Slijede recenzije deset najnovijih albuma objavljenih za Slusaj najglasnije (s ovim albumima, ova etiketa je 2007. objavila 54 izdanja, te su sva popracena s recenzijama). Kao i uvijek po abecednom redu naziva izvodaca. Ne treba ni govoriti da se medu njima uvijek krije kandidat za uski izbor albuma godine.

ACTON - Fretless Guitar Land (2007, Slusaj najglasnije)
Acton (e-mail: actooon@gmail.com) nikako da prestane iznenadjivati sa kolicinom novih i kreativnih ideja! Ovaj album je po obicaju snimio "at first take" 13. i 15.VIII 2007., ovaj put u Rottnest produkciji (zajednicki se zovu Andre Kolumbo), te se od svih njegovih do sada objavljenih albuma izdvaja po sasvim drugacijem glazbenom tretmanu. Osobenjak i individualac, te vegetarijanac i po prirodi zadrti antialkoholicar, ovaj glazbeni carobnjak iz Celja ostvario je 10 genijalnih instrumentalnih komada u trajanju od dvije do osam minuta. Baziran prvenstveno na svoj domicilni instrument - fretless gitari koju sam pravi (od njega mozete slobodno naruciti ovaj jedinstveni instrument!), album je dogradio uz potporu avangardnih melodija mooga, neobicnih zvukova ritam masine za koju je zaduzen producent Rottnest i efekata (zlice, penkala, siljilo...). Produkcija - e, to trebate cuti! Vodece linije su naravno u prvom planu, dok je naknadnim snimanjem dodana jos poneka linija fretlessa bilo u funkciji basa, ritma ili solo gitare (ako se u ovome slucaju to uopce moze tako nazvati). O tome kako ovaj instrument zvuci najbolje ce te uociti i dozivjeti na ovom, vec sada epohalno vaznom gitaristickom ostvarenju. (Sam Acton je rekao da u svijetu ima jedva nekih 70-tak fretless gitarista). Posebno se izdvajaju kompozicije avangardna psycho "Narcosis sprite" sa 'horror' ambijentalnim elementima K. H. Stockhausena i Throbbing Gristle (nitko slican mi ne pada na pamet), "Panzer graben" gdje se do mile volje segaci sa postulatima surf-countrya i rhythm'n'blues riffova aludirajuci na Celjska grobilista, te 'plesnija' "Jagmaster January" koja je uz uvodnu "Jaco report" najpreporucljivija za emitiranje na radio stanicama. Zavrsna "Preprodajalski boogie" je jedina pjevana kompozicija (na slovenskom) i nastimana je u lo-fi produkciji, a u njoj Acton govori o svojim omiljenim temama - gitarama, zivotinjama i mesarima. Osobno, album prvenstveno preporucam gitaristickim strucnjacima i glazbenim sladokuscima koji vole traziti neotkrivena zvucna podrucja. Ovo je skroz nova glazba i jos ne postoji poznati pretinac rocka u kojeg bi se ovaj duhom i idejom kreativan rad mogao strpati. Odnosno, ne lici na nista sto je do sada ikad objavljeno. Cista rock avangarda! Zaboravite ples, ovdje vas ceka milijun melodija i tisuce tona svjetski priznate slovenske alternative u vremenu kad odavno ne postoje Miladojka Youneed i Borghesia. (nemaju nikakve veze s ovim radom). Avangardno do daske. Nema junaka koji je spreman zaputiti se u ovaj gitaristicki teritorij. Bravo Acton!!!
Naslovi: 1. "Jaco report", 2. "Forgotten", 3. "Lada cabriolet", 4. "Slide conversation", 5. "Funky brother", 6. "Narcosis sprite", 7. "Sunflower", 8. "Panzer graben", 9. "Jagmaster January", 10. "Preprodajalski boogie"
Ocijena (1-10): 10!!! (bez greske i ikakve sumnje)

