TUZLA ŠEZDESETIH - IV DIO
PREDELEKTRIČARSKI PERIOD

Rađanje rock & roll i blue jeans generacije

Početkom šezdesetih, granice Jugoslavije postaju sve poroznije, a hladnoratovska parola "Trst je naš" sve više se ostvaruje u miru. Trst postaje krajnje odredište švercerskog hodočašća, koje decenijama neće jenjavati, nego će se, naprotiv, povečavati i, kao što je Marko Polo u 13. vijeku uspostavio poznati Put svile, od Kine do evropskog Zapada, tako se sada sa Zapada, preko naših krajeva, u kontra smjeru, uspostavljao put ka evropskom Istoku, i dalje, socijalističkim stazama i vezama, do same Kine. Kako se samo vremena mijenjaju! Smjer kretanja trgovačkih karavana ponovo je u najnovije vrijeme promijenjen, a kineska roba ponovo je preplavila Evropu, pa i Ameriku. Nije to više Put svile, one prvoklasne robe, nego, rekao bih, put džidža-midža i bofl robe. Ali vratimo se našem Trstu s početka šezdesetih.

Da se malo prisjetimo kakva je roba odatle pristizala. Moglo bi se reći, svakojaka: portabl televizori, gramofoni, najlon čarape, perlon košulje, koper deke, lutke koje sklapaju oči i kažu "mama", famozna venecijanska gondola sa Kanala Grande koja svira, i drugi kičeraj. Od sve te silne robe, posebnu pažnju zaslužuju dva modna, odjevna predmeta. Prvi je nevjerovatni šuškavac - kišni mantil, tačnije rečeno, kabanica od tanke plastične folije, koja zgužvana može da se sakrije između dvije šake. Šuškavac je najčešće bio teget plave boje, a bilo ih je i u drugim bojama. Nosio se usred ljeta, a i usred zime kada nije imao nikakvu funkciju osim da se pokaže kao prestižni modni detalj. Smiješno mi sada izgleda to naše pomodarstvo, mada sam se i sam, u ime mode, smrzavao u toj plastici, one sniježne zime - 1962/63.

Drugi modni fenomen koji je je izazivao daleko veću čežnju kod omladine, jeste jedan od rijetkih predmeta kojem se persira, jer je u množini - famozne farmerke. Pardon: Njihovo Veličanstvo Farmerke. Njihova imperija počinje u Americi, sredinom 19. vijeka, a u našim krajevima od samog početka šeste decenije prošlog vijeka, i traje do današnjih dana. Mi, tinejdžeri s početka šezdesetih, bili smo očarani, prosto opsjednuti farmerkama, tim više, što ih je bilo skoro nemoguće nabaviti. Samo mali broj sretnika, koji su imali nekoga u inostranstvu, ili ko je u to doba mogao da putuje u inostranstvo, imao je šansu da nabavi originalne "Lee" ili "Levi Strauss" farmerke. Blu džins, taj neodoljivi modni izazov, prvo smo čežnjivo gledali u nekim filmovima sa Zapada, a onda su one počele polako da pristižu, uglavnom, iz "našeg" Trsta, ali u uspjeloj italijanskoj verziji kao "Rifle", a potom i "Super Rifle", standardnog kvaliteta.

Farmerke su u Americi bile u stalnoj upotrbi od svog postanka, uglavnom, kao radna odjeća. Pravi bum su napravile pedesetih godina prošlog vijeka kada su mladi počeli masovno da ih nose po uzoru na svoje holivudske idole, mlade glumce koje je Holivud smišljeno obukao u džins i tako, lansirajuči mlade filmske zvijezde, lansirao je i novu modu mladih - džins. Farmerke će postati sinonim mladalačkog bunta protiv klasičnih normi ponašanja i establišmenta. U farmerkama, kroz film, prošetao se i tadašnji najveći idol mladih - Džejms Din, u "Buntovniku bez razloga" ("Rebel Without a Cause" -1955) i u "Divu" ("Giant" - 1956). U farmerkama je bio i Marlon Brando u filmu "Divlji" ("The Wild One - 1954) i Elvis Prisli u filmu "Zatvorski rock" ("Jailhouse Rock" - 1957), a u najprivlačnijim farmerkama na svijetu bila je Merlin Monro u filmu "Misfit" - 1961. i u "Rijeci bez povratka" ("The River of no Return" -1954). Bio je to veliki poslovni pogodak Holivuda i ujedno ogromna usluga proizvođačima džinsa.

Kao što su film i filmske zvijezde pedesetih lansirali farmerke kao modu mladih, tako su rock muzičari i pobornici rocka šezdesetih definitivno trasirali i betonirali njihov put u budućnost. Tokom te decenije farmerke su postale uniforma mladih, tako da je negdje ostalo duhovito zapisano da je na poznatom rock festivalu Woodstock (1969), u polumilionskom auditorujumu, "jedina alternativa onima koji su nosili džins, bili su oni koji nisu nosili ništa".

Mi, tadašnji tuzlanski pobornici nailazećeg rock talasa i zapadnjačke mode, uskakali smo u taj par indigo plavih nogavica kako je ko znao i umio, kako je ko stigao i mogao. Prve farmerke kojih sam se ja domogao bile su polovne. Bio je to neki "divljak" koji su, navodno, mornari donijeli iz Italije. Kupio sam ih od Šime Pavića, tadašnjeg tuzlanskog džudiste, 1962. godine, a godinu dana kasnije kupio sam i dugo sanjane, originalne "Rifle" i upisao se tako u mali broj vršnjaka koji su ih imali. Sjećam se da sam ih par puta pozajmljivao drugarima koji ih tada još nisu imali. Taj "rent a jeans" najčešće se obavljao kada je trebalo "otrovat" neku novu "trebu", ili kada se išlo na prvi randes sa već "zbarenom ribom", pred kojom je trebalo potvrditi svoj frajerski identitet. Prvi utisak je bio važan, a kasnije, kada bi djevojka konstatovala da joj dragi više ne stiže na sastanke u farmerkama, naš "trovač" bi se dovijao i vadio na različite načine da sačuva svoj frajerski imidž, dok ponovo ne obrlati drugara da mu ih "izrenta". Zbog ovog pozajmljivačkog trenda, nametao se apsurdan zakjučak da je tada u gradu bilo više frajera u farmerkama nego samih farmerki.

Farmerke su bile utoliko interesantnije, ukoliko su više izblijedile, jer su tada "dobijale dušu" i dostizale željenu sličnost sa iznošenim farmerkama kakve su viđane u američkim filmovima. U svrhu postizanja te autentičnosti, najčešće je korištena ribača četka. U postizanju izlizanog imidža važilo je pravilo da je "bolje četkat, nego čekat" . Zbog ovog fenomena - namjernog pretvaranja novog u staro, stare farmerke su često bile na cijeni kao i nove, što je bio slučaj i sa mojim prvim parom plavih nogavica.

Zašto su farmerke ili farmerice dobile to svoje ime koje ni po čemu ne odgovara originalnom nazivu - blue jeans? Bilo bi interesantno saznati ko je "kumovao" imenu naših farmerki, koji je, očigledno bio ubijeđen, kada su mu prvi put došle u ruke, da farmerke uglavnom nose farmeri, pa ih je po njima tako i nazvao i ostavio nam to ime u amanet. Kao što se zovu farmerke, mogle su se komotno zvati i kaubojke ili rudarke ili zlatarke ili, još tačnije, zlatokopačke, odnosno, zlatoispiračke pantalone, jer su one prvobitno i bile namijenjene upravo kopačima, odnosno ispiračima zlata.

