TONI@KSET SPECIAL
Ili kako sam uživao tri večeri zaredom u tom divnom klubu

30.09.2006. - MY BUDDY MOOSE
Eto, napokon! Ne vjerovali ili da, ovo su mi prvi ovogodišnji koncerti i naravno da sam u isto vrijeme bio i sjeban (zato što su prvi), sretan (zato što su prvi) i zamišljen (kako će bit nagodinu). Uglavnom, sjajno se poklopilo i baš me uzbuđivala pomisao da ću sresti jaako puno dragih lica i da će se sve to dogoditi baš u KSET-u, koji se u vrijeme mog izostanka Sa ZG Scene isprofilirao kao najugodnije i najkvalitetnije mjesto za zabavu u metropoli. Barem za ovu ekipu, koja čita moj tekst. Ovo mi je prilika da spomenem i Gorana, Gogija D Tonca, čovjeka s kojim sam proživljavao neke od najčudnijih studentskih večeri na Šari, a koji u to vrijeme ni po čemu nije davao šanse onima koji bi ga, jednom, smjestili u sam vrh domaćih ljudi koji namještaju zvuk i koji svojim vještim prstima ugađa zvuke najzahtjevnijih glazbenika, na opće oduševljenje. Naravno da je i sve ove tri večeri bio na visini zadatka. Hm, od uvoda bi to bilo to. Ako se čega sjetim usput, naravno da ću se osvrnuti.

Dakle: My Buddy Moose su jedni od mojih favorita, iz rubrike PA sad Pazi!, došli su do albuma i do statusa cijenjene atrakcije, i što me najviše iznenadilo - do prva tri reda cool cura koje se ne sreću tako često na ovakvim mjestima. Iza njih u miru klimaju glavama Oni Stariji, koji se kuže u zvuk i prepoznaju obrade i koje je - najteže zadovoljiti. Gotovo svi su se te subote složili da su My Buddy Moose odličan band, pravo osvježenje na sceni i čija vizija americane (hm, 'ajd dobro, ZNAM da nije baš najbliže istini, ali javite mi koju ladicu trebam navesti na ovom mjestu) zvuči iz koncerta u koncert sve bolje. Za ovu promotivnu priliku pozvali su goste koji su im se pridruživali kako je prilika nalagala, a najčešće je s njima bio Dalibor iz The Bambi Molestersa, koji se i najviše potrudio oko njihovog slučaja, i čija gitara je fino nadopunjavala njihove aranžmane. Mijenjali su se instrumenti, Luka je postajao sve opušteniji, a Matko sve razigraniji i bilo je ugodno pratiti njihove promjene ritma&raspoloženja. Meni osobno je najupečatljiviji ostao trenutak u kojem su odsvirali jednu novu stvar, kad sam baš uživao u tim gitarskim nadopunjavanjima. A pamtiće se i završetak (koji je, istini za volju, ipak, uslijedio malo prekasno, što bi bila i moja jedina, maaala, zamjerka), u kojem su 2 harmonike, ustvari, svi koji su se penjali na stage i odsvirali instrumental kojim se zaključuje i album. Da novinarski ponovim: odličan koncert, nove pjesme su odličan a i čvrst dokaz da se razvijaju u pravom smjeru i bilo bi mi jako drago da se Luka&Co. što češće nađu u prilici da zasviraju negdje gdje sam ja izašao, malo.

Poslije toga je odlazak u Spunk bio sasvim logičan izbor, pogotovo kad su Goran i Kolumbo javili da je Kazuko pristala doći i da će u tih nekih 2 sata ujutro napraviti koncert! Da je samo to napravljeno, a plus što sam napokon vidio i novu postavu tog hrvatsko-japanskog trash projekta, bilo bi mi drago. Lou Profa bi sigurno bacio neku usporedbu sa jednom od američkih metropola, ali osjećaj da netko u 2 ujutro organizira koncert i dovuče opremu i otpraši svojih pola sata, za ekipu, je odličan. Za one koji ne znaju, radi se o Welcomin' Committee In Flames, novoj atrakciji zagrebačke rock-scene i bandu o kojem ćemo još pričati. Ja ću završiti priču o ovoj večeri, zato što sam nestrpljivo htio pogurati skazaljke stare, do Andre Williamsa...

