Evo niza novih izdanja od neuništivog Zdenka (Franjića). Da je genijalac, ne treba niti sumnjati. Ima opet odličnih izdanja s kojima dovoljno govori o svojoj otvorenosti i modernom pristupu ka svjetskoj rock sceni. Iznenaditi ćete se ako redom nastavite čitati slijedeće redove... Onaj tko zna, taj zna kako treba raditi (a to je Zdenko), onda niti preporuka najeminentnijih kritičara nije potrebna. Zdenko i Slušaj najglasnije su fenomen svojeg doba, treba mu skinuti kapu i reći: Zdena, najveći si, najbolji si, ali nikako nisi komercijalan. Zbog toga je on najjednostavniji. Kad bi bilo obrnuto, imao bi Zdena ogromnu kuću, bazen, otmjeni automobil, puno ljubavnica i ogromne tiraže svojih izdanja. Ali desiti će se i takvo vrijeme kada će ljudi osim Satana, Majki, Messerschmitta, Spoonsa, Overflow, Goribor, Machine i još mnogih, tražiti bilo kakvo izdanje sa Slušaj najglasnije. Zdenko je odavno institucija ex YU rocka i možda jedna od zadnjih neuništivih tvrđava u kojoj možete objavljivati što vam god padne na pamet bez ikakve cenzure.

AL PERRY'S CLAMBAKE - South Slavian Rock Show (Slušaj najglasnije, 2007)
Jednosatni snimak radio emisije s Radio Tucson (Arizona, USA) 12. II 2007. dovoljno će svim nevjernim Tomama reći o značaju etikete Slušaj najglasnije u inozemstvu. Ovdje voditelj i urednik Al Perry redovito u svojoj dvosatnoj emisiji posvećuje 60 minuta glazbi s prostora ex YU, a najveći dio posvećuje izdanjima Slušaj najglasnije. Tako uz Pekinšku patku, Partibrejkerse i Kojote, najveći dio prostora zauzela su imena poput Loših dečki, Lou Profe, Hali Gali Halida, Messerschmitta, Spoonsa, Nitkova, Ventil Inc., Satana, DJ Zdene... Uz originalne Perryeve najave, svakog izvođača ponaosob kojeg gotovo i da ne zna pravilno izgovoriti (primjerice "kajuti" / KUD Idijoti, "loši deki" ili "nitkovaj", te mješanje izvođača iz Srbije, Hrvatske ili Slovenije), posebno iznenađenje je prisutnost turbo-folka u pozadini za kojeg kaže da ima "odličan funky-disco groove". Bez obzira na to, činjenica je da su Amerikanci itekako iznenađeni otkrićem ne samo Zdenkovog izdavaštva, već i cjelokupne ex YU scene koju Zdena šalje kao ambasador naše scene, u ovom primjeru, Amerikancima koja im se donedavno činila tamo negdje u Aziji, između Libanona i Indije, ili možda u Africi poput Maroka ili Južnoafričke Republike, te svih država o kojima iskreno rečeno nemaju pojma. Zbog toga uopće ne treba žaliti što nismo Finci, Švicarci, Belgijanci ili Norvežani. U ovom slučaju treba biti ponosan što si Hrvat, Srbin, Bošnjak, Makedonac, Slovenac ili bilo koji pripadnik naroda ex YU. Ali G (znate svi o kome je riječ) se sprdao s velikom kulturom Kazahstana, no Zdenko je na najjednostavniji način kojeg mu nikako ne možemo zaboraviti u Americi promovirao ne samo Hrvatsku i Slušaj najglasnije, već i kompletnu scenu ex YU.
O Zdeni se napravio i dokumentarac, "Oči u magli" (po velikoj skladbi Satan Panonskog), a o njegovom značaju, ulozi i funkciji na današnjoj nezavisnoj sceni Balkana biti će još mnogo riječi. Zdenko je pravi ambasador, ili bolje rečeno, John Peel ovozemne scene. Oni koji ne misle tako, mnogo će izgubiti.