Mislim da bi za mnoge čitaoce bilo interesantno da čuju kratki istorijat ovog superiornog proizvoda. Davne, 1850. godine, dvadesetjednogodišnji Nijemac, Levi Strauss, kojeg je, kao i mnoge druge, tresla američka zlatna groznica, stigao je u San Francisko, odlučan da i on okuša sreću u traganju za zlatom. Sa sobom je donio manju količinu jakog lanenog platna, to jest ceradnog platna za pravljenje šatora. Uvidjevši da ispirači, odnosno kopači zlata, oskudijevaju u dobrim pantalonama, odlučio je da od svog platna napravi nekoliko pari pantalona i da im ih proda. Ubrzo potom, pronio se glas da su Levijeve (Levi's) pantalone jače od svih do tada proizvedenih. Potražnja je naglo rasla. Preduzimljivi Levi je otvorio prodavnicu u San Francisku i počeo proizvodnju naveliko. U nedostatku lanenog platna, koje je inače bilo suviše kruto, počeo je da koristi jako pamučno platno indigo plave boje, koje se proizvodilo u francuskom gradu Nimu (Nimes) a zvalo se serge de Nimes, a po tome je dobilo skraceni naziv - denim. Svoj popularni naziv jeans, ovo platno je dobilo zbog sličnosti sa pantalonama koje su nosili mornari iz Đenove, od materijala zvanog genes (đenes), što su Amerikanci pretvorili u jeans, a pošto je plavo, dadoše mu na kraju konačan sretni naziv - blue jeans. Kažem sretni naziv jer, da su blu džins dobile ime koje sadrži sve elemente njihove geneze, ime bi im bilo stvarno predugačko. Zamislite našeg tuzlanskog frajera koji pred sastanak sa novom curom ovako renta farmerke od druga: "De stari, matere ti, pozajmi mi samo večeras 'jako pamučno platno indigo plave boje, slično onom od kojeg su se pravile pantalone đenovskih mornara'." Pa, dok bi on to sve izgovorio, zakasnio bi sigurno na prvi randes, a trebu bi mu najvjerovatnije pokupio neki tip koji uopšte nema 'jako pamučno platno indigo plave boje....'.

To jako pamučno platno - "leviske", nakon nekoliko godina su dodatno ojačane stavljanjem bakarnih nitni na uglove džepova i kao takve patentirane 1873. Leviske su postale radna odječa rudara, željezničara, farmera, busača nafte, kauboja i mnogih drugih. Stari dobri Levi Strauss umro je 1902. godine u osamdesetitrećoj godini života, a njegov genijalni proizvod već preko 150 godina korača po zemaljskoj kugli, negdje radno, a negdje paradno, po principu peri-deri. Nekoliko prvih modela blu džinsa pantalona čuvaju se kao muzejski eksponati u Smithsonian Institution u Washingtonu.

Kao kuriozitet za sve čitaoce, navešću sljedeči podatak: Jedne farmerke proizvedene između 1880. i 1885., pronađene su 1998. ispod nekih rudarskih otpadaka u jednom rudarskom mjestu u državi Nevadi. Originalna cijena im je bila jedan dolar i dvadesetpet centi (US$ 1,25) a prodate su na aukciji u maju 2001., za više od četrdeset šest hiljada i pet stotina dolara (US$ 46,532).

Eto, raspričah se možda malo previše o farmerkama, zapostavljajući rock. Ali rock je tu. Tu gdje je jeans, tu je i rock, gdje je rock tu je i jeans. "Nemojte mi to razdvajat", što bi rek'o meraklija kada ga pitaju da li želi kafu ili rakiju. Rock i jeans idu jedno uz drugo k'o šipka uz bubanj, k'o žica i trzalica. To su zaštitni znaci jedne generacije koja je u vrijeme njihovog dolaska na naše prostore bila stara 15 do 20 godina, generacije koja je prva slušala, igrala i svirala rock i nosila blue jeans - autentična rock & roll generacija - moja generacija.

Predelektričarski period

Muzički i modni trendovi sa Zapada stizali su do nas sa razumljivim zakašnjenjem. Zbog toga su neke melodije, koje su tamo izašle sredinom ili krajem pedesetih, kod nas bile popularne početkom šezdesetih. U oskudici gramofona i gramofonskih ploča, za nas je bilo dragocjeno postojanje Radio Tuzle i onih par sati dnevnog programa; njen muzički urednik Branislav Stumf nam je odškrinuo prozor u svijet muzike, kroz koji su do nas dopirali zvuci sa Zapada koje smo žedno upijali. Nepristupačnost muzičkim izvorima činila je tu muziku još željenijom i neodoljivijom. Evo nekih od melodija koje su obilježile to vrijeme: "Exodus" (Ferrante & Teicher), "Diana", "Crazy Love", "You Are My Destiny" (Paul Anka), "Oh Carol", "King of Clowns" (Neil Sedaka), "I'll Be Home", "Anastasia", "Bernadine" (Pat Boon), "Day-O", "Jamaica Farewell" (Harry Belafonte), "Jezabel" (Frankie Lane), "Sixteen Tons" (Tennessee Ernie Ford), "Fascination" (Nat King Cole), "Que sera, sera" (Doris Day), "Only You" (Platters), "Mama" (Connie Frances), "Greenfields" (The Brothers Four), "Never On Sunday" - "Djeca Pireja" (Don Costa), "The Green Leaves Of Summer" - "Alamo" (Nick Perito), "It's Now Or Never" (Elvis Presley), "I Can't Stop Loving You (Ray Charles), te instrumentali u izvodjenju slavnih orkestara Billy Vaughna, Perez Pradoa, Ray Connifa itd.

Sada se približavamo jednom interesantnom periodu - periodu preobražaja muzičkih trendova. Postojeći tuzlanski sastavi svirali su početkom šezdesetih raznolik repertoar: jazz, dixiland, cha cha cha, calypso, sambu, rumbu, mambo, argetinski tango... svirali su sve, poput onog ženoljubca koji je volio "crno, smeđe, riđe i sve što naiđe". Kao ilustraciju navodim neke melodije koje su tada izvođene: "Jambalaya", "Bessame Mucho", "Cherry Pink And Apple Blossom White" - "Kad trešnje cvjetale su zadnji put...", "Sail Along Silv'ry Moon" - "Mjeseče srebreni", "La Paloma", "Autumn Leaves" ("Uvelo lišče"), "Three Coins In The Fountain" ("Tri pare u fontani"), "Saint Louis Blues", "Hava Nagila", "Perfidia", "Patricia", "Mambo Italiano", "Cumbachero", "Zambezi", "Petite Fleur" ("Mali cvjet"), "Brazil", "Istanbul", "Tequila" itd... Rock and roll, onaj klasični ili izvorni, kao muzički pravac, još nije bio zaživio u tuzlanskim muzičkim vodama, mada već pola decenije "ljulja i uvrče" Zapad. "Ljuljaj se i uvrči", to bi, po meni, po smislu, bio najpribližniji prevod za rock and roll. To bi se mogle prevesti, recimo, i ovako - "klati se i okreči", ili "njiši se i obrči", ili "drmaj se i valjaj"..., a bukvalan prevod bi nas doveo do besmislice - "stijena i kotrljanje". Moj prevod sam priložio kao kuriozitet za čitaoce, a smisao tog izraza počeo sam da shvatam na mojoj prvoj igranci u staroj Gimnaziji gdje su se u autentičnoj igri rock and rolla, igrači ljuljali, uvrtali, odvrtali..., a taj prevod se najbolje uklapa u rockersku filozofiju i žargon, dakle - Ljuljaj!