ACTON - Totenbuch (2007, Slusaj najglasnije)
Album koji je sastavni dio radova "Cemetaryland" i "Tetragram" (oba iz 1999., objavljeni 2007., naravno, za Slusaj najglasnije), a snimljen je 2000., te ovdje po prvi puta izlazi na svjetlo dana. Tesko, mucno i mracno atonalno metal ostvarenje koje sadrzi samo jednu instrumentalnu kompoziciju "Totenbuch" u trajanju od 49 minuta. Ovdje su prisutna samo dva instrumenta (ponekad i tri) - fretless bas i gitara koji uzajamno proizvode gomile psihodelicnih, uglavnom 'razlivenih' zvukova povezanih improvizacijama, dodekafonijom i atonalnim neskladom bez postivanja uobicajenih postulata harmonije, tonaliteta i sklada. Nema veze sa Lou Reedovim "Metal Machine Music". Hrabro djelo koje tek treba primjetiti, a onda slusati godinama te zakljuciti da je neki opaki element odnio svu suvremenu glazbu u klisej. Ovdje toga nema. Samo hrabri i odvazni ljudi ce se zaputiti na ovakvo putovanje. A posebno oni koji ce imati smjelosti da "Totenbuch" preslusaju do kraja, bez predaje. Izazov no.1!
Naslovi: 1. "Totenbuch"
Ocijena (1-10): hm?

THE BABYLONIANS - The Baby Lonelians (2007, Slusaj najglasnije)
Naravno, rijec je o Babiloncima koji su ove 2007. godine objavili vec 3 albuma ("Blatnjavi puti", "Drobilica dusa" i "Babini lonci II"), te su se vrlo dobro smjestili na americkoj nezavisnoj ljestvici KZSU albuma. Babilonci su Aleksandar 'St' (pjevac Goribor), Hrc i sam gazda Slusaj najglasnije - Zdenko Franjic. Njih troje se povremeno skupe i poput Actona snime album "iz prve" da bi 'slusali najtise' (ha-ha-ha, odlicna fora, fala Actonu!). Koliko mi je poznato (a poznato mi je dobro), Hrc i Zdena naprave glazbenu matricu i vecinu tekstova, a kad St dode iz Bora u Zagreb, onda snime materijal na 'zadanu temu'. Ovaj put je tema bila psihodelicni trip-hop / dub-kraut rock / alternativa / noise uz nezaobilazni dance-tempo gdje je najvaznija gitaristicka svirka uz Zdenkove echo / delay vokale. Interesantno je da nema nikakve elektronike, synthova, specijalne kompjuterske produkcije, te da su gitare svirali sami Hrc i St, te su tekstovi za "Ima noci" (odlicna laganija dub / psycho stvar "ti ne znas kako moje misli plove") i Goriborski dance-rock "Ti i ja" ("ti i ja u sobi, u ulju i na vodi") djelo samog St-a. Najotkacenija (i najduza) stvar na albumu je "Bela buka (dance little sister)" koja je napravljena u jebeno brzom electro-industrial maniru s obiljem noisea, pucanja frekvencija i nerazumljivih vokala u kojima se moze raspoznati "kick out the jams, motherfucker, au, au, au, ou, uhu-uhu, aaaaaaaaaaagrrrrrrrrrrrrrrrr...." poput sjajnih radova Melt Banane, dok je drugi dio kompozicije daleko laganijeg tempa u kojem vlada skoro pa lo-fi zvuk i ritam madchester-popa. Takoder vrijedi izdvojiti sjajnu "Bluz zguz" gdje Zdenko daje do znanja da ne smirgla produkciju niti 1 posto, vec samo tempo, ritam, melodiju i naglaseni akcent na "muziku" i "taj stari bluz, bluz, bluz, bluz" koji se sredinom proslog, 20. stoljeca, slusao na tada vrlo popularnim kratkim i srednjim valovima tranzistora i radio prijemnika. Na kraju citavog vokalnog arsenala "taj stari bluz, bluz, bluz, bluz..." (jedno 500 puta) kaze "i dobra guzica". Ej, djeco, tak' se rade otkaceni, prijatno blesavi, primitivni, ekscentricni i zabavni jednostavni rock albumi! To su nekad radili Idoli, danas to radi Zdenko Franjic. Nema filozofije, samo znanje. Tako ce te svi vi moji mladahni rockeri nakon 30-te pozeljeti napraviti samosvjestan i bez opterecenja neogranicen rock album. Bez ikakve velike studijske produkcije, staviti ce te akcenat na vlastiti izraz. Slobodu. A Zdenko vam je ovdje to najbolje prikazao. Divim se tom covjeku i Babiloncima. Ne vjerujem da ce se ovo vrtjeti po radio stanicama (a moglo bi se, zasto ne?), jedino da je pokojni John Peel s BBC Radio 1 ziv, sigurno bi ovo vrtio. A i da Horvi radi na nekom radiju, a ne da tamo rinta u banci i svakodnevno se zdere s tonama robe koji prelaze preko njegovih pleca, on bi to sigurno negdje vrtio. I mozda jos neki zainteresirani entuzijast... E, Zdena legenda si, fakat!
Naslovi: 1. "Sorry I'm a lady", 2. "Ima noci", 3. "Bela buka (dance little sister)", 4. "Ti i ja, 5.Bluz zguz"
Ocijena (1-10): 9

