K i z o
Brutalizer
(Suzy, 2006)
Konačno je stigao prvi solo album Kize. I to na ponovno revitaliziranoj
etiketi Suzy (navodno će biti ponovno Prljavo
kazalište, Mišo Kovač, a i
Cinkuši). I imamo tu čast da prvi predstavimo ovaj rad. Da je riječ o sjajnom
instrumentalističkom albumu, već je potvrdio i poziv Porina kojim će album
biti uvršten u kategoriju instrumentalnih albuma.
Kada se suočite sa debi albumom glazbenika koji je sticajem raznih okolnosti
kroz dvadesetak godina karijere redovito 'kasnio na vlak', teško je zaobići
njegov (ne)sretni scenski život. Već sam nekoliko puta pokušavao pisati recenziju
ovog rada dok je još bio u fazi sjajnog demo materijala, kojeg je Kizo napravio
prije nekoliko sezona, no sam me rasplet okolnosti razuvjeravao da to nije
potrebno. Jer album je rađen, sniman, smišljan, produciran, masteriran i
odgađan vrlo dugo, dugo vremena.
Krenimo redom. Kizo (pravim imenom Zoran Stojanović) bio je alfom i omegom
nekad kultnog lokalnog zagrebačkog rock sastava Veliki bijeli slon (znan
i kao Big White Elephant) kome je ranih 90-tih sve krenulo naizgled više
nego dobro. U jesen 1992. pojavljuju se njihova dva prva objavljena snimka
na kompilaciji "Indie Rock Bands... T.R.I.P. zone" (Croatia Records)
sa Messerschmitt, The Spoons, Overflow, Don't, Pips
Čips And Videoklips, Hladnim
pivom i Majkama,
što je bio vrlo smion i veliki potez promotera i organizatora Sale Dragaša
koji je tom kompilacijom u sam vrh hrvatskog rocka izbacio imena koja su
tada činila najkreativnije jezgro tadašnje scene.
Kizi i Bijelom slonu
je krenulo vrlo dobro - nastupali su gotovo svugdje, repertoar im je bio
veoma
bogat i raznolik (od funka do metala i alternativnog rocka), te je sve
izgledalo da će album biti samo pitanje vremena. Međutim, premda je album
snimljen
on nikada nije zvanično objavljen, već je nakon nekoliko sezona u uzaludnom
traženju izdavača samo ugledao svjetlo dana kao d.i.y. izdanje. Početkom
21. stoljeća Kizo nije ugasio rad sa Bijelim slonom, ali se dugi niz
godina pokušavao probiti kao solo izvođač. Uz to, imao je i nekoliko pratećih
sastava, te je redovito nastupao po gotovo svim zagrebačkim klubovima, s
povremenim
svirkama po Hrvatskoj i BiH (ima veoma zanimljivih anegdota!).
Budući
da je svoj zanat vrsnog gitariste i vrlo otkačenog zabavljača ispeglao
do savršenstva,
gotovo punu sezonu je nastupao u medijski komercijalnoj emisiji Nove
TV
"Zuhra Show", a često je nastupao i kao sporedni glumac s gitarom, u
nekim manje
važnijim hrvatskim sapunicama i televizijskim komedijama. I kada je
koncem 2006. godine izgledalo da će Kizo konačno dobiti pravu priliku za
pun
medijski proboj, ponovno su se počeli dešavati sudbinski teški događaji.
Novaca je
jedva bilo toliko da se spoji kraj s krajem (uz to je jednom prilikom
zaradivši pozamašnu cifru na jednoj gaži polupao rent-a-car automobil i
sav novac
koji je dijelom trebao biti uložen u album potrošio na popravak), tako
da je jednostavno
od svega odustao, a na česta pitanja o albumu odvraćao "ma kakav album,
slomiti ću gitaru, ne zanima me više niti album, niti svirka, to više
nema nikakvog
smisla, prestajem se javno baviti glazbom, potpuno sam prevaren i izigran...".
Tada je mnogo toga djelovalo da će Kizo samo odrađivati dogovorene
gaže po sitnim klubovima i lokalnim zagrebačkim kafićima nasmijavajući ne
pretjerano
brojnu publiku, sve dok nedavno uz podršku ponovno revitalizirane
diskografske
etikete Suzy nije dobio priliku za konačnim objavljivanjem ovog albuma
u koji je, kako sam kaže uložio 'krv, znoj, suze i opake muke koje više nikome
nisu ništa značile'.
No, evo i to se dogodilo - debi album Kize je tu ispred vas. Čeka vas
40 minuta razularene gitarističke svirke glazbenika koji je već skoro
objesio
gitaru o klin, pokopao uspomene i sjećanja, te se gotovo prepustio
životu malog, običnog i skromnog čovjeka koji svoje kvalitete i afinitete
nije
uspio predstaviti u svjetlu kakvo on priželjkuje. Album je odrađen
u žargonu čovjeka
koji je Zagreb i cijelu scenu proživio ne samo kroz mozak, nego i
živce koji bi i najupornijeg konja potjerao u klaonicu na samoubojstvo.