Rock je počeo da stize do nas u talasima sa Zapada, mada već u fazi preobražaja koji će ga pratiti do današnjih dana. Kod nas je ušao na velika vrata u formi twista čiji su glavni izvođači bili, kralj twista - Chubby Checker i nekrunisani kralj i začetnik rock and rolla Chack Berry. Karakteristika ovog predelektričarskog perioda je to što se domaći kompozitori festivalskog kova nisu još bili preorijentisali na ovaj žanr, tako da su domaće diskografske kuće izdavale svjetske hitove prepjevane na naš jezik. To je doprinijelo masovnijem prodoru rocka na naše prostore. Te su pjesme bile vrlo popularne kod omladine, a ja bih rekao da su neke bile prihvačene sa većim oduševljenjem nego mnoge iz električarskog perioda.To je zbog toga što je ta muzika bila jednostavna, nova i mladalački poletna. Dolaskom Beatlesa i električarskih sastava, mi nismo doživjeli toliko veliki "električni sok" kao što se možda misli, jer smo svoj prvi rock - šok već bili preživjeli; osigurači su nam i prije toga iskakali. Neke hitove smo imali priliku da čujemo u orginalu, a i u prepjevu. Evo nekih od rado slušanih melodija, različitih stilova u periodu 1961-63: "Gonzales", "Kad bih imao čekič", "Mustafa" (Đorđe Marjanović), "Corrina", "Samson", "Mama", "Recite Lori da je volim" (Miki Jevremović), "Pepermint Twist", "Locomotion", "Sheila (Ivanka Pavlović), "Kralj pajaca", "Ritam kiše (Zdenka Vučković), "Marina" (Dušan Jakšić), "Gondola" (Radoslav Grajić), "Lucia" (Perica Stojančić), "Oh, Oh, Rosy", "O, Kerol" (Dragan Toković), "Djeca Pireja" (Lola Novaković) itd... Sve ove prepjevane hitove slušali smo i u originalu kao i mnoge druge, na primjer: "Young Once" (Cliff Richard), "Let's Dance" (Chris Montez), "Let's Jump The Broomstick" (Brenda Lee), "Let's Twist Again" (Chubby Checker), "Peggy Sue" (Buddy Holly, Matt Collins), "Be My Baby" (The Ronettes), "Sealed With The Kiss" (Brian Hyland), "Sei rimasta sola" (Adriano Celentano), "La partita di pallone" (Rita Pavone) itd...

U ritmu twista

Tih godina po srednjim školama su se održavale igranke. Svirali su orkestri u manje-više klasičnom sastavu: bubnjevi, gitara sa prikopčanim magnetom i minijaturnim pojačalom, jedan ili dva duvačka instrumenta, najčešće truba, saksofon ili trombon, zatim harmonika i ponekad kontrabas, a bas gitara nije još bila u upotrebi. Pored stranih melodija i prepjevanih aktuelnih svjetskih hitova, na repertoaru tuzlanskih sastava nalazile su se i domaće festivalske melodije i ruske romanse. Evo nekih od njih: "Kućica u cvijeću", "Tišina bez suza", "Sve moje jeseni su tužne", "Dva plava oka", "Djevojko mala", "Podmoskovske večeri", "Djeca Pireja", "Marina", "Gondola", "Ostala si sama" itd... Miljenik tuzlanskih srednjoškolaca, a i moj, bio je pjevač Rifat Šehić Rifi. Sjećam ga se najviše sa svirke u Rudarsko-tehničkoj školi u Tuzli. Mislim da je tada, između ostalih, pjevao pjesme "Prodavačica ljubičica" i "Moj će svjedok vrijeme biti", iz repertoara Predraga Gojkovića, "Zamagljen prozor" od Džimi Stanića, "I'll Be Home" od Pat Boona, "Rjabinusku" i druge.

Mislim da je Rifat Šehić Rifi nastupao do 1962. godine, a onda je popularnost stekao Milenko Maksimović koji je "držao katedru" u holu Elektro-mašinskog školskog centra (EMŠC-a). Na tim igrankama sam "visio", naravno sa drugarom kojeg sam već ranije spominjao, Stevanom Vasiljevićem, s tim što je tu sada bio i treći pajtaš, Suad Sadović, koji je bio trn u oku svim frajerima zbog svoje zavodničke djelatnosti. Nas trojica smo sačinjavali nerazdvojni trio, od prvog do četvrtog razreda srednje škole. U razredu su nas prozvali crnom trojkom zbog našeg notornog timskog bježanja sa časova.

Na igranci u EMŠC-u, prvi put sam vidio kako jedna Svjetlana, kojoj su lijepo stajale bijele farmarke marke "Lee", sa tuzlanskim plejbojem Emirom, (mislim da se preziva Kadagić?), igra novu igru - twist. Bilo je to 1962. godine. Tada sam prvi put i čuo legendarnu pjesmu Chubby Checkera "Let's Twist Again" u izvođenju Atanasa Ace Janevskog, koji se inače samo sporadično bavio pjevanjem. Aco je od tada zbog te pjesme među omladinom bio poznat kao Aco Tvistigen. Twist je te godine definitivno osvojio tuzlansku omladinu i postao najpopularnija igra. "Svi se njišu, ubrzano dišu, aha, a u ritmu twista svako lice blista, aha" - kaze Đorđe Marjanović u pjesmi "Ringe ringe raja" koja je, ustvari, prepjev melodije "Ya, Ya" (Joey Dee).

Njihali smo se u to vrijeme u ritmu twista kadgod nam se za to ukazala prilika. Tako jedanput, prilikom časa praktične nastave, u radioni EMŠC-a, nastavnik Radić nas je ostavio same na neko vrijeme, nakon što nam je zadao praktičnnu vježbu. Čim je izašao, umjesto zadate vježbe, Suad i ja smo počeli da vježbamo bubnjeve na limenim ormarima koji su gromoglasno odjekivali pod našim dlanovima. Suad je uz to počeo da pjeva, tada popularnu pjesmu Vokalnog kvarteta 4M - "Platno, boje, kist i twist". Izazov je bio neodoljiv, tako da sam ja ostavio "bubnjeve" i počeo da igram twist. Pridružio mi se i Stevan, a većina učenika se okupila oko nas. Napravismo žurku usred dana, usred časa. Nisu učestvovali jedino primjerni i ambiciozni učenici među kojima su bili i Sead Avdić, Zlatan Bašić, Slavko Peričević i drugi, koji su savjesno obrađivali čelik i povremeno posmatrali šta se dešava. Neki od ovih naših marljivih drugara kasnije će postati poznate javne ličnosti Tuzle, za razliku od nas twistera. Ali vratimo se žurci: U jednom trenutku "one man band" - Suad, prestade da tuče po onom ormaru, Stevan prestade da igra, a ostali se uskomešaše. Ja sam twistir'o još par sekundi bez muzike, a onda se okrenuh prema Suadu spreman da kazem "Što si stao?", ali... ali..., namrgođeni, inače, dobroćudni Radić, valjda alarmiran našom halabukom, vratio se i, stojeći na vratima, prijekorno je gledao u mene - jedinog krivca koji je ostao na "mjestu zločina". Slijegao sam ramenima i gledao u njega, ali srećom, neka dobra vila mu skloni onu grimasu s lica i on, pokazavši kažiprstom na ručni časovnik obrati se svima: "Da ste mi to završili dok se ne vratim". Mene je kaznio tako što me je od tada zvao Đorđe Twist - uz izvjestan osmjeh.

Twist na svakom mjestu. Sportski dan na Kiseljaku, april 1964., Duska Stojanovic i Osman Imamovic igraju twist uz muziku Save Ivanisevica.

