Bilo
je to najneobicnije takmicenje ikada odrzano
u Backoj Palanci. Proslavljajuci Dan mladosti,
devetnaest mladih takmicara odlucilo je da obori
dotadasnji YU rekord u non-stop plesu koji je iznosio
29 sati i 30 minuta. Propozicije takmicenja bile
su vrlo stroge i precizne. Svakog sata, odmora pet minuta,
a mogli su ga koristiti za masazu, pregled lecnika,
osobne potrebe. Hranu i pice mogli su uzimati samo uz
ritam bit muzike. Svako prekoracenje odmora ili mali predah
za vreme takmicenja povlacilo je za sobom diskvalifikaciju.
Start plesackog maratona bio je zakazan za 25. maja
1971. godine u 19.45 sati. Prva 24 sata nijedan takmicar
nije zakazao. Za divno cudo, izgledali su mnogo svezije
i odmornije od samih clanova zirija koji su bezvoljno
kunjali za sudackim stolom. Tek neposredno pre samog
izjednacavanja bivseg drzavnog rekorda, deset
takmicara je napustilo takmicenje. Tako je
ostalih devetoro takmicara postiglo vreme duze od vremena
bivseg rekorda. A ko je pobedio...
Najpoznatija
rock grupa ovih backopalanackih prostora Dr. "TON" svirala
je svoj izuzetno kvalitetno uvezbani repertoar po AP Vojovodini,
SR Srbiji sa Beogradom, SR Hrvatskoj, SR Bosni i Hercegovini...
Nekoliko godina, kao predgrupa, putuje s njima i nastupa isto
tako pespektivan mladi rock sastav iz Backe Palanke: grupa "Alarm".
Tek 1988. godine grupa Dr. "TON" na ovim prostorima
izbacuje jedinu veliku plocu i audio kasetu, pod naslovom: "Bez
posla i bez love" (moja malenkost je autor teksta naslovne
kompozicije po kojoj se i zove navedeni album, i prvonagradjene
pesme, od strane publike, na Zajecarskoj gitarijadi 1980. godine).
Ovaj nosac zvuka, ova grupa je snimila u sastavu kojeg su sacinjavale
legende rocka Backe Palanke: Mihajlo Ruman Mimi - bass i vokal,
Slobodan Ubovic - solo gitara i vokal, i mlade snage Milos
Andelic Rene - bubnjevi, Andrigo Nemet Riko - bass i gost,
Branislav
Popovic - klavijature. Grupa Dr. "TON" nije prestala
sa radom, nije prestala da postoji! Iako retko, ipak, njeni
clanovi i dalje sviraju, a polako spremaju / komponuju materijal
za novi nosac zvuka, za CD!
Sto
se tice grupe Rondo, ona je nastala tamo negdje krajem 70-tih
promjenom imena tadasnje mostarske grupe Most, koja je do tada
imala jedan veliki hit u bivsoj Jugi, "Plave oci",
kompozitora Mirka Mestrovica (izmedju ostalih komponovao i za
Seida Memica Vajtu, Hanku Paldum, Tomu Zdravkovica i jos neke
druge manje poznate pjevace). Taj hit je pjevao Vedran Vegar.
"Namirisavsi" da bi se tu mogao napraviti dobar biznis,
grupu pod svoje "skute" uzima veliki "maher",
kompozitor i menadzer iz Sarajeva, Nikola Borota Radovan. On
dovodi novog pjevaca iz Sarajeva (Mile Zovko) i ime grupe "Most"
mijenja u "Rondo" (jer mu je "Most" zvucalo
previse lokalno, posto se grupa nazvala po mostarskom Starom
mostu). Rondo je poznati dio Mostara, a takodje i muzicki oblik
klasicne muzike, tako da je, po misljenju Borote, to zvucalo
komercijalnije. Uglavnom, ta postava grupe Rondo imala je jedan
osrednji hit, "Zar vec nije vrijeme", kompozitor takodje,
Mirko Mestrovic, koji je da spomenem, cijelo to vrijeme svirao
klavijature u grupi. Sve je ostalo na tome. Nakon toga u grupu
dolazi Zeljko Samardzic koji zajedno sa Mestrovicem okuplja
potpuno novu grupu, a postava grupe Rondo od maja 1982. glasi:
Zeljko Samardzic - vokal, Mirko Mestrovic - kompozitor, klavijature
i vokal, Neno Eres - sax, percussions, Emir Mehic - el. gitara,
Adis Drljevic - bubnjevi, te moja malenkost, Marko Govorcin
(na slici) - bas gitara i vokal. U tom periodu sviramo po svim
boljim hotelima Mostara i okoline (hoteli "Mostar",
"Ruza", "Neretva" itd)...