01.10.2006. ANDRE WILLIAMS & THE MARSHALL BROTHERS
...što se pretvorilo u jednu od najvećih pogrešaka u mom životu. OVO JE BIO KONCERT NAKON KOJEG SAM SE OSJEĆAO NAJJADNIJE NA SVIJETU. Sreća da je i Nino bio u kurcu, pa smo se mogli tješit najbeskorisnijim utjehama i zaspat na vrijeme. Šta je sad, pa zar nije Andre car? Ma je, jebemu, ja tog dedu volim. I pisao sam najiskrenije najave na svijetu, da je on super, da su mu koncerti super, da mu je repertoar&životna priča super, i ponosno sam svakome prije koncerta pričao kako ga gledam TREĆI put i da je zakon. I skupilo se te večeri dosta starije ekipe, koja je htjela vidjeti srčanog živahnog starčića kako šuta dupe ovim nekim mlađim bitangama i kako je moguće u 70-toj godini biti ružan, pametan i star. Stali smo i u prvi red. Iggy je iste večeri hitao natrag u Sinj, iz kojeg je nakratko došao radi koncerta. Ponio sam i više novaca da možda kupim neku pizdariju, sva sreća da nisam. De, dobro je Toni, ko te iznerviro? Ma, jebemu, kužim i da je došao po novac, i da je plaćenićki band osrednji i da mu je repertoar kao i zadnji put, i da mora odsvirat "Proud Jebenu Mary", ali da je nakon svakog dijela koji je otpjevao morao otić u backstage i pustit ojađenu Braću Maršal da soliraju isti solo, ne mogu to shvatit. Da nije mogo tih 45 minuta ostat i pričat (inače, duhovite) fraze između pjesama, e to nikako neću zaboravit. Ma da ne nabrajam sad, i Matija Dedić bolje glumi. Eto. Dozvolite mi samo da na ovom mjestu izrazim najiskrenije žaljenje što sam vam uputio poziv na koncert i da sam i ja, možda još i više, razočaran jer se dobro sjećam njegovog prvog koncerta na kojem je plesao sa svima nama cijelo vrijeme i presvukao se čak. Imao je, valjda, neko kvalitetnije piće i bio čovjek sa dvije jetre, s najdužim urinalnim traktom na svijetu. I takvog ću ga se sjećat, ovaj koncert je zaista stvar koju bih volio potisnuti negdje u hipotalamus, gdje ga se neće tako lako pronać.

02.10.2006. GORIBOR (+DJ ZDENA)
I sva sreća da sam ostao, zakompliciravši si boravak tog dana u ZG do kraja. Zato što sam napokon upoznao fantomskog Soniczoila i pripadajuću mu Skvr! Provevši ugodno poslijepodne. Zato što sam Danijeli kupio odličan rođendanski poklon. Zato što sam treću večer bio na istom mjestu, napaljen da popravim ružan okus od sinoć. U KSET-u je, naravno, bio i Zdenko, kupio sam Avdićevu knjigu na odličnom&poznatom štandiću i popričao s vidno zadovoljnim DJ Zdenom. Pred izlaskom je dvostruki mp3, naravno, Bombardiranje, ima opet nekih bandova za koje lapidarni Zdenkovi opisi samo znače najbolju moguću reklamu. Ako mu vjerujete, naravno: a ja mu vjerujem. I bilo mi drago da ću ga vidjeti u ulozi predigravača (koju je odradio sjajno – zapravo je bio odličan, kao nekad kad su Loši Dečki znali zablistat... tri pjesme i plesao i odlično započeo odlično veče).

I naravno, susret sa Goriborima, koje smo oduševljeno počeli slušati prije dvije godine, kad je stiglo zadnje Bombardiranje i u cijeloj toj hrpi, mi smo sasvim SLUČAJNO nabasali na Tkosamštosametotosam ispovijed i postali iskreni poštovaoci. Ubrzo sam nabavio tekstove, oduševljeno slušao osječke reakcije i pratio kako dolaze do hvalospjeva u Jutarnjem. Danas im se smješka objavljivanje za jednu hrvatsku izdavačku kuću (kao, sad ne smijem napisat koja je to, iako svi znaju – denkhmargh...Records) , a ja sve skupa doživljavam kao mali osobni uspjeh. I zaista sam te večeri bio ugodno raspoložen kad smo sjeli i počeli uz pelinkovac probijati one početne zidove. Već dvije godine Aleksandar, Piti i Peđa bili su moji virtualni prijatelji, razmjenjivali smo i muziku, i sad smo se prvi put sreli, nazdravivši koju.

I oni, Garibor, bili su vrlo nervozni i uzbuđeni, nesvikli na iskrene čestitke koje su primali prije koncerta. Ne bih ja sad ponavljao razloge i komparativne prednosti, ja bi samo zapisao da sam te večeri bio JAKO sretan i da sam uživao u njihovoj magiji, tom zanimljivom bluesu koji oni rade i koji ima sve više poklonika. Naravno da oni neće postati jako poznati, naravno da će im se sad trpati razni tipovi, i svašta još. Naravno, ali neke od tih pjesama ću pamtiti u onakvom nastupu dok sam živ. To je bilo sve ono što sam htio čuti. Imaju ti tekstovi itekako težinu i mogu vas podsjećati na ovog ili onog, ali meni je najdraže da su ispisani&izgovoreni i da ih prate 2 nadrkane gitare, jedna distorzirana, druga onako clean, kao dva svijeta, a iza svega hipno ritam. Možda i pretjerujem malo, možda to nije-nekaj-naročito, ali te večeri je bilo nešto najzanimljivije i ja sam bio ponosan na njih. A ako vas na prvo slušanje ne dirnu naročito, dajte im još jednu šansu, možda ne ubodete Pravu Pjesmu, bar njih ima po nekoliko na svakom albumu. Iako sam zeznuo stvar sa Andre Williamsom, u ovom slučaju je mogućnost greške zanemarivo mala, pa završavam baš ovako.

Tridanadosta: tonisaric@inet.hr