Twist na svakom mjestu. Ohrid, maj 1963., Djordje Gavric i fudbaler Slobode, Ivankovic, igraju twist pokraj Ohridskog jezera.

U periodu 1961-63. gledali smo filmove "Sjaj u travi", "Evropa noću", "Lesi se vrača kući", "Prohujalo sa vihorom", "Rat i mir", "Psiho", "Mladi lavovi", "Div"... Otvoreno je kino "Mladost", novi DTV Partizan, novi Dom JNA, a u stari je smješten Omladinski dom. Prvi džuboks bio je instaliran u noćnom baru u Domu "Moše Pijade", a potom u Omladinskom domu, 1962. godine. Prvu bananu vidjeli smo i kupili popola, ja i moj drugar Stevan u piljarnici na Kapiji, u proljeće 1961. godine. Najčitaniji X roman bio je "Lun kralj ponoći". Najljepši ljubavni parovi među omladinom bili su Šerija Zaimović i Azra Džinić, Janoš Janci Mesaroš i Radmila Raca Mraković, Tomi Perčić i Sonja X itd...

U Tuzli se 1961. odvijala manifestacija "Tražimo najveseliji grad" koja je, mislim, inicirana na republičkom, a možda i na saveznom nivou, ne sjećam se. Ideja je bila da stanovnici svakog grada učesnika pokažu po slobodnom izboru koliko su duhoviti, zabavni, originalni u bezazlenim ludostima, uspješni pjevači, recitatori itd... Aktivnosti su se održavale u svim školama i po cijelom gradu. Učenici starijih razreda EMŠC-a ludirali su se po gradskim ulicama vozeči se na nekom sklepanom vozilu, nekoj šasiji od kamiona, šta li. Fotografija o tome objavljena je u beogradskoj 'Politici Ekspres'. U okviru ove manifestacije održano je u EMŠC-u takmičenje pjevača amatera. Učenici moga razreda su me nagovarali da se i ja prijavim, ali pošto se zbog treme nisam usudio da nastupim sam, pridružili su mi se Suad i Stevan, kao moralna, više nego vokalna, podrška. Nastupio je dakle naš poznati trio, ali, ni utroje, nismo bili jači od treme. Pjevali smo pjesmu grupe Paloma - "Srce", uz pratnju Zlatka Ungera na gitari. Pobjeda nije bila naša nego je pripala učenicima četvrtog razreda, duetu Nedžad Salković - Salih Mujanović, koji su pjevali narodnu pjesmu "Zvijezda tjera mjeseca". Bio je to početak uspješne karijere Nedžada Salkovića. Dvadeset pet godina kasnije, u Detroitu, Nedžad i ja smo ponovo nastupili na istoj pozornici, na koncertu koji sam ja organizovao prilikom njegovog gostovanja u Americi. Ovaj put sam nastupio, bez treme, s pjesmom "Branka" s kojom sam osvojio naziv najboljeg pjevača Sjeverne Amerike na takmičenju muzičara, doseljenika na Nijagarinim vodopadima (Niagara Falls), te iste, 1986. godine.

Detroit, 1986. Nedzad Salkovic i Djordje Gavric.

U Tuzli su povremeno bila organizovana takmičenja pjevača amatera, a jedno od njih je bilo "Mikrofon je vaš". Ne sjećam se ko je tu pobjeđivao, osim 1963. godine, kada je pobijedio mladi ženski duet - Koviljka Maksimović i Vesna Poje sa pjesmom "Kralj pajaca". Šteta je što se ove talentovane i simpatične pjevačice, poslije toga, nisu više angažovale na muzičkoj sceni. I ja sam se tada bio prijavio na audiciju koju je u Omladinskom domu vršio profesor Mirko Dušek, namjeravajući da pjevam pjesmu "Mama", ali sam odustao na licu mjesta - opet trema. Na audiciji je bio i Aleksandar Saša Mioković.

Od pjevača zabavne muzike koji su tih godina povremeno nastupali kojekuda, bili su Radenko Mičić, Pavle Fišer, Slobodan Braco Vasiljević..., a nije mi poznato da li su i gdje tada nastupali, kasnije popularni pjevači, Hajrudin Simičić Šimi i Ekrem Pašić. Od budućih "električara" nastupali su pjevači Zoran Paki, Aleksandar Saša Mioković, Midhat Mido Arnautović, gitarista Savo Ivanišević, bubnjari Savo Martinović i Mustafa Mufo Hadžiefendić.

Glavno mjesto okupljanja omladine bio je Omladinski dom koji je bio smješten u zgradi bivšeg Doma armije. Omladinski dom je odigrao veoma važnu ulogu u životu tadašnje omladine. Tu su se vikendom održavale igranke, a radnim danom se omladina družila uz kafu i čaj i muziku iz jednog od prvih džuboksa koji su postavljeni u Tuzli. Među najslušanijim pjesmama iz džuboksa bile su "It's Now Or Never", "Don't Be Cruel", "Little Sister" (Elvisa Presleya), "Blueberry Hill" (Fats Domina), "Twist, twist" (?), "24,000 baci" (Adriano Celentana) i druge.

Omladina je imala mogućnost da se učlani u razne sekcije pri KUD "Mitar Trifunović Učo" koje je bilo smješteno u prostorijama Doma. Tamburašku sekciju je vodio Miško Katušić, folklornu, Stole, hor, profesori Karadža i Poleksić, dramsku, glumac tuzlanskog pozorišta Bogumil Kleva, a baletsku Mira Radin, bivša miss Jugoslavije koja je bila i sekretar Društva, a upravnik Doma je bio, mislim, Muradif Džambić. Ja sam bio član horske, dramske, pa čak i baletske sekcije gdje su mi partnerke bile Mila Roki i Mira Starčević. Za većinu nas, aktivnosti u pojedinim sekcijama bile su samo jedna kratka epizoda mladalačkog bitisanja i zanosa. Neki su, međutim, ovdje stekli solidnu osnovu na kojoj su kasnije izgradili svoju uspješnu profesiju. To je slučaj sa članovima tamburaške sekcije - Salkicom, Mirom i Svetom, koji su kao okosnica orkestra "Tamburica 5", postali maskote beogradske Skadarlije, gdje već više od tri decenije zabavljaju skadarlijske goste, među kojima je bilo i poznatih svjetskih ličnosti.

