Barikada - World Of Music

Barikada - World Of Music - Interviews

MARKO BREŠKOVIĆ
Interviewer: Dragutin Matošević

Marko Brešković
Razgovarano u Dubrovniku, augusta 2007. godine

Citirat ću mog prijatelja, cijenjenog muzičkog kritičara iz Beograda, Branimira Baneta Loknera, koji je u predgovoru jedne knjige ustvrdio da "ex YU muzička scena obiluje neispisanim knjigama o svom istorijatu". Takav je slučaj i sa legendarnom grupom Dubrovački trubaduri. Ne spominju ih enciklopedijama, o njima nema ništa ni na Internetu. Ostale su nam njihove nezaboravne pjesme i ostala su njihova imena za sjećanje: Đelo Jusić - gitara, mandolina, klavijature, vokal; Luciano Kapurso (Lući) - klarinet, saksofon, vokal; Marko Brešković - bas gitara, vokal; Slobodan Berdović (Bobo) - klavijature, vokal; Ladislav Padjen (Laci) - bubnjevi, vokal i Hamo Hajdarhodžić - gitara. Gore izrečena tvrdnja i daje značaj tekstu razgovora koji slijedi.

B: Moj sagovornik je Marko Brešković, član grupe Dubrovački trubaduri. Za početak razgovora dat će nam muzičku razglednicu Dubrovnika šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Marko Brešković: Taj period koincidira sa vremenom kada su nastali i Dubrovački trubaduri, a nastali su na korjenima romanske, a ne anglo-saksonske muzike (što je bilo uobićajeno u drugim krajevima bivše Jugoslavije). Kada kažem romanske, mislim na Italiju, a tu su bili uticaji izvođača kao što su Peppino Di Capri, Renato Carazone ili Adriano Chellentano... Uglavnom, ta italijanska muzička scena i malo, malo francuska.

Marko Brešković: Normalno, i festival San Remo, ali ne sa toliko mnogo uticaja jer je San Remo nudio šlagersku muziku, a mi smo više naginjali ka napolitanskoj muzici. Na tom polju je Renato Carazone pravio najbolje italijanske pjesme. Neke od njegovih pjesama su kvalitetom u rangu sa najboljim napolitanskim pjesmama kao što su pjesme "O sole mio", "Femina" i tako dalje, i tako dalje. Ali u Dubrovniku je i prije Dubrovačkih trubadura postojao jedan dugi korjen zabavne muzike. Ti počeci datiraju od 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća. Vi morate znati da je veliki Vlaho Paljetak napisao "Adio Mare", "Marijana", "Popevke sam slagal", "Fala" i tako dalje. On je Dubrovčanin, u stvari Cavtačanin, ali je djelovao u Dubrovniku (kasnije je bio učitelj na Visu i u Zadru, a svoje velike uspjehe napravio je u Zagrebu). Kao pravi Dubrovčanin, Dalmoš, svake godine je dolazio u Dubrovnik i svirao je u Hotelu Pošta. On je tih 30-tih imao i neke svoje ansamble. Dolazi Drugi svjetski rat i normalno da se već počinje slušati ta anglo-američka muzika, tako da već 50-tih godina u Dubrovniku iz fundusa đaka muzičke škole i nekoliko entuzijasta nastaje big band. Bio je to veliki orkestar koji je radio sa aranžmanima Glenn Millera i tako dalje. Tad nastaje jedan mali vakuum dok se nisu pojavili Dubrovački trubaduri. Svi mi iz tog sastava, Đelo, Marko, Lući i još nekoliko njih, svi smo bili iz istog razreda, tako da je Đelo Jusić neki dan u jednom interviewu rekao da je njegova prva pjesma bila "Himna razredu 6d". Ja se čak sjećam početka i kraja te pjesme, a on je to već zaboravio. Da zaključim, znači, anglo-saksonska muzika nije imala veliki uticaj u Dubrovniku, nego romanska. Znači, Dubrovački trubaduri se stvaraju na tom jednom mediteranskom krugu.

B: Da li su Dubrovački trubaduri odmah startali sa autorskim radom ili ste i vi, poput ostalih iz tog perioda, imali covere (obrade tuđih pjesama)?