Generacije
Crnogoraca prve pojmove o junastvu i humanizmu sticale su kroz
pripovijedanja o legendarnom borcu sa Sutjeske, simbolu hrabrog
"covjeka iz naroda" koji se bori protiv mraka Drugog
svjetskog rata. Njegova nas je slika sacekivala jos u Poznavanju
prirode i drustva - naslonjen na stijenu, ozbiljno zagledan
dvogledom u daljinu, sa titovkom na glavi i u partizanskoj uniformi,
sa neizbjeznim brkovima, jer - gdje si ti u Crnoj Gori vidio
junaka bez brkova. Na casovima muzickog ucili smo odu hrabrom
komandantu i izvodili je puni elana na svakoj "prigodnoj"
priredbi. "Sa kraj Bosne do mora, zna ga zemlja sva, svud
se slavom procuo Komandant Sava" - bili smo ubijedjeni
da je to narodna partizanska pjesma, no nije bila, pokazalo
se. Njen je autor Savin saborac i prijatelj Punisa Perovic,
koji je stihove "Sto to huci Sutjeska u taj pozni cas,
mrtav kraj nje lezase slavni komandant" isklesao na licu
mjesta, pa su borci vec sjutradan pjevali u koloni. Mnogo godina
kasnije, tada vec u funkciji muzickog urednika radio stanice,
cuo sam na kompilaciji "Revolucionarne pjesme" u rock
maniru ovu kompoziciju u izvodjenju Nene Ivosevic, i sa funky
gitarama i jakom ritam sekcijom zvucala je jos mocnije, mnogo
mocnije.
Ranih
sedamdesetih, kad su cuda moderne tehnologije podrazumijevala
rotirajuce bubnjeve za tombolu, presijavajuce disko-kugle i
crno-bijele televizore, na svim regionalnim putevima SFRJ postojale
su kamiondzijske kafane-odmorista. U kafanama se moglo dobiti
toplo corbasto jelo, na meniju je bio i rostilj, cesto riba
i divljac, a jednobraznost enterijera u vidu kockastih stolnjaka
na klimavim astalima razbijao je u dnu prostorije postavljeni
dzuboks, u koji se ubacivao novcic od pedeset para ne bi li
zapocela birana pjesma. Singl-ploce su bile podijeljene u nekoliko
grupa, obiljezenih slovima (uz oznaku 1 ili 2 pored slova, za
avers i revers stranu), klasifikovanih po zanru ili licnom afinitetu
vlasnika. Dzuboks je sadrzavao nezaobilazne hitove engleskog
i italijanskog govornog podrucja, poput Tom Jonesa ili Englebert
Humperdincka, Milve ili Celentana, zatim bisere sa aktuelnih
festivala u Splitu, Beogradu ili Zagrebu, no, daleko su najtrazeniji
bili vinili old school narodnjaka - Lepa Lukic, Silvana, Meho
Puzic, Nedeljko Bilkic...
Nema
toga sto moze izracunati koliko je siromasnoj Crnoj Gori znacio
"Ciro", mali, spori voz koji je punih pedeset godina
prevozio robu i putnike od pristanista u Baru do Vira, varosi
na Skadarskom jezeru. Da se ne lazemo, ja "Cira" pamtim
samo kao oronuli muzejski eksponat u parku Dvorca kralja Nikole,
po kome smo se pentrali nakon provlacenja kroz zicanu ogradu.