Ovo nije album kojeg morate imati, ali je svjedočanstvo vremena da je "negdje u Americi" netko na velikom radiju prokljuvio veliki talenat "malih" slavenskih rock-bandova koje u principu niti ne moraš razumjeti jer se služe najjednostavnijim oružjem - r'n'r glazbom koja je možda i bolja od same američke. Al Perryu to sigurno nije zajebancija. Ako jest, onda sam ja potpuno u krivu. Ocijena (1-10): ovaj album uopće ne može dobiti ocijenu, ovo je dokument.

BABILONCI - Drobilica duša (Slušaj najglasnije, 2007)
Babilonci u sastavu Hrc, Zdena, te Piti i St iz Goribora ovdje nastavljaju svoj rad zapoćet na prvom ostvarenju, "Blatnjavi puti". Ovdje se nalazi 7 brojeva od kojih su najizrazitiji oni gdje pjeva St ("Postojković", "Drobilica duša"), dok su Zdenkove vokalne mogućnosti, zna se kakve, te su produkcijski stavljene u pozadnu uobičajene minimalističke glazbene strukture. Zdena se najbolje snalazi sa efektima, delayom i dubovima, pa je najbolji njegov dio albuma "Imati i nemati / jurnjava" gdje se pojavljuje i St, te je ova kompozicija i najuvjerljiviji komad na svih 66 minuta. Pjesme su dosta dugačke, pune plesnog elektronskog minimalističkog blues-rocka poznatog iz opusa Goribor, neopterećene nekim pretjeranim kulminacijama, zapletima, refrenima i solažama, tako da "Dugački bluz" traje gotovo 15 minuta. Naslovi: 1. "Halo, halo, jel' ima koga tamo", 2. "Postojković", 3. "Među ljudima", 4. "Imati i nemati / jurnjava", 5. "Drobilica duša", 6. "Blatnjavi puti", 7. "Dugački bluz". Ocijena (1-10): 7

BABILONCI - Babini lonci II (Slušaj najglasnije, 2007)
Još nisam uspio niti napraviti recenziju albuma "Drobilica duša", a kad tamo stižu novi Babilonci, opet u istoj postavi. Ovaj album snimljen je ponovno u Hrcovoj "Zelenoj zoni", kako piše u sredu, 14. III 2007. od 19 do 23 h, u vrijeme kada je Goribor boravio u Zagrebu snimajući svoj diskografski prvijenac za Dancing Bear. Zdenko je vokalno upriličio plesne "Čini se da imamo hit", odličnu "Pretending to be an englishman", dub-psihodelični slow kraut-rock / blues "Reči bok", te možda i ponajbolje "Nikad više" i izuzetno trendly "Rege za zagorske brege", te u završnoj "Niko nije kriv", dok je "Beladona" iznimno rijedak instrumentalni komad na ovakvim projektima. Pojavljivanje hip-hop strukture u kratkom komadu "Premlad za jazz (intermezzo)" pokazao se vrlo efektnim uvodom u jedan od najdužih i najturobnijih songova albuma nazvanog "Kamikaza" gdje se jedini put pojavljuje kao vokal St iz Goribora. Ne treba niti spominjati da je ovo i najjači dio albuma. Od svih ne samo Zdenkovih projekata, već i Babilonaca, ovo djeluje glazbeno najdotjeranije djelo zahvaljujući slobodi improvizacija Pita (gitara) i čudnovatim elektronskim studijsko-producentskim zahvatima Hrca. Naslovi: 1. "Čini se da imamo hit", 2. "Reči bok", 3. "Pretending to be an englishman", 4. "Beladona", 5. "Nikad više", 6. "Rege za zagorske brege", 7. "Premlad za jazz (intermezzo)", 8. "Kamikaza", 9. "Niko nije kriv". Ocijena (1-10): 7,5

FUCKIN' DJ ZDENA - Pretending To Be An Englishman (Slušaj najglasnije, 2007)