Marko Brešković: Jesmo, naravno. Čak je naš prvi snimak cover - "Tutta in roso", pjesma koju je komponovao Marino Marina, poznati italijanski klavirista koji je napisao i pjesmu "Marina". Mario Kinel je napravio prepjev i to je bila prva pjesma koju su 1962. godine Dubrovački trubaduri snimili u studiju Radio Zagreba. Ljudi sa strane, koji su slušali Dubrovačke trubadure, govorili su nam - "Vi to radite izvrsno, ali bi najbolje bilo kada biste radili svoju muziku". Tada je Đelo i počeo sa svojim autorskim radom. Prvi radovi bile su mu obrade poznatih dalmatinskih pjesama u modernijem, cha cha ritmu, u swingu i tako dalje. Radilo se tako dok se nije pojavila pjesma "Oj, djevojko, dušo moja" koju je prvo izveo Predrag Cune Gojković, na nekom festivalu na Šalati, 1963. ili 1964. godine. I tako je Đelo počeo stvarati muziku koja je bila mješavina folklora i renesansnog zvuka.

Marko Brešković: Normalno je da je na to utjecalo ovo podneblje, ali te njegove pjesme su imale pečat i tih Carazonovih pjesama. Aranžmani su rađeni za četiri ili pet instrumenata... da upravo podneblje kao takvo.

Marko Brešković: Mi sada sjedimo na južnom dijelu najljepše ulice u Dubrovniku koja se zove Stradun, ispred crkve Svetoga Vlaha, a na kraju ove ulice koja ima 351 metar (mislim) nalazi se jedna prekrasna fontana, a iza nje jedan divan haustor koji se zove Restoran Jadran i tu smo mi nastupali u periodu od 1962. do 1967. godine. Te, 1967. godine odlazimo na Splitski festival, izvodimo pjesmu "Ulicama moga grada" ("Luda mladost", op. a.), a već od 1968. godine više ne sviramo po kafanama nego od malih do najvećih pozornica po čitavom svijetu.

B: Kako je to bilo djelovati iz provincije? Da ste bili u nekom većem centru mogli ste i više postići.

Marko Brešković: Bilo je veoma teško, a da smo bili u nekom većem centru sve bismo postigli mnogo brže. Možda time i ne bismo bilo toliko "svoji", taj utjecaj nas je mogao pokolebati. Tri ili četiri godine smo Đelo i ja sa našim snimcima obilazili sve naše diskografske kuće. Svi redom su nas odbili, a jedan od njih, beogradski gitarista koji je bio muzički urednik u jednoj njihovoj izdavačkoj kući, dao je komentar: "to je odlično, ali to nije komercijalno". Koje li ironije - Dubrovački trubaduri su poslije Novih fosila bili najprodavaniji bend tadašnje Jugoslavije. Mi smo mnogo vjerovali u tog gitaristu, on se bavio jazzom, a u našoj muzici bilo je i swinga, pa smo mislili da će on, za razliku od svih drugih muzičkih urednika koji su bili čisti zabavnjaci, prepoznati vrijednost naše muzike. Prevalili smo se. Mi smo vjerovali u našu muziku i predavali smo je raznim muzičkim urednicima na magnetofonskim trakama (što je bio standard ondašnjeg vremena), a između pjesama bismo stavljali papiriće. Ako bi se traka (muzika) preslušala, taj papir bi ispao. Nije bila rijetkost da neki od muzičkih urednika nisu ni saslušali naše pjesme. Sretna okolnost je bilo jugoslovensko natjecanje za Pjesmu Evrovizije koje se održavalo u Beogradu. Dubrovački trubaduri su imali izvrsnu koncertnu sezonu te godine upravo u Beogradu i neko je predložio da mi, Dubrovački trubaduri, napravimo show u pauzi biranja Pjesme za Evroviziju. Izveli smo tu pet ili šest naših pjesama, a Pero Gotovac, koji je tada bio muzički urednik u zagrebačkom Jugotonu, pošto nas je čuo, u jednom od interviewa je izjavio: "Sve ovo što smo čuli na natjecanju ne valja ništa, a svaka od pjesama izvedenih od strane Dubrovačkih trubadura mogla bi nas predstavljati na Pjesmi Evrovizije." Dolazi 1966. godina i mi snimamo naš prvi extended play - "Serenada Dubrovniku", "Oj, djevojko, dušo moja", "Djevojko mlada" i "Trubadurska Serenada". U ovom muzičkom poslu trebalo je samo biti izdržljiv i kolo sreće se samo zavrtilo. Dolazi 1967. godina, Splitski festival i pjesma "Ulicama moga grada" ("Luda mladost", op. a.). 1968. godina na Pjesmi Evrovizije pjevamo pjesme "Jedan dan", a na narednom Splitskom festivalu pjevamo "Lera" i tako je to krenulo...