Bio je idealno mjesto za igranje rata ili zmurke nama djecacima
u popodnevnim casovima, da bi ga, nekoliko sati nakon nas, i
znatno stariji omladinci i omladinke koristili za neke druge
igre, sto nama jos na pamet nijesu padale. Sjecam se i da bi
moj otac, predratni stariji gospodin, svaki put uzdisao kad
bi prosao pored olupina dvaju lokomotiva i nekoliko vagona.
Dugo nijesam razumio zasto.
Sedamdesete
su na Crnogorskom primorju bile sarene, pune bezbriznosti i
novotarija koje su donosili stranci, a sezona je trajala, kako
i Bog zapovijeda, od kraja marta do oktobra. Na terasi sutomorskog
hotela "Inex - Zlatna obala", gdje je kao sef sale
radio moj otac, gostovali su veliki znalci svoje rabote - "Sedmorica
mladih", "Leb i Sol", pa Sasa i Cile iz ultra-popularne
serije "Salas u malom ritu", za ruske goste "Ansambl
Daniluska"... No, samo do prvih dana osmog mjeseca. Znalo
se, avgust je rezervisan za zvijezdu narodne muzike - Tozovca,
cije je pojavljivanje znacilo da ce se i Bar i Sutomore sjatiti
na stotinjak kvadratnih metara terase hotela podignutog nad
pjescanim zalom. Tozovac je bio pravi magnet za zitelje Bara
i susjednih gradova. Pocinjao je pjevati oko devet sati, a sat
ranije nije bilo slobodne stolice ni za lijek. Cuveni seret
i saljivdzija s lakocom je prilagodjavao repertoar iz veceri
u vece, dovodeci do ushicenja posjetioce produzenom vokalizacijom
u strofama legendarne pjesme - "Iz Krajine lepa Vlajnaaaa..."
do u nedogled, te efektnom promjenom stiha u "Kad zagrli,
kad poljubi, Crnogorac glavu gubi...". Veliki estradni
igrac sve je konce drzao u rukama.
Diskografija
benda Zbogom Brus Li sastoji se od nekolicine kompilacija domacih
i stranih bendova - za nase i inostrano trziste (Francuska,
Amerika, Madjarska, Hrvatska), i tri albuma: prvi - "Penk
Punk Pink Pank Ponk", 1995. godina, ("Music Yuser",
NS i reizdanje "L.V.O. Records", Beograd) - a postoji
i trece - piratsko izdanje. Drugi album se pojavio 1997. godine
na CD-u i kaseti pod nazivom "Zlobro" (izdavacka kuca
"Tarcus" iz Zrenjanina). Poslednje izdanje grupe je
iz 1999. godine. U pitanju je projekat muzike za decu pod nazivom
''Vau Vau Rok''. Kompozicije gospodina Dusana Radaka, bend je
uradio u pank rok aranzmanima i izdao uz pomoc Zmajevih decijih
igara.
Grupu
Rezervni tocak su (1982. godine) osnovali: Vukic Raspopovic
Vule - bubnjevi (vodja benda), Slavko Rebic Reba - bas
(zamjenik vodje benda, blagajnik...), Antonio Kuffner Toni -
gitara, Senad Lokic - druga gitara i Asim Kapetanovic Havrlja
- vokal. Svi clanovi benda su bili iz Doboja osim Asima koji
je bio iz Samca. Prva ploca, Miris zene i benzina, snimljena
je 1982. godine. Snimanje je obavljeno u Beogradu u studiju
Ence Lesica. Izdavac je bio Diskos, Aleksandrovac, SCG. Prilican
uspjeh imala je pjesma "Molim ovu noc..", a autor muzike i teksta
bio je Antonio Kuffner Toni. Drugi album ove grupe zvao se "Poslije
tebe", a treci se zvao "Zvizduk sa ulice".