad smo počinjali. Nastupali smo kao predgrupa Indeksima. I poslednje, koja je usledila posle trećeg albuma i obuhvatila 300 koncerata - za godinu dana! Mojih sedam sarajevskih godina je nešto najlepše što se čoveku može dogoditi u životu i zato je Sarajevo zauvek moj grad."

Od sedam sarajevskih godina Gabora Lenđela (Lengyel) jedna je mostarska. Upoznao sam ga kad je došao na odsluženje vojnog roka. Godina je '70.ta, a koja - pojma nemam. Ni svoje pod oprtačima više se ne sjećam. Inače, sem drugarstva i vojničkog graha iz služenja domovini i narodu, sve treba zaboraviti... Sjećam se onog simpatičnog lalinsko-baščaršijskog, pa kako je Danka vikendom dolazila u posjetu. Bili su lijepi, nježni i zaljubljeni. Voljeli su jedno drugo. I cijeli svijet. Osvitali bi smo na balkonu Eksperimenta gdje stanovah. Pisah mu stihove koje kasnije nisam razumio kad ih čuh na mađarskom, nešto za Biseru Valetanlić što je stručni žiri Šlagera proglasio pobjedničkom i nešto o majci za prijatelja kojem sad odnese ružu na grob. Komponovao je za Kiše, pomogao da budu što su bile. I pored povrede, još je bio najbrži vojnik u JNA, dobijao nagradna odsustva. Tada sam, a i danas mislim da je brzina, kad zagusti, najpoželjnija vrlina svakog vojnika na svijeta. Onda je otišao za ljubavlju i poslom. Sjeća se: "Odmah posle vojske sam se oženio i odselio u Novi Sad gde sam naseo na obećanja da ću dobiti posao muzičkog producenta na radiju, stan i sve što već ide uz to. Od toga nije ispalo ništa. Sa ženom koja je bila u drugom stanju, ostao sam bez posla. Tada mi je pomogao naš dragi prijatelj Pero Zubac koji me je zaposlio na Televiziji Novi Sad kao muzičkog saradnika. Posle šest godina odlazim za Suboticu, za direktora Omladinskog festivala. Zatim sledi saradnja sa Ljubišom Ristićem, postajem Muzički direktor Subotičkog pozorišta i tu sam sve do početka rata. Nisam hteo na Vukovar. Nisam mogao da pucam ni na koga. Rađe ću biti izbeglica. Pokupio sam decu i ženu i otišao u Mađarsku. Bilo je veoma teških momenata i kriza. Doći u jednu novu državu gde te niko živ ne zna, niti ima pojma ko si, i šta si u životu uradio i postigao... Ne ponovilo se. Radio sam u fabrici fasadnih cigli dve godine, zatim u Srpskoj gimnaziji predavao muziku jer sam govorio jezik, radio kao marketing menadžer u AMC-u i pet godina bio direktor i jedan od osnivača Srpskog manjinskog pozorišta. I tako, evo već šesnaest godina živim u Budimpešti. Međutim, sada je već drugačije. Deca velika, završila fakultete, lepi, zdravi, govore po četiri jezika i srećan sam zbog njih. Radim na TV kanalu 5 kao glavni muzički urednik. Šta da ti kažem? Ja sam jedan od mnogih iz moje generacije koji su danas veliki YU-nostalgičari. Strašno me muči nostalgija i najradije bih kući. A onda se pitam: kojoj kući?"

Zamolim ga pa lista muzički album od prve snimljene singlice Teške industrije - U.F.O. / Karavan. Od stotina i stotina pjesama na autorskoj top-listi prvo stavlja "Ti si mi bila naj...". Pa, "Karavan", "Život je maskenbal", "Ho-ruk", "Nikola Tesla", obradu narodne "Kolika je Jahorina planina"... Filmsku, pozorišnu muziku, autorstvo rock opere, a ima toga još - ne pominje. Pominje saradnju sa Indexima, Čolom, Balaševićem, Šerbedžijom, Kemicom, Gabi Novak, Biserom Veletanlić, Miladinom Šobićem, Garavim Sokakom... Priča kako je lani bio u Sarajevu na promociji monogarfije Indeksi, kako ga je susret sa gradom i prijateljima obradovao i potresao. Kako je prije dvije godine, nakon dugo vremena, posjetio Mostar. "Bio sam istinski veoma tužan i nesrećan videvši ga onako ranjenog. Ona davna i divna godina u Mostaru, ono druženje, predstavljali su pravo zadovoljstvo. Kao da nisam bio vojnik, nego građanin tog lepog grada." Priča kako su na Krku snimili spot za novi album "Kantina" u radničkim odijelima i s parolom: 'Tvornice radnicima – lova tajkunima'. CD posvećen Davoru i Indeksima promovisaće 25. / 26. maja u Zagrebu pred prodavnicom izdavača Croatia Records, s radnim naslovom "Grah na špici". Pa će dalje s bendom, koliko mu obaveze dozvole. Ne pitam ko je autor parole i naziva promocije, jer sve liči na onog čupavog, čudo dragog Vajtu. Koji veli: "Umjetnici nikad ne idu u penziju, oni samo u skladu sa svojim godinama mijenanju način rada... Umjetnost je kao disanje."

Iznenadio me sopstveni vremeplov na Gabijevu godinu u Mostaru. Kao da u njoj nije bilo jesenjih oluja s grmljavinama ni zimskih buretina. Kao da je sva bila ljeto. A kad Gabor Lenđel, laka atletika Teške industrije kaže za novi CD: "Prašimo progresivni, žestoki rock," znači da je Teška industrija ponovo upalila pogašene peći. Arsenova poruka u naslovu pjesme, s kojom gostuje na CD-u, "Ti si se nekako smanjio", nije mi do kraja jasna. Gabi, Vajta i momci čine se veći. Umjetnički SOUR Teška industrija, od kad je Gabor Lenđel smislio, zapošljava talentovan muzički proletarijat. Nema škole za talenat, to se ne može naučiti. Ako si, sve sam odlučuješ. Pa i hoćeš li ikad stariti. Mladost može početi i poslije pedesete. Možda je tada "Naj, naj, naj...".