B: Razni bendovi čine mnogo toga kako bi uspjeli, a govoreći iz iskustva, mogu reći da veliku ulogu u svemu igra i sreća.

Marko Brešković: Imate pravo. Morate imati kvalitet - to je osnova, a u ovom poslu se traži i dobra izdržljivost. Mnogi ne izdrže (do kraja). Mi smo strašno vjerovali u naš uspjeh.

B: Vi ste morali uspjeti. Imali ste svoju muziku, imali ste svoj styling - oboje unikatno i prepoznatljivo.

Marko Brešković: Uspjeli smo i zahvaljujući Dubrovniku, njegovoj tradiciji i Dubrovačkim ljetnim igrama, gradu teatra. Mi smo još kao mala djeca statirali i igrali u predstavama, imali smo odličan akt na pozornici što je kasnije bilo bitno za dobar performance.

Marko Brešković: U našem radu najvažniji period obuhvataju tri ili četiri godine kada smo imali naše najveće hitove. Kako su ti hitovi nastajali, nastajale su i naše gramofonske ploče. Pjesmu "Marijana", koja je možda naš najveći best seller, snimili u Dubrovniku, sasvim slučajno. RTV Zagreb je po svojim manjim podružnicama vršila razna snimanja. Tako su došli i u Dubrovnik. Pjesma "Marijana" uopće i nije bila na našem repertoaru. Što više, brojne verzije ranije snimljene nisu imale nekog većeg uspjeha. Mi smo, mogu reći, u jednom primitivnom dubrovačkom studiju snimili tu pjesmu. To je iniciralo i novu ploču. Moram kazati da smo jedan od rijetkih sastava čija je pjesma snimljena u 20 i nešto verzija (od tog broja Dubrovački trubaduri su ih snimili desetak). Riječ je o našoj "evrovizijskoj" pjesmi "Jedan dan": Plus toga, gostovali smo u svim TV kućama Evrope, što više, u jednom novogodišnjem programu u Njemačkoj nastupili smo u istoj emisiji sa grupom The Beatles.

B: Kakvi su bili vaši međusobni odnosi u bendu? Da li je Đelo Jusić bio lider, a vi...?

Marko Brešković: Ne, ne, bio je to jedan mnogo demokratskiji odnos. Normalno, Đelo je bio zadužen za autorski rad, jer bilo bi glupo da se time netko od nas bavio kada je to njemu tako lijepo išlo. Mi ostali smo mu bili desna ruka. Aranžmani su se stvarali zajednički, na probama. Rijetko bi nešto izgledalo isto u odnosu na ono što bi Đelo donio na probu. Đelo je imao izvrsne tekstopisce - Dragutin Drago Britvić, zatim Ivo Brešković, moj brat, koji je, između ostalih, napisao tekstove za pjesme "Luda mladost" i "Moja je djevojka obična", a uz tu pjesmu su vezani Indexi. Ta pjesma je bila napisana za sarajevski festival Vaš šlager sezone, ali je to bilo u istoj godini kada smo mi trebali ići na Evroviziju, i onda su to izveli veliki Indexi. Naravno, i mi smo snimili tu pjesmu. Snimanje je obavljeno u Sarajevu. Kako smo čisto svirali i brzo završavali taj posao, jedan od muzičkih urednika u Sarajevu, Nikola Borota (njegov otac je također Dubrovčanin), prišao nam je i rekao: "Slušajte, momci, imam tu neke "padavičare" koji ne mogu dobiti termin za snimanje i biste li im vi ustupili ostatak vašeg termina?" Naravno, pustili smo ih. Bili su to Bijelo dugme i snimili su pjesmu "Top". Eto, neka to bude ekskluzivan podatak za tuzlanske novine i vaš radio.

Marko Brešković: Mi, Dubrovački trubaduri, svugdje smo bili dobrodošli jer stilski nikome nismo bili konkurencija i sa svim tim vrhunskim bendovima ex YU imali smo lijepe odnose. Izdvoji bih Indexe, Korni Grupu, razne muzičare iz Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Odlično se sjećam vašeg tuzlanskog pjevača Nedžada Salkovića kojemu smo bili gosti u njegovoj kući prilikom našeg nastupa u Tuzli (1973. ili 1974. godine). Ovom prilikom Nedžada mnogo pozdravljam. Sa svima smo bili dobri, a normalno, najbolji sa Terezom Kesovijom. Ona je naša prijateljica još iz školskih dana.

Marko Brešković: Dubrovački trubaduri su obavili veliku misiju nastupajući više od dvadeset godina pred našim iseljeništvom. Nastupali smo u Australiji, u Južnoj i Sjevernoj Americi, po cijeloj Evropi... Sretali smo publiku koja je već treća generacija, a zaboravili su naš jezik. Međutim, znali su riječi naših pjesama. Neki su uz naše pjesme popravili svoj "broken" hrvatski jezik. Na naše koncerte, recimo u Kaliforniji, dolazili su razni iseljenici - Hrvati, Srbijanci, Bosanci... U normalnim prilikama oni ne bi bili zajedno. Stoga, ističem, muzika je univerzalna i ona miri i radi mnogo toga... muzika i sport mogu više učiniti nego bilo kakva politika.

Marko Brešković: Znate, iduće godine će biti četrdeset godina od našeg nastupa na Pjesmi Evrovizije - to je ogroman vremenski period. Mi smo najviše "stali" zbog ovog rata. Tada smo prestali sa našom diskografijom. Mi smo mogli poći iz Dubrovnika gdje smo htjeli, mogli smo kao Dubrovački trubaduri ići svijetom, pjevati naše pjesme i pronositi istinu o događanjima u Hrvatskoj tog vremena, ali znate, najveća je istina bilo ostati u Dubrovniku. Svi mi imamo tu svoje porodice. Moram Vam reći da je Đelo Jusić još 1972. godine napustio Dubrovačke trubadure, a mi smo nakon toga još radili i stvarali. Moram naglasiti da su se njegovim odlaskom aktivirali drugi kompozitori, naročito Luciano Kapurso - Lući (flautista i klarinetista, sarajevski đak), koji je napisao nekoliko izvrsnih pjesama. Za nas su pisali i Nikica Kalogjera, Zvonko Špišić, Zdenko Runjić.. i to pjesme u nekom maniru Dubrovačkih trubadura. Tekstove je pisao Tomislav Zuppa i drugi. Rat je najvećim dijelom uzrokom prestanka rada grupe Dubrovački trubaduri, jer otići iz grada u to vrijeme... Imali smo sreću da su naše tvrđave dobro napravljene. Narod iz prigradskih naselja slio se u Dubrovnik. U tvrđavi Revelin bilo je oko 2,000 ljudi. Kada smo se Đelo i ja pojavili među tim narodom - rekli su: "I vi ste tu." Značilo je to da nas oni žele među sobom i da im je tako lakše. U to vrijeme, zahvaljujući "Konvoju Libertas" održavamo oko 70-tak koncerata. 1992. godine odlazimo Papi da mu se zahvalimo za priznanje Hrvatske, tako da se rado sjećamo našeg ratnog perioda. Shvatili smo da je u vremenu kataklizme najvažnije sačuvati (zdrav) duh.

B: Da li je ispravan zaključak da se Dubrovački trubaduri i sada povremeno okupe i zajedno zasviraju?

Marko Brešković: Da, svakako. Niko od nas nije mlađi od 65 godina, mi smo svi sa svojim porodicama, sa svojim navikama, sa svojim sadašnjim zaposlenjima, ali opet nađemo vremana okupiti se i zasvirati. Na primjer, svake druge godine sviramo u Dubrovniku za Novu godinu, zatim smo svirali Đelu Jusiću povodom njegove nagrade Porin za životno djelo... Mi ne bismo odbili ni jednu svirku kada bi se pojavio neki veliki ček, znate... Salvador Dali je rekao: "Nema tih para koje ja mogu odbiti". Vi ćete nas, možda, vidjeti još i u Tuzli.

Marko Brešković: Da, moja porodica broji tri moja sina - Tonči, Nikola i Vlaho. Tonči i Nikola su završili Muzičku akademiju u Lovranu, Odsjek Čajkovski akademije. Jedan je završio trombon, a drugi kontrabas. Kako je to jedna izvrsna škola, oni su tu naučili svirati i klavir, strane jezike... Dobili su jednu šire obrazovanje nego što se ono stiče na ostalim našim akademijama. Još tokom studiranja, obojica su pisali tekstove i muziku. Već imaju i 3 svoja CD-a koja su snimili pod imenom Brešković Brothers. U njihovoj muzici nema mog udjela, osim moje krvi (ha ha ha). Njihova muzika je divna i ja bih je okarakterisao kao mediteranski pop soul jazz. Oni nisu neke velike zvijezde na hrvatskoj muzičkoj sceni, ali se njihova muzika rado sluša u urbanim sredinama. Brešković Brothers nastupaju kao duo. Treći sin, Vlaho, također je muzičar. On je završio srednju muzičku školu. Ima ogroman talenat i svira bubnjeve. On upravo radi na jednom interesantnom projektu koji uključuje više muzičkih stilova i to što radi trebalo bi biti gotovo do kraja ove godine. Ono što pevezuje njih trojicu je Caffe Trubadour u Dubrovniku. To je naša famozna kafana u kojoj se kroz 25 godina njenog postojanja okupljaju muzičari iz cijeloga svijeta. Mi gajimo jazz. Zašto jazz? Imamo i previše pop muzike i kada bi je i ovdje svirali, umorili bismo se. Jazzom sam zadojen još iz vremena Dubrovačkih trubadura, koji su i nastali od jazz trija - Đelo Jusić; Marko Brešković i Džoni Trbuhović. Moji sinovi danas sviraju ispred Caffea Trubadoura, zajedno sa muzičarima iz cijelog svijeta. Tu priređujemo i male festivale. Nekada nam se u publici pojave ljudi od svjetskog imena. Jedne prilike tu je svirao Lee Musiker, klavijaturista. Kasnije smo u stranoj štampi čitali da on radi za Tony Bennetta (nasljednika Frank Sinatre). Bilo ih je još mnogo, ali sam im zaboravio imena. Naša kafana je time postala meeting point. Scena je otvorena, klavir je na zemlji i svako ko smatra da je dobar može pristupiti i svirati. Uz moje sinove nastupim i ja sa standardnim jazz repertoarom - American song book.

B: Kako biste ocijenili trenutnu muzičku scenu Dubrovnika? Ko su nasljednici Dubrovačkih trubadura? Ko je sada predstavnik dubrovačke muzičke scene?

Marko Brešković: Teško je ikoga komparirati sa Dubrovačkim trubadurima. Oni su toliko jedinstveni da se ni sa kime ne mogu porediti, ni ovdje, a ni u Evropi. Osim onoga što sviraju moji sinovi, ja ne poznajem ostalu muzičku scenu Dubrovnika. Ima tu u Dubrovniku underground scene, ali mi nije poznata. Među iseljenike bih poslao Milu Hrnića i Brešković Brothers. Moram istači da sa Tuzlom imam još jednu vezu. To je vaš profesor na Muzičkoj školi u Tuzli, Zlatan Mujkić, koji drži i jazz club. Mi već pregovaramo i dogovaramo da ove zime, po završetku naše turističke sezone, da naš Caffe Trubadour Jazz orkestar dođe do Tuzle. Poručio bih da ove zime u Dubrovniku organizujemo jazz festival i workshop te pozivamo mlade muzičare iz Tuzle i okoline da nam se jave. Workshop će voditi profesori sa Muzičke akademija iz Amsterdama. Workshop će biti besplatan, održavat će se u Muzičkoj školi u Dubrovniku, a uključit će mnoge instrumente - bunjevi, truba, gitara, kontrabas i saksofon. Veseli me da ćemo ove godine doći u Tuzlu.

Marko Brešković: Pozdrav svim Tuzlankama i Tuzlacima, dobrim ljudima i do skorog viđenja u Tuzli.

Bio je ovo mali isječak iz bogate istorije grupe Dubrovački trubaduri. Pošto svakog majstora njegovo djelo krasi - Dubrovački trubaduri su sebi svojim pjesmama već odavno podigli spomenik. Duško Trifunović je rekao: "Pamtite me po pjesmama mojim." Dubrovačke trubadure pamtit čemo po pjesmama: "Pusti da ti leut svira", "Jedan dan", "Linđo", "Marijana", "Dok palme njišu grane", Dalmatinski lero", "Luda mladost", "Ljuven zov", "Mi prepuni smo ljubavi" i tako dalje. Dubrovački trubaduri postali su trade mark Dubrovnika poput Straduna, tvrđave Revelin, crkve Svetog Vlaha, Dubrovačkih ljetnih igara... To već sve govori.

Interview objavljen u dnevnom glasilu
Tuzlanski list - Br. 174 od 16.08.2007.

Interviewer:

Dragutin Matošević
Tuzla, Bosna i Hercegovina
info@barikada.com