Pored svih omladinskih aktivnosti koje su se tu odvijale, u Omladinskom domu su se, takođe, formirale i tuzlanske omladinske radne brigade pred odlazak na savezne radne akcije. Mnogi omladinci su se otimali da uskoče u radnu brigadu, ali su prednost imali moralno-politički podobni, dokazani aktivni omladinci, dobri učenici i, naravno, oni koji su imali vezu. Ja, te 1962. godine, nisam imao ni jedan od tih aduta u ruci, ali sam se ipak prijavio i došao u Dom na formiranje brigade. Svi moji pokušaji i molba za prijem su bili uzaludni, a nadobudni i neprikosnoveni komitetlija, Srabović je, nas, nekolicinu prekobrojnih koji smo molili da budemo primljeni, grubo odbio i rekao da se udaljimo. Bili smo i razočarani i poniženi i osjećali se diskriminisanim u odnosu na drugu omladinu, jer ispada da smo manje vrijedni, kao da smo mi tamo neki škart, a ne omladinski dobrovoljci, i kao da su jedini dobri omladinci oni koji su primljeni u brigadu. A realno govoreći, nismo ni mogli svi biti primljeni. Ja, bez obzira na to, nisam odustajao od svoje namjere nego sam, naprotiv, čvrsto odlučio da na svoju ruku krenem na "izgradnju socijalizma". Sa sportskom torbom preko ramena, k'o svi sretni, došao sam na željezničku stanicu, ali sam se držao po strani, da me ne primijeti ljutiti Srabović. A kada je počelo ukrcavanje, umiješao sam se među brigadire i uskočio u voz, kao prekobrojni brigadir tuzlanske brigade "Enver Šiljak" i tako stigao u Omladinsko naselje u Osipaonici, na trasi autoputa Paraćin - Osipaonica. Sada sam tu strahovao da će me vratiti nazad u Tuzlu, pa sam smišljao kako da to izbjegnem. U putu sam slučajno saznao da jedan brigadir, neki Mujo iz Srebrenika, nije ušao u voz u Tuzli; valjda je zakasnio, šta li. Taj momenat sam iskoristio i priključio se, pod njegovim imenom četi u kojoj je on bio na spisku. Komandir čete je bio Fadil Buljubašić, kasnije poznati TV spiker Televizije Sarajevo. Imao sam sreće - komandir je bio dobar momak. On me je prva dva dana vodio na spisku čete, mada je znao da nisam Mujo, a kada se trećeg dana pojavio pravi Mujo, ja sam već bio primio vakcinu i dobio amnestiju od komandanta, pa sam nastavio da lopatam i krampam, ali sada pod svojim imenom - k'o svi sretni, pa sam na kraju smjene dobio i priznanje - "Specijalna pohvala", za razliku od nekih moralno-politički podobnih zabušanata. Na radnoj akciji je bio i Aleksandar Saša Mioković, ali u drugoj četi. Nismo se tada poznavali. Ja ga se sjećam kako na jednoj brigadirskoj priredbi, sa crvenom kaubojskom bandanom oko vrata, pjevao je neki rock. Na akciji je bio i pjevač Pavle Fišer, a vrlo interesantno je i to da je u našoj brigadi bila i omladinka iz američke države Massachusetts koja se, mislim, zvala Džejn. Kojim putevima je ona stigla iz najkapitalističkije zemlje na svijetu, na izgradnju, po njih opasnog socijalizma, ostala je tajna za nas brigadire.

U novootvorenom tuzlanskom hotelu "Bristol", 1963., otvorena je prva kockarnica sa automatima, popularnim "jednorukim džekovima" i noćni bar sa strip-tiz programom. Uprava hotela se u početku trudila da održi kulturni nivo u svom prestižnom objektu, pa je jedno od pravila bilo da se u bar ne može ući bez kravate. Ja i moji drugari, Suad i Stevan, upravo svršeni maturanti Mašinsko-tehniče škole, imali smo tada ta naša 'ganjc' nova maturska odijela pa smo tu pogodnost iskoristili da, tako ufitiljeni i kulturni, zavirimo u tuzlanski noćni život. U prvo vrijeme smo se zadržavali u kockarnici. Tu smo se u početku upuštali u 'navlačenje ruku' sa 'jednorukim džekom' ali smo ubrzo shvatili da on uvijek na kraju izlazi kao pobjednik. Zato smo ga se kasnije klonili i čuvali ono malo crkavice koji bi nekako skuckali, da bi imali dovoljno za, bar po jedan, martini koji bi pijuckali do fajronta i gledali na djelu Gloriju - prvu striptizetu koja se ikad skidala u Tuzli, dok je pijanista svirao dzez i animir muziku. To nam je bilo 'cool', mada mi tada još nismo znali da tako treba da se kaže, kao što to današnja omladina zna. Elem, koristeći moderni žargon, možemo reći da smo (se) 'kulirali' i bili 'hepi' zbog činjenice da nam naš grad hvata korak sa modernim svijetom.

Zbog očuvanja kulturnog nivoa hotela, ni narodna muzika se u to vrijeme nije svirala u 'Bristolu'. Izuzetak je nastup polunarodnjaka Tome Zdravkovića koji je tada bio na samom početku karijere. Tu su redovno nastupali tadašnji renomirani jugoslovenski a i svjetski muzičar i- Ana Štefok, Ervina Štelcl, Ahmed Taib i mnogi drugi. S njima smo se upoznavali i družili zahvaljujući Suadu koji je sa svakim poznatijim pjevačem pravio intervju. On je tada bio dopisnik zagrebačkih listova 'Studio' i 'Arena' i novosadske muzičke revije 'Ritam'.

Prvi električarski sastav koji je nastupio u Tuzli, u Domu 'Moše Pijade", 1963., bile su zagrebačke Bijele Strijele koje su se pojavile na sceni sa bijelim gitarama i u blještavim sakoima od lamea. Otprilike u to vrijeme u drugim krajevima Jugoslavije formirani su sastavi Iskre, Zlatni dečaci, Indeksi, Roboti, Kameleoni i drugi.

Tokom 1963. u tuzlanskim muzičkim vodama, koje sve više zapljuskuje električarski talas sa Zapada, sve je primjetnije komešanje i vrenje koje izaziva jedan novi virus, odnosno klica novog mikroorganizma; kao kvasac je nadolazila jedna nova kultura - rock kultura. Mladi, uopšte, a posebno mladi muzičari, pobornici rock muzike, bili su sve aktivniji u druženju, kolektivnom slušanju muzike i razmjeni muzičkih informacija. Počele su da se rađaju ideje o osnivanju prvih vokalno-instrumentalnih sastava. Među nas, malobrojne mlade muzičare koji smo polako sticali imidž muzičke avangarde i preobražavali se u buduće rockere, te godine se umiješao , pa i ostao s nama na tuzlanskoj sceni šezdesetih i kasnije, nezaobilazni Strahinja Maksimović Flexi, koji nije bio muzičar, ali je bio najveći muzički zanesenjak i diskofil. Od njega smo u svakom momentu mogli da saznamo koji bendovi se trenutno nalaze na top listi 'Top Twenty' Radio Luxembourga. Sa njegovih ploča smo skidali hitove koje smo izvodili.

Od jeseni do jeseni 1963-1964

U pozno kišno veče, 22. novembra 1963., spremajući se da krenem iz Omladinskog, radio je javio da je ubijen američki predsjednik John Kennedy koji je kod nas bio veoma popularan i omiljen. Hladni rat između Istoka i Zapada koji je doživio svoj vrhunac za vrijeme Kubanske raketne krize, te iste godine, i dalje je bio prijetnja svjetskom miru, a pravi rat u Vijetnamu bjesnio je nesmanjenom žestinom. Antiratni protesti održavali su se širom Amerike i svijeta. U toj atmosferi niču brojni protestni pjevači koji daju svoj veliki doprinos antiratnoj polarizaciji mladih.

Od protestnih i folk pjevača koji su tada kao 'one man band' sa gitarom i usnom harmonikom krčili sebi put do slave, bili su Bob Dylan i Joan Baez, a slijediće ih Donovan, Antoan, Mishel Polnaref i drugi, pa i naš Ivica Percl, poznat po pjesmi "Stari Pjer". Među prvim protestnim pjesmama koje su ušle u legendu je 'We Shall Overcome', kompozitora Franka Hamiltona. Izvođači ove pjesme se zalažu za građanska prava na američkom jugu. Kao protest protiv rata u Vijetnamu ili bilo kojeg drugog, nastala je i poznata 'Where have all the flowers gone' koju je lansirao The Kingston Trio. Ta pjesma ukazuje na besmislenost ratovanja i kao takva ima univerzalnu bezvremensku dimenziju, pa bih zato njen tekst parafrazirao za one čhitaoce kojima pjesma nije poznata:

'Kuda ode svo to cvijeće - ode mladim djevojkama....
Kud odoše sve mlade djevojke - odoše sve mladim momcima....
Kud odoše svi mladi momci - odoše svi u vojnike....
Kud odoše svi vojnici - odoše svi u groblja....
Kud odoše sva ta groblja - odoše sva u cvijeće...
Kad li će oni to shvatiti, kad li će oni to shvatiti'
Izgleda da Oni to nikada neće shvatiti, jer Oni ne slušaju i ne sviraju ovu muziku, Oni sviraju ratne bubnjeve!

Žestok protest zveckanju oružjem koje je zaprijetilo izbijanjem nuklearnog rata između Amerike i Rusije, za vrijeme Kubanske raketne krize 1963., izrazio je Bob Dylan pjesmom "Gospodari rata" ("Masters Of War"). Trideset godina kasnije - 1993., ova pjesma je zvanično proglašena najvećom protestnom pjesmom svih vremena.

U jesen, te, 1963. godine, zaposlivši se kao mašinski tehničar u TTU, došao sam u priliku da kupim prvu električnu gitaru. Bila je to poluakustična gitara - osnovni model firme Melodija Mengeš, i jedna od prvih u gradu (o čemu sam ranije već pisao). Kasnije sam nabavio i pravljeno pojačalo od 15W, a da bih došao do njega, morao sam da skinem sa sebe kožnu jaknu - jedinu koju sam imao, jer je to bila cijena koju je za nju prodavac tražio. U to vrijeme ja i gitarista Savo Ivanišević, maštali smo o osnivanju vokalno-instrumentalnog sastava. Bilo je to do tada maštanje na veresiju, a sada smo za to maštanje imali kakvo-takvo pokriče; imali smo to pojačalce, jednu najednostavniju, ali pravu, električnu gitaru i jednu akustičnu gitaru s magnetom. Sada smo još više bili motivisani da učimo nove pjesme. Zbog nedostatka gramofonskih ploča, većinu pjesama smo mogli da čujemo samo na radiju, pa smo zato često morali da čekamo u zasjedi na nekoj radio frekvenciji da bi neku pjesmu nakon nekoliko slušanja potpuno memorisali, a neke melodije smo učili od drugih svirača. U to vrijeme smo se redovno viđali sa školovanim gitaristom Huseinom Fifićem Fifom, od koga smo puno toga naučili. Međutim, naš zamišljeni bend nećemo uspjeti da formirmo još za cijelu godinu dana. Savo je u međuvremenu dobio aganžman u popularnom plesnom orkestru "Lira" koji je pod vođstvom poznatog muzičkog pedagoga, Tone Pečenka, svirao tada u Omladinskom domu, a i meni će se iznenada ukazati prilika da postanem član jednog novog benda.

Realno govoreći, za formiranje koliko-toliko solidnog sastava, u Tuzli nisu još bili zreli uslovi; niti je tada bilo dovoljno oformljenih muzičara, niti kvalitetnih istrumenata. Primjera radi, navešću da tada, recimo, niko od nas još nije bio ni vidio bas gitaru izbliza, a kamo li da ju je posjedovao ili znao da svira, a električarski sastav se nije mogao zamisliti bez bas gitare. Slično je bilo i sa solo, odnosno ritam gitarom. Sjećam se da su neki momci, sastavili neku grupu i svirali jedanput u Omladinskom, u ljeto 1964. Njihovih imena se djelimično sjećam. Bili su to: Ismet - solo gitara, Jovo - bas, Redžo je, mislim, bio na ritam gitari, a bubnjar je bio ili Zapeta ili Mufo. Jovo je glumio bas na ritam gitari, Ismet je solirao na nekoj sklepanoj nazovi-gitari, jednoj, takoreći, običnoj dasci u obliku gitare na koju je ugradio magnet. Od tog benda, naravo, nije bilo ništa, ali momcima treba odati priznanje, kao i svima ostalima koji su se odvazili na taj pionirski pokušaj. Bili su to stvarno pionirski dani, a pionira je bilo malo - manje nego prstiju na dvije ruke. Kako to da u Tuzli nije bilo više muzičara? Tako što ovdje nije riječ o postojećim i afirmisanim tuzlanskim muzičarima koji bi se eventualno prekvalifikovali na električarsku muziku, nego o autentičnim pristalicama novog sounda i žanra - mladim muzičkim početnicima, uglavnom samoukim i uglavnom mlađim od 20 godina, koji su, kao tabula raza, bili podložni novom muzičkom uticaju i bili istinski integralni dio narastajuće rock kulture. Od svih nas koji smo kretali od nulte pozicije, koji smo počinjali prije početka i bili začetnici električarske ere, posebno mjesto pripada najinventivnijem, najupornijem i najsamopouzdanijem od svih - Aleksandru Saši Miokoviću. On je bio inicijator formiranja prvih vokalnoinstrumentalnih sastava i ostavio je neizbrisiv pečat na tuzlanskoj rock sceni šezdesetih i mislim da zaslužuje titulu - Tuzlanski rocker # 1.

Saša Mioković je imao veliki uticaj i na moju muzičku sudbinu, a evo kako je taj uticaj počeo: Jedno veče u Omladinskom domu, prišao mi je Saša, s kojim sam se tada već poznavao, i pitao me da li bih htio da sviram gitaru u grupi Plavi dječaci, koju je on osnivao. U grupi bi još bili Mehmed Ćilimković Ćilim - solo gitara, Mufid Mufo Hadžiefendić - bubnjevi, i Darko Javor - klavijature ili gitara. O ponudi nisam morao da razmišljam ni sekund pošto je ionako bilo veliko pitanje kada ćemo, i da li ćemo, ja i Savo osnovati sastav. Osim toga, planirani članovi sastava su dobri muzičari; Ćilima sam jako cijenio, od njega nije bilo boljeg mladog gitariste, Sašu - prvog tuzlanskog rockera, imao sam već priliku da vidim na sceni, a i Mufu sam gledao kada je tu, u Omladinskom, prvi put sjeo za bubnjeve orkestra Mladi. O Darku sam znao samo to da je svirao klavir i ništa više, jer nije nigdje javno nastupao, kao ni ja. Dogovoreno je da dođem s gitarom u Omladinski, da pred iskusnim gitaristom Ćilimom pokažem šta znam. Pribojavao sam se ove audicije jer sam bio svjestan da muzički nisam bio još dovoljno potkovan. Ćilim i ja smo se našli u zakazano vrijeme. On je malo razgledao moju gitaru, a onda, umjesto da me pusti da po svojoj želji odsviram pjesme koje znam, on je htjeo da provjeri kako se snalazim sa nepoznatim melodijama i harmonijama i da li sam savladao šablonsku harmoniju - dvanaesterac i osmerac koji su bili temelj tadašnje muzičke arhitekture. Tražio je takođe, da sviram pjesme koje su bile na Sašinom repertoaru, od kojih su oni neke već uvježbali sa Darkom Javorom. Tu ja ne zadovoljim potpuno njegove kriterijume, pa smo se dogovorili da počnem odmah individualno da radim na Sašinom repertoaru, a potom ćemo imati zajedničke probe. Nije tu međutim, nikada bilo nekih ozbiljnih proba. Ćilim je tada svirao sa odličnim plesnim orkestrom Mladi i mislim da njemu nije bilo naročito stalo da svira u početnickom vokalno-instrumentalnom sastavu, i da on nije imao taj entuzijazam koji smo mi,ostali, imali.