BOJAN ILIC BOKERINI & PAGANSKA LJUBAV - Monolit u plastu sena (2007, Slusaj najglasnije)
Album uzivo snimljen 26. V 2007. u klubu Feedback u Nisu, a potpisuje ga Bojan Ilic Bokerini, cudnovati stihoklepac iz Nisa koji pise nevjerojatno duboke lirske slike kojima opisuje tesku i mucnu sadasnjost kroz prizmu efektne "revije socijalnih i psihodelicnih grafita" znanih kao "slem" poezija. Njegov prateci sastav nekada je bio Preziveli prijatelji, a za ovu priliku okupljen je band pod nazivom Paganska ljubav u sastavu Igor Dordevic Rige (usna harmonika), Marko Dabetic (gitara) i Ivan Milosavljevic (kompjuter) koji sviraju prijatan elektronski trip-hop s obiljem psihodelije na koji Bokerini recitira i izvikuje svoje art obojene tekstove kakvih na poznatoj sadasnjoj i ex-YU sceni nikada nije bilo. Vidi se da je Bokerini iznimno nacitana osoba jer barata sa strahovito sirokim spektrom rijeci, izraza i mnogim lingvistickim zahvatima (primjerice "peting sa limunom", "zagrljen sa vazduhom", "kvadratni metar za porodicni krug", "prosjecni ljubitelj giljotine", "predeli nedoumica", "nema usamljenosti bez mnogo prijatelja", "vestina mazanja pastete na hleb", "zapis ucviljenog fonografa", "donatori organa mira", "banke reketiraju sa blagonaklonoscu", "dzak astralnog cementa"...) Snimak je zadovoljavajuci, a na konto tromog i slow-down psycho tempa nema gotovo niti jedne rasplesane kompozicije (izuzev efektne psycho "Rokade steka" i laganog techno-trancea "Igra bez prestanka"), vec je citav koncept orijentiran prvenstveno na pomno preslusavanje koje se uz zamor prisutnih gostiju pretvara u blagu nezainteresiranost. U posljednjem naslovu, "Galop u sporim sedlima", ucestvuje doticna Kristina koja vokalno prati Bokerinijeve tekstove uz laganu rock-pop psihodelicnu melodiju nalik na "With or without" U2. Ipak, radi se o vrlo dobrom albumu kojeg vrijedi poslusati i razmatrati neko dulje vrijeme jer ima mnogo interesantnih i glazbenih i tekstualnih momenata koji su negdje u bliskoj vezi sa radovima Goribor.
Naslovi: 1. "Svrab ulice" / "Luksuz je osecati se lose", 2. "Kidnapovane godine teku (Rizik od udvaranja sintetici)", 3. "Znam sto ste radili proslog sleta", 4. "U klincu sa nokdaun ribama", 5. "Resetovana hrabrost", 6. "Noc lici na dan", 7. "Rokade steka", 8. "Igra bez prestanka", 9. "Galop u sporim sedlima"
Ocijena (1-10): 8

f.O.F. - Not One Of Them (2007, Slusaj najglasnije)
Eeeee, nesto sto poznam od A do Z (ukljucujuci i sve xy nepoznanice)... Mladi kvartet iz Rijeke (Paus - gitara, loopovi, Raul - gitara, pedale, Roko - vokal, Ivo - bubnjevi, Bodo - bas) odlican je predstavnik domaceg industrial-electro / new wave smjera kojim otprilike koracaju Marinada, Goribor, Machina, a i stari slