U uvodu knjige "Pogled na jazz" (izlazi u kolovozu ili rujnu 2009. godine kod zagrebačkog nakladnika "Nova Knjiga Rast"), napisao sam kako živimo u vremenu kad je jazz glazba više "elitistička" (u mnogim krajevima s malobrojnom publikom na koncertima i s malo kupaca ploča i CD-a), a manje populistička (izuzev tamo gdje su zaživjeli jazz festivali, tamo gdje je tradicija jazza jaka, tamo gdje djeluju dobri jazz klubovi, ili gdje entuzijasti i "posljednji Mohikanci" ne polažu zastave u prašinu.

Jedni od onih glazbenika koji pomiču granice te svojom izvedbom i entuzijazmom šire "teritorij jazz populacije i kulture", svakako su i Damir Kukuruzović (Damir Kukuruzović Gipsy Jazz Quintet) i Denis Razumović Razz (Denis Razumović Razz Quartet). Prvi je baštinik gipsy swinga u nas i jedan od najboljih izvođača te glazbe ne samo u Hrvatskoj, a drugi je rasni predstavnik, bolje reći - "legitimni sin" - bebop generacije jazz glazbenika, koji su još od vremena legendarne Gillespijeve "Salt Peanuts" razdrmali jazzistički svijet; istina, na neki način i sukobili se sa dotad vladajućim swingom Big Band orkestara i pomalo ih bacili u kut.

Upravo stoga je ovaj koncert u Novskoj (relativno maloj sredini kojoj treba više jazz događanja, a drugi nastup Damira Kukuruzovića ovdje u samo tri mjeseca govori da Novska ima jazz publiku i da se lagano upisuje na naš jazz zemljovid!), zanimljiv i po širenju jazza u sredini gdje ga i nema previše, ali i po tomu što su na sceni bile dvije pomalo oprečne glazbene škole – jedan gipsy swing svjetonazor i jedan bebop pogled na jazz! Moram priznati da se nisu sukobili - pjesnički rečeno, više se čini kako su se te dvije glazbene rijeke spojile u veliku deltu široku poput gipsy duše Djanga Reinharda, čiji je opus ipak bio dominantan ove večeri. Izostanak violinista grappelijevskog toucha, Brune Urlića, stalnog člana Kukuruzovićeva Quinteta, glazbeno je malo izmijenio situaciju, tako da su intervencije Razzova alto saksofona dale jedno novo slušanje Djangovih, ali i drugih jazz standarda.

Uz potporu Gorana Gregurača, gitarista osebujne desne ruke, i basista Željka Bilbije-Bibija, kombinacija Kukuruzović - Razz svirala je nadahnuto, s puno više improvizacije i ad hoc invencija, koje su se pokazale uglavnom dobrima i zanimljivim slušateljstvu. Većina materijala sviranog u Novskoj išla je s Damirova CD-a "Green Hill Gipsy Swing", kojeg je nedavno objavio Menart, i u koji se Razz odlično uklopio, ne samo pružajući violinističke Urlićeve dionice na saksofonu, već i unoseći onaj svoj specifični alto zvuk u gipsy swing izričaj. Tim prije što je zbog prostora, saksofon išao vrlo prirodno, neozvučen, a to je dalo dodatnu ljepotu Razumovićevu zvuku.

Uz "Minor Swing", "Djangos Tiger", "David", "Caravan" ili na bis sviranu "Sweet Georgia Brown", jedan od vrhunaca je svakako bila iznimna skladba "Nature Boy", što ju je davno napisao George Alexander Aberle, poznatiji kao Eden Ahbez, a koju je proslavio Nat King Cole.

Kako je u rječitim, gotovo poetskim uvodima u skladbe, Damir pričao i o povijesti gipsy swinga, o Djangu, o manouche glazbi, o izvedbi "Minor Swinga" u iznimnom filmu "Chocolat", s Juliette Binoche u naslovnoj ulozi i Johnyjem Deepom kao manouche lutalicom; tako je i "Nature Boy" podsjetio dragu prijateljicu za mojim stolom na još jedan izniman film, romantični musical kojeg je režirao Baz Luhrmann, "Moulin Rouge" s Nicol Kidman i Ewanom McGregorom, gdje je ova skladba dobila zanimljiv aranžman i izvedbu kojoj ni King Cole, vjerojatno, ne bi zamjerio.

Dobri su i potrebni hrvatskom jazzu ovakvi nastupi, i čini se da će ih biti još u Novskoj. Tad se gube zamjerke na neke organizacije propuste, možebitnu neadekvatnost prostora, kvalitetu razglasa i slično. Ostaje dobra svirka, i dobra interakcija s publikom. A to je najvažnije. Slično promicanje jazza Damir je napravio i na nedavnom nastupu u Tisak Media Centru u Sisku, koji također nije jazz prostor, ali bilo je sasvim dobro. Jazz može slobodno izaći van iz jazz klubova i odlično funkcionirati bilo gdje ukoliko ima glazbenika i publike voljne slušati ga. Pokazalo se u Novskoj da ima i glazbenika i publike! I dobre glazbe.