Do prvog javnog nastupa sa nekoliko pjesama doći će u proljeće 1964., prilikom prvomajske svečane akademije u Domu JNA, ali i prije toga, desio se jedan, nazovi, nastup na zabavi u restoranu Doma JNA, za 8. mart iste godine. Svirao je poznati plesni orkestar RTB pod vodjstvom Dušana Radetića sa vokalnom solistkinjom, mladom Biserom Veletanlić. Bio je to matine na koji smo Saša, Ćilim i ja banuli u ranim poslijepodnevnim satima tog, sunčanog "ženskog" dana. Preduzimljivi Saša je zamolio šefa orkestra da nakon Biserinog bloka, on otpjeva par pjesama, što je ovaj i dozvolio. Saša je, koliko se sjećam, otpjevao "Peppermint Twist", "Sheila" i "Locomotion". Pridružio mu se Ćilim sa gitarom, a trebalo je da i ja pripomognem bar sa vokalnom pratnjom i da tako što više izgledamo kao vokalno-instrumentalni sastav. Međutim, tu je bio samo jedan mikrofon na toj skučenoj pozornici i ta jedna gitara tako da je Ćilim pored gitarske, pružao Saši i vokalnu pratnju, gurajući se s njim oko mikrofona, dok sam ih ja bodrio stojeći ispred bine, a toliko sam želio da budem s njima gore, na bini. Dušan Radetić je odao priznanje Saši za izvedene melodije i pozvao ga da u produkciji gramofonskih ploča RTB snimi ploču. Saša to nikada nije realizovao, a zašto, to mi nije poznato.

Na ovom mjestu ne bih zelio da propustim da se osvrnem na jedan nemio dogadjaj koji se desio na toj zabavi: Dok je Bisera Veletanlić pauzirala, a orkestar svirao muziku za igru, njoj je prisao i samouvjereno je pozvao na ples, tuzlanski frajer, snagator i lakrdijaš, onaj isti dugalija koji je na opisanoj gimnazijskoj igranci 1961., igrajući rock, prekoračio svoju partnerku. Bisera je odbila da pleše, i time, očigledno, povrijedila njegovu macho sujetu, zbog čega je dobila šamar od kojeg su joj suze potekle. Tada se zarekla da nikada više neće doći u Tuzlu, i mislim da i nije. Naš nonšalantni frajer, koliko je meni poznato, nikome ništa nije odgovarao za svoje "junaštvo".

Za Plave dječake se moze slobodno reći da su bili fantomski sastav jer oni pod tim imenom nisu nikada nastupili. Taj naziv je promijenjen iznenadno i po kratkom postupku u naziv Ritam. To se desilo pred taj prvi i jedini nastup tog sastava u sali Doma JNA, 1. maja 1964. godine. Promjenu imena je predlozio Suad Sadović koji je bio dopisnik revije "Ritam", a sve, da bi se reklamiranjem ove revije, na neki način laskalo uredništvu "Ritma" i uticalo na njih da objave prilog o grupi. To se i desilo; objavljen je kratak napis i fotografija grupe sa tog nastupa, na kojoj se nazire logo - 'Ritam' - na sakoima članova sastava. Svaki taj logo bio je isječen iz naslovnih strana poslednjeg broja revije 'Ritam'. Ja nisam ni tada nastupio, mada sam već znao da sviram taj repertoar, a svoju gitaru sam pozajmio Darku Javoru koji je još uvijek važio za boljeg gitaristu od mene, a osim toga, grupi se za taj nastup priključio i Radenko Mičić kao kibordista na 'harmonijumu' - preteči modernih sintesajzera. VIS Ritam je nastupio sa pet pjesama među kojima i "Tom Dooly" i "My Bonnie Lies Over The Ocean".

Sa Sašom sam se viđao češće nego sa ostalim članovima jer smo ja i on u slobodno vrijeme često zvrjali po gradu i družili se sa drugim ljubiteljima muzike i istomišljenicima, a povremeno smo se viđali i sa Ćilimom. Ćilim je bio zaposlen kao učitelj u Breškama. Pričao je kako ga mještani i učenici oslovljavaju sa 'Učo Me'mede'. Jednog dana kada smo se okupili na korzou, stigao je i 'učo Me'med' i sav ozaren, otprilike ovako je komentarisao prvu pojavu Beatlesa na našoj televiziji: 'Ljudi jeste l' vidili one čupavce? (Nismo!) Kosa je preko ušiju i do očiju, više vrište nego što pjevaju... a publika... to ciči, to čupa kosu... curice plaču... ma ono je...'. Nas nekolicina smo gledali i pažljivo slušali pošto do tada nismo imali priliku da vidimo to čudo o kojem se samo pričalo. Pjesma Beatlesa koju je Ćilim tada čuo na televiziji, i na osnovu koje je dao ovaj svoj komentar, bila je "Twist And Shout".

Činjenica je da Ćilim nikada nije bio stalni član jednog kompletno oformljenog vokalno-instrumentalnog sastav, a da jeste, da je recimo zaživio bend Plavi dječaci, odnosno Ritam, u kojem bi svirali Saša i ja, tuzlanska muzička scena bi sasvim drugačije izgledala; Terusi, naprimjer, u to sam ubijeđen, ne bi uopšte bili oformljeni bez Saše, kao ni Juniori, a tako isto bez mene ne bi bilo Amora, Robinzona, ni Quo Vadis, odnosno, Juniora, ali bi bili vjerovatno formirani neki drugi sastavi. Ovo su možda nevažna nagađanja sa ove vremenske distance, ali ih navodim zbog jedne, često nevidljive životne istine, a to je činjenica da jedan čovjek može, svjesno ili nesvjesno, da utiče na sudbine bezbroj drugih ljudi i da prouzrokuje lančani razvoj niza događaja.

Ćilim je, koliko se sjećam, te, ili početkom naredne godine otišao u vojsku, a tuzlanski električarski voz krenuo je i otišao u budućnost bez tuzlanskog prvog i najkompetentnijeg 'elektro gitariste' - Mehmeda Ćilimkovića Ćilima. Kada sam ga prošle godine zvao telefonom iz Amerike, tri i po decenije nakon poslednjeg susreta, s namjerom da ga pitam za neke podatke iz tog perioda, učo Me'med me se jedva sjetio i rekao izmedju ostalog - 'Ne znam ti ja to, pitaj Sašu, ...ja sam sada djed,...čuvam unuke... '.

Tog proljeća na igrankama u Omladinskom svirao je orkestar Lira. Repertoar je klasičan - melodije za igru, bez rocka, uglavnom lagane stvari za ples. Na jednoj od tih igranki bio je uočljiv korpulentni, meni nepoznati lik, nova faca u gradu. Rekoše mi da je to novi fudbaler 'Slobode', Fahrudin Avdičević. Svaka čast fudbaleru, radovao sam se kao navijač 'Slobode', novom pojačanju, ali svaka čast i djevojci koja je s njim plesala. Nisam znao u kakvoj su relaciji, ali kada mi se ukazala prilika da zaplešem s njom, ja sam to iskoristio, a na kraju sam nekako uspio da navratim vodu na svoju vodenicu, tako da sam tog proljeća imao kome da nosim crvene ruže na svaki sastanak. Postojala je neka tajna veza između tih ruža i djevojačkih suza koje bi Savo Ivanišević znao izazvati pjevajući pjesmu 'Ruže su crvene'. Snežana je u junu, u prvoj smjeni, otišla na saveznu radnu akciju, i tu je bio početak kraja naše veze, a i ja ću, ako da Bog i komitetlije, krenuti po drugi put na izgradnju socijalizma, u drugoj smjeni. Ta namjera mi se nametala iz nekoliko razloga: Kao prvo - ode mi djevojka, pa mi i ruže uvenuše, a istovremeno, Savo i Flexi i još neki momci iz užeg društva odoše takođe na tu radnu akciju, zatim, aktivnosti oko benda sa Sašom i Ćilimom su bile potpuno obustavljene i nikada se neće više obnoviti.