Ovaj skoro jednosatni album Zdenka Franjića u stvari je kompilacijski pregled njegovih autorskih skladbi koje je u svojoj dosadašnjoj karijeri zabilježio pjevajući na engleskom jeziku. Jedina nova skladba jest naslovna "Pretendin' to be an englishman" koju je snimio zajedno s projektom Babilonci na albumu "Babini lonci II". Ostatak albuma je dobro znan s njegovih radova od Loših dečki (2 naslova) sve do solo albuma koje je objavljivao u posljednje 3-4 godine kao "Urokani", "Srečnuti", "Zalutali" i "Ja DJ Zdena". To sve govori kako se i Zdena zahvaljujući Al Perry's Clambake - "South Slavian Rock Show" albumu okušava i na anglosaksonskom terenu. Pa, svaka čast... Ocijena (1-10): 6,5

KODAGAIN - 1985-92 (Slušaj najglasnije, 2007)
Ovo je odličan zbir sjajnog sastava iz Knjaževca koji uz fenomenalnog pjevača i sjajnu poptporu "pratećih" glazbenika pojavljuje se u kompiliranom izdanju vrlo kratkih, ali fenomenalnih "pjesmica" u trajanju od nekih 2 minute. Sve skladbe su otpjevane na engleskom jeziku i jedino što ih može objediniti jest fantastičan vokal kojeg jedino na svjetskoj sceni ima Bryan Ferry. Ovo je album dokaz da je u vremenu kada su mnogi ex YU izvođači tražili neko "novo nadahnuće" u američkom rocku i svjetskom trendu izazvanom "dark", odnosno gothic scenom, osim pokušaja upliva u kurentnu modu radili i nešto sasvim drugačije. Ovdje ćete ćuti nešto sasvim sukladno, a ipak drugačije od tih "razmaženih" Duran Duran i The Smiths godina. Nije ništa posebno u glazbenom pogledu, ali pjevač je genijalan. Kada bi ga imali primjerice Explorersi u tim godinama, sigurno bi ga mijenjali za tadašnjeg pjevača (e, sad se ne mogu sjetiti kako se zvao, ali je bio odličan). Prije svega sjajan, sjajan pjevač, a onda poslije toga glazba. Kada zaori njegov glas... Sve majke ovog svijeta bi ga uzele za zeta. Nije on Iglesias, niti Pavarotti, on je "mali" ali veliki Cave, Curtis, Ferry, Cohen, čak i Bowie. On je vokal. On mora biti zvijezda. A na žalost nije. Zdena, moraš ga uzeti za vokala na svojim albumima. Tip je genijalan. Ne izražavam se tako, ali jebeš pjesmu bez dobrog pjevača. A to se nalazi na ovom albumu. Vokal je zakon. Naslovi: ima ih 38 i ne da mi ih se pisati, svi su na engleskom. Ocijena (1-10): za vokal 10 / za album 5

SKIPPER - Ofanziva bezumlja (Slušaj najglasnije, 2007)
Koliko god da sam se trudio pronaći na netu nešto o ovome izvođaču nisam uspio. Skipper je naime Ervin Vojić iz BiH, trenutno živi u Londonu i to je sve što sam uspio saznati od samog Zdene. Na omotu nema nikakvih podataka, tako da je nemoguće saznati nešto više o samom autoru. Album je otpjevan na hrvatskom jeziku, sadrži 18 naslova (od toga je 6 kratkih skitova i 6 instrumentala) gdje se Skipper prikazuje kako je navedeno kao "svetski poznat majstor šargije". Negdje u vrlo bliskoj poveznici s tuzlanskom Machinom, Skipper je pribjegao sistemu skladanja kompozicija na električnoj gitari uz obilatu pomoć elektronike, kibernetike i ritam mašina. Obavljeni posao je na zavidnoj razini, a najbolji momenti su electro-pop "Ofanziva bezumlja", trip-hop skladba "Egoslavija" (s finim melodijama solo gitare), instrumental "Bosnian mountains surf", potencijalni hit "Lude glave", elektronska elegija "London, jedan dan" i "Ne voliš me, dušo" s instrumentalnim nastavkom u sevdahu "Ne volim te, dušo". Minimalistički sistem kompozicija koji je prikazan tijekom čitavog albuma je