A album? Treba ga pomno preslušavati jer je dragocjeno gitarističko
bogatstvo talenta koji tek sada nakon 20 godina aktivnog rada izlazi
na pravi način
pred široku javnost.
Na njemu se nalazi 11 odličnih instrumentalnih gitarističkih kompozicija
koje su prožete mnogim sintagmama hard / heavy, space, gothic rocka,
sitnih dead, trash i speed metal elemenata, sjajnih riffova i ritmovima
plesnog
blues-rocka, elektronskog i industrial rocka. Sve skladbe su vrlo
plesne i sjajno producirane, no bez obzira na to, najveći posao
je odradio
sam Kizo. Već u samoj uvodnoj "Nazgul attack" daje do znanja da
nije nikakva
riječ
o vještoj imitaciji njegovih vječitih inspiracija Jimi
Hendrixa i Jeff Becka (obavezno u svakoj kompoziciji koristi pomoć od najmanje
dvije
gitare), već
da taj odavno naučeni zanat pretvara u spoj modernog rocka uz obilatu
pripomoć fine elektronske pozadine pri čemu se služi sa mnogobrojnim
efektima o
kojima bi trebalo kao i u kasnijem kontekstu albuma pričati čitave
živote.
|
|
|
Premda
Kizo ne sluša The
Young Gods, ovo debelo podsjeća na njihov smireniji
i temperamentniji psycho-industrial rock. Odličan uvod! Već naredna, "Poskok blues", podsjetiti
će na elemente psycho nu-metala s elementima ambijentalne glazbe,
dok
je treća,
"Balkagnero", (čitaj: balkanjero) pravi odgovor na još uvijek
netipičan world-music balkanski gitarstički hard / heavy rock (jel' to uopće
i postoji?). Odlična
melodija, čvrsta i jedna od najboljih, te najradiofoničnijih
na
albumu! (čitaj: hit). Također sjajnu, ali minimalističku svirku
predočava
u "Jen Lee" kroz
spoj brzog rocka (samo malo fali do d'n'b ritmova s kojima bi
ova stvar bila odlična) i vrlo domišljate loopove Krune Đurđevića,
da bi u "Pi
logic" ritam
(a i jednostavne bas linije) ubrzao do skoro punk / d'n'b takta.
Naslovna, "Brutalizer" svojevrsni je industrial-rock
gdje Kizo čak i pjeva
krvavo obojenim vokalima
poput Prodigya i ova primjedba stoji na mjestu.
Dosta toga miriše
na "Firestarter", a i The Young Gods koje Kizo ne sluša...
"Little monster"
je uz vrlo domišljatu
elektronsku industrial produkciju i ritmove donijela sasvim
sitan dio Kizove genijalnosti, kao i naredna "Clouds behind the sun".
Sve su
to melodije
koje se ponavljaju u jednostavno zacrtanim pravcima uz povremene
izlaske u pretenciozna
solo područja (isto kao i zaista fina melodija "Dr. Nagwall").
Uz skladbu "Lazy car" (možda posvećena starom Mercedesu?) koja se
dioma još jednom
najradiofoničnijom i aranžmanski najprisebnijom, svemu ovome
ipak manjka značaj vokala koji
bi riječima objasnio suštinu fenomena Kize. Zadnja stvar je
"Laying in the grass" gdje je uz minimalizam i slobodu priuštena konačno
i jedna
nepatvorena, originalna skladba s odličnim aranžmanom. Totalno
neobični završetak gitarististički
distorziranog albuma koji završava sa akustičnim vibracijama.
Veoma dobro!
Veliki dio zasluge za sjajni zvuk pripadaju producentu Ivan Provlekanovu
koji je kroz čitav arsenal Suzy studijske opreme izvukao
kristalno jasne konfiguracije dosta prljave distorzirane Kizove gitare,
te u nekim kompozicijama
i njegovim gostima Ante Grossi (klavijature), Kruno Đurđević
(loopovi) i Saši Provlekanovu (udaraljke).
No, očigledno je da ovome albumu nešto manjka. Svirka je
sjajna, tu nema primjedbe, no i sama opaska Kize na omotu
- 'ovaj album
se zove
"Brutalizer"
i ne sadržava ništa što je u kontekstu brutalnosti osim
suočavanja sa samim sobom' - već će opovrgnuti i ovu moju recenziju.
Uostalom, Elvis Costello je rekao (nedavno i citat na www.terapija.net)
da je pisati o glazbi isto što i plesati na arhitekturu. I zbilja ne znam
što ljudi traže s time što pišu o umjetnicima i inovatorima.
Samo im spotiču kolce u špice kotače (točkove) bicikla,
odnosno kruga
kojeg
životno upravljaju
onako kako žele. Sjajan Kizo! Bez greške, savršeno.
Naslovi: 1. "Nazgul attack", 2. "Poskok blues", 3. "Balkagnero", 4. "Jen
Lee", 5. "Pi logic", 6. "Brutalizer", 7. "Little monster", 8. "Clouds behind
the sun", 9. "Dr. Nagwall",
10. "Lazy car", 11. "Laying in the grass".
Ocijena (1-10): 9 (samo zbog manjka tekstova)