Posjeta na igranci u bašti Omladinskog na koju sam redovno išao, bila se prepolovila. Djevojke, a i neki mladici, su već u 8 sati subotom žurili kući da ne propuste TV seriju o Dr. Kilderu sa Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi. Tuzla je odjedanput za mene postala prazna i dosadna. Usred te monotonije i najdosadnijeg ljeta koje sam zapamtio u Tuzli, odlučio sam da napustim pošao i da se pripremim za odlazak na radnu akciju, a najesen da upisem fakultet.

U Omladinskom domu, pri formiranju brigade, ponavlja se skoro isti scenario od prije dvije godine: Mene nikako ne primaju u brigadu, a ja hoću, pa hoću. Neprikosnoveni komitetlija ovaj put bio je Ismet Omerčehajić. Sve moje molbe je hladno odbio, a primio je neke tuzlanske probleme od kojih je jedan kasnije bio izbačen iz brigade. Ja sam, međutim, imao svoj plan od kojeg nisam odustajao. Kao prekobrojni brigadir-ilegalac, imao sam sada jedno iskustvo više, ali sam imao i jedan prtljag više kada sam došao na zeljezničku stanicu; pored torbe imao sam sada i gitaru. Uz pomoć prijatelja koji su preuzeli brigu o gitari, uskočio sam u voz i krio se u kupeu moleći boga da voz što prije krene. A kada je krenuo, pojavio sam se na prozoru sa drugima - k'o svi sretni. Svi su mahali, mahao sam i ja, mahao je i Omerčehajić. Kada me je ugledao, pogled mu se zaledio, a i ruka mu zastala u zamahu. - "Vidi ga! Otkud ti tu?" - doviknuo je ljutito. Mahao sam mu s osmjehom, dok je lokomotiva hvatala zalet, a on vrtio glavom gunđajući. Omerčehajić mi je četvrt vijeka kasnije, bio jedan od direktora na HAK-u. Putovali smo cijelu noć, a sljedećeg dana u stanici Ščepan Polje, razminuli smo se sa vozom kojim se tuzlanska brigada iz prve smjene vračala sa akcije. U kratkom zadržavanju vozova u stanici, vidio sam se nabrzinu sa Savom i Fleksijem i još nekim drugarima. Vidio sam i Snežanu!; izmijenjali smo poglede bez riječi, i otputovali u suprotnim pravcima.

Kada smo konačno, nakon 24 sata, stigli u omladinsko naselje Podbišće, na dionici autoputa Mojkovac - Bijelo Polje, ja se opet nađoh pred starim problemom, a to je - kako ostati u brigadi. Na postrojavanju sam se, po intuiciji, priključio četi čiji se komandir zvao Enver. Činilo mi se da je to momak blage naravi i savremenih shvatanja. Takvoj mojoj ocjeni doprinijelo je možda i to što je Enver na svojoj brigadirskoj bluzi imao ispisane pjesme Ray Charlsa - "I Can't Stop Loving You" i "Crying Time". Vidim da je momak neka progresiva. Valjda je i on procijenio da mu ja neću biti problem, a možda je bilo presudno i to što me je zapamtio po tome što sam u vozu svirao gitaru, tek, on me je uz pristanak komandanta brigade primio u svoju četu. Opravdao sam povjerenje svog dobrog komandira i lopatao bez 'zabušitisa', tako da mi je i ovaj put dodijeljena 'Specijalna pohvala', a usput da napomenem da je jedan omladinac koji je prošao kriterijume komitetlije Omerčehajića, bio izbačen iz brigade.

Uz gitaru smo se svakodnevno okupljali, u slobodno vrijeme. U cijelom naselju, osim mene, bio je samo još jedan momak sa gitarom, tako da su brigadiri iz drugih brigada dolazili da se druže s nama uz gitaru. Naročito se bio navadio Hamdija Čustović Čusta, inače, član Sarajevske brigade. On je više puta prenoćio s nama u šatoru jer su mu Sarajlije na spavanju palile vatru među prstima - takozvani "bicikl", i maltretirali ga na druge načine. Čusta je odlično pjevao, naročito pjesme od Rok Granate. Volio je da pjeva samnom i maštao je da postane poznat pjevač. Jedanput mi je u zanosu, nakon našeg sviranja, dječački nevino rekao: "Joj, Đoko, šta misliš da ti i ja jednog dana postanemo poznati". Ta mu se želja i ostvarila; On je krajem šezdesetih postao poznati sarajevski pop pjevač, a mnogi su ga zvali sarajevski Tom Džons. Ja sam u prvoj polovini sedamdesetih postao pjevač sarajevske grupe COD, ali se nas dvojica nikada više nismo sreli.

U omladinskom naselju je održana priredba na kojoj su svirali Indeksi. Oni su bili na početku svoje karijere i tada sam ih prvi put vidio. Ja sam ispred tuzlanske brigade nastupio sa pjesmom "Skitnica" uz pratnju vokalne grupe koju su sačinjavale sestre Melita i Vlasta Jurak i Enes Talić. I Čusta je otpjevao jednu pjesmu sa Indeksima.

Da primijetim usput: Tog ljeta, nekako baš u to vrijeme dok smo mi svakodnevno lopatali po trasi budućeg autoputa i vračajući se umorni usput pjevali 'Druže Tito samo reci, radićemo šest mjeseci', nismo ni znali da negdje daleko Beatlesi pjevaju: "Noć nakon napornog dana, radio sam kao pas", na tek izdatoj singlici - "A Hard Day's Night". Kada je, otprilike, naša ljubav prema lopati jenjavala, to jest, kada je naša radna akcija bila pri kraju, Rolling Stonesi su pjevali "...volio sam te, ali je sada sve svršeno" u svom velikom hitu - "It's All Over Now", a kada smo se vraćali kući, u Tuzlu, Animalsi su snimali pjesmu - "Kuća izlazečeg sunca" - "House of the Rising Sun", s kojom će juriti Beatlese i Rolling Stonese po engleskim i američkim top listama.

Tog ljeta je prva piratska radio stanica 'Carolina', emitovala program sa broda koji je plovio po Atlantskom okeanu i za par mjeseci postojanja, bila je već stekla auditorium od sedam miliona slušalaca, izazivajući ogromnu zavist američkih i engleskih radio stanica, a frustrirane vlade ovih zemalja nisu mogle da preduzmu ništa u cilju zaštite svojih legalnih radio stanica, jer je 'Carolina' plovila u međunarodnim vodama.

Bilo je to poslednje tuzlansko ljeto bez 'električara', a svih narednih ljeta vodiće se tihi rat među sastavima za košarkaske stadione i ljetne bašte. Krajem jeseni startovaće Amori, kao prvi vokalno-instrumentalni sastav koji je svirao nekoliko uzastopnih igranki u DTV "'Partizan", o čemu sam već ranije pisao. U februaru 1965. na scenu će stupiti Terusi, potom Vokinsi i tako redom.

I na kraju da zaključim: Svi mi koji smo te 1964. i početkom 1965. stali pred tuzlansku publiku sa kakvom-takvom električnom gitarom i kakvim-takvim pojačalom i kojekakvim dobošima, bili smo pioniri i istinski začetnici tuzlanske rock scene, čime se naravno, ponosimo. Ako bi se pak poredili sa današnjim mladim rock muzičarima, iste starosne dobi, morali bi biti iskreni i priznati da su oni, generalno govoreći, bolji muzičari, što je sasvim razumljivo. Ali je jedno sasvim sigurno, a to je, da prije četrdesetak godina - od nas nije bilo boljih.

Autor: Djordje Gavric Detroit, Michigan, USA art_east@hotmail.com

---