posve dorađen, no šupljina koja se nameće zbog podosta praznog hoda u samoj glazbi donosi neuravnotežen odnos između nekolicine "ispunjenih" pjesama. Naslovi: 1. "Poznati pevač", 2. "Ofanziva bezumlja", 3. "Ajde Halile", 4. "Derviš i surf", 5. "Honorar", 6. "Egoslavija", 7. "Materina", 8. "No bullshit!", 9. "Bosnian mountains surf", 10. "Prođoh pokraj tvojih vrata", 11. "Lude glave", 12. "Rhinosaurus", 13. "Što se ne javljaš", 14. "London, jedan dan", 15. "Teatime", 16. "Ne voliš me, dušo", 17. "Ne volim te, dušo", 18. "Vrijeme je, drugovi!". Ocijena (1-10): 6,5

SKIPPER - Cactus in a Babyshoe (Slušaj najglasnije, 2007)
Veoma ugodno iznenađenje koje se nalazi na ovom albumu podsjetiti će na debelu ostavštinu electro-popa i dance-rocka u rasponu od Kraftwerk, Suicide, D.A.F., Cabaret Voltaire, Clock DVA, Joy Division, Soft Cell, nekih new romantics glazbenika (osobito Visage i Ultravox), ranih OMD, Human League, Simple Minds, te djelomično na resurse nestale kroz zalutali zvuk italo-disca sredinom 80-tih (New Order, Depeche Mode, Denis & Denis, Eurythmics...). Ovakav vrlo sličan album na svjetskoj sceni u posljednjih nekoliko sezona objavili su A.R.E. Weapons, te onaj tko zna o čemu se radi, ne treba mu dodatna preporuka. No, za razliku od "sladunjavih" otpadaka 80-tih, Skipper se potrudio da gotovo sve sekvence odsvira, te da načini određenu protutežu albuma "Ofenziva bezumlja" time što je sve skladbe komponirao na engleskom jeziku koji mu nekako bolje i uvjerljivije stoji. Djelomičnu šupljinu albuma "Ofenziva bezumlja" ovdje je pokrio vrlo jednostavnim, ali veoma domišljatim melodijama na synthu i zanimljivim aranžmanima, produkcija je doduše dosta "tanka", te valja izdvojiti naslove "Victim rock", "Life (is not so sweet)", odlični electro punk-rock "Kids with glassy eyes", plesne electro-rock "Almost hero", "Blood merchant" i laganiju "We are lazy". Naslovi: 1. "Decision time", 2. "Partizan", 3. "Victim rock", 4. "Life (is not so sweet)", 5. "Microwave entertainment" 6. "Kids with glassy eyes", 7. "Almost hero", 8. "Blood merchant", 9. "Next to you", 10. "We are lazy", 11. "Let us be". Ocijena (1-10): 7,5

ZEMLJA BROJ 9 - Polja oscilatora (Slušaj najglasnije, 2007)
Počeci rada ovog beogradskog rock sastava sežu na konac 2003. kada se razišla post-rock skupina Fonograf nakon čega su bubnjar Milan i klavijaturist (synth) Srđan odlučili krenuti u novo istraživanje mogućnosti vlastitog zvuka pod imenom Zemlja broj (u opciji su bili brojevi 5, 6, 7... da bi se zaključno odlučili na) 9. Neko vrijeme su obilato eksperimentirali i zaključili da je minimalizam začinjen ambijentalnim crtama najprikladniji glazbeni izraz za njihove stvarateljske nagone. Nakon nekog vremena i nekoliko promjena članstva, uz Milana i Srđana se ustalio Daca na gitari, te Gagi na basu (oni čak niti na svojoj web stranici www.myspace.com/zemljabr9 ne iznose svoja prezimena). Vrlo brzo su dospjeli i do stručnjaka za eksperimentalnu, ambijentalnu i minimalističku rock glazbu- Hrvoja Nikšića (ex-Kukuriku Street, današnja Tena Novak) koji ih uključuje u mini turneju po teritoriju bivše Jugoslavije zajedno s Tenom Novak i Damo Suzukijem 2006. godine., te su uz to održali i niz samostalnih koncerata po Srbiji.
Koncem 2006. i početkom 2007. dolaze u Zagreb, održavaju koncert, te odlaze u studio "Kramasonik" kod Hrvoja Nikšića i u svega nekoliko dana snimaju, produciraju i miksaju svoj prvijenac osebujnog naziva "Polja oscilatora". To je jedan specifičan album za kojeg sami autori navode da je smjesa utjecaja sastava poput Spaceman 3, The Fall, Suicide, Spectrum, te nekih sintagmi post-rock, kraut-rock i new wave ostavštine, što se dosljedno i osjeti kroz svih 46 minuta (ukupno 8 skladbi) albuma. Koncept albuma je vrlo jednostavnog sadržaja - tri su instrumentala ("Praskava vožnja", "Disco wall", "Polivox") i pet je pjevanih skladbi na srpskom ("Samo zvuk", "Spektrometar", "Odmah do obale", "Orjentalni ples" i "Ona gori"), samo s razlikom što je čitav koncept baziran na instrumentalizaciji uz vrlo malu količinu tekstova koji su ponekad posve minorni i sporadični. Tekstovi su samo popratni dekor njihovih bogatih kolorita koje ne treba tumačiti kao metaforu ("samo zvuk nam dolazi, on je večeras najdraži gost / skladba "Samo zvuk"...), oni su poput pejzaža koji se primjerice nazire na vašim fotografijama s ljetovanja, poput pozadine svakodnevice u vašem domu (radi veš-mašina, susjedi se svađaju, ptičice cvrkuću...) ili kao listanje oslikanih magazina gdje su vam daleko bitniji dojmovi i sama srž nego li riječi na koje ponekad niti ne obraćate pažnju. Otprilike, paralele s Tenom Novak su vrlo bliske, no Zemlja broj 9 nema deep-slow detalja, njihova glazba je veoma ritmična, brza i plesna bez ikakve naglašene angažiranosti teksta. Instrumentalizacija ovog albuma je njihov adut broj 1 (kao u većini radova kraut-rocka) koja je osim samih članova sastava pojačana i sa gostovanjem same Tene Novak (violina) i Nikše (klavijature) koji je napravio odličan producentski posao poput Tinnie Varge ili Conrad Planka koji su ranih 80-tih ostvarili znamenite poteze za ex YU (Boa, Valjak, Zana, Mlinarec...) i tadašnju europsku scenu (posebno za Ultravox).
U globalu, "Polja oscilatora" pokazuju da trend revival new wave i srodnih stilova nije nikakva slučajnost, ta glazba i stil su stalno bili prisutni tokom proteklih 30-tak godina (kroz karijeru The Fall, Wire, Pere Ubu, The Cure, New Order, solo radove Martin Reva i Alan Vege...), dakako u različitim oblicima, te se na tuzemnoj današnjoj sceni vrlo lako uočavaju preko mnoštva sukladnih izvođača (Obojeni program, Darkwood Dub, Marinada, Goribor, Svadbas, Machina, Boa...). Imaju snažne instrumentalizacijske sposobnosti , te su rodili vrlo zrelo i glazbeno plesno rockersko pionirsko prvorođenče na Zemlji broj 9. Popis skladbi: 1. "Praštava vožnja", 2. "Samo zvuk", 3. "Spektrometar", 4. "Disco wall", 5. Polivox", 6. "Odmah do obale", 7. "Orjentalni ples", 8. "Ona gori". Ocijena (1-10): 9,5