Francuzi
su u nebo dizali svoju Edit Pjaf, Rusi hrpom odlikovanja obasuli
Alu Pugacovu, slavu malenih (ali slobodnih) Zelenortskih ostrva
i danas sirom svijeta pronosi Sezaria Ivora, a mi smo imali
Kseniju Cicvaric. No, i pored svega poznatog, stice se utisak
da se Crna Gora nije valjano oduzila svojoj legendi - nase je
nebo dobrano popunjeno, o odlikovanjima da i ne govorimo, cak
se, u opstoj pomami novih imena ulica u glavnom gradu, niko
od zvanicnika nije sjetio dame koja je pjevala kako joj je "stara
varos mila bila". A doticna dama nije bila najbolja, kako mnogi
tvrde. Bila je jedina.
Ima
ona sentenca po kojoj je za kompozitora najveca nagrada da mu
siroke mase prihvate pjesmu, pa ona vremenom postane narodna,
a identitet pravog autora postane nepoznat. Bilo je takvih slucajeva
u crnogorskoj novijoj istoriji. Uostalom, nas genetski sklop
je takav da lako prihvatamo pjesme koje su muzicki bliske nasem
epskom poimanju stvari - pravi je primjer Ljubo Sevaljevic i
numera "Kralj Nikola na umoru" - medjutim, izgleda da je najveca
nepravda u vidu zaborava nanijeta upravo najvecem. Njegovo ime
je Bozidar Ivanisevic i decenijama je pronosio slavu tzv. nove
crnogorske pjesme od Vardara pa do Triglava, od Moskve do Toronta.
Posljednja
dva tjemena u cetvorouglu "Antologija" crnogorskog etno zvuka
koje je publikovao podgoricki "Goraton" pripadaju dvjema velicinama
ovdaąnjeg muzickog senzibiliteta - Ismetu Krcicu i Ljubomiru
Djurovicu. CD Ismeta Krcica nudi 16 kompozicija koje su proslavile
ovog plavskog Ulcinjanina. Velika vecina su tradicionali, dobro
poznati crnogorskoj publici, jer se na programu radio stanica
u specijalizovanim emisijama nijesu povlacile iz etra decenijama,
sto samo govori o trajanju izvanrednog vokalnog soliste. Za
razliku od svih do sada opisanih u seriji "Antologija", Ljubomir
Djurovic nije preferirao izvodjenje izvorne muzike. Svojim radom
na crnogorskoj estradi zadobio je gotovo kultni status stvarajuci
potpuno osobit pravac - tzv. novu crnogorsku narodnu muziku,
istina ne uvijek zadrzavajuci se u arealu od gora i mora.
Jos
od sredine proslog vijeka, publikovane su kompozicije situirane
u glavni grad Crne Gore, a siroki dijapazon licnosti koji su
se u pjesmama dohvatili Podgorice nesvakidasnje je sirok. Pravo
objasnjenje ovog fenomena treba traziti u cinjenici da je glavni
grad odvajkada njegovao dobru gradsku pjesmu, te da je vremenom
nastao pravi set izvornih kompozicija, cak poseban specifikum
popularno nazvan "Pjesme iz stare Podgorice". Sesnaest najboljih
iz ovog asortimana, po misljenju strucnog tima izdavacke kuce
"Goraton" publikovano je pod nazivom "Podgoricki biseri".
Posljednja
dva kamena u sarenom mozaiku serijala prezentovanja crnogorskog
nasljedja, pripadaju nosacima zvuka nesto starijeg datuma, no,
po kakvoci izraza i umjetnickoj interpretaciji uvijek svjezim
i zanimljivim. Rijec je o najcuvenijim od orkestara koji u Crnoj
Gori izvode tradicionalnu muziku - "Pljevaljski tamburasi" i
"Orkestar Podgorica". Tragicni kuriozitet je cinjenica da su
ovo prvi nosaci zvuka ovih renomiranih sastava, cije se trajanje
na nasem muzickom nebu mjeri decenijama. Kako je moglo doci
do toga da, tek nakon toliko godina, ovi orkestri dobiju sansu
i izdaju prvi album, ostaje da utvrdi neko obimnije sociolosko
ispitivanje kolektivne patologije, mada je prica dobro poznata
- uvijek nam je tudje bilo ljepse, i od vjecnog kompleksa nize
vrijednosti nijesmo pobjegli ni u jednoj sferi ljudskog bitisanja.
Kad se tako gleda, muzika tu ispada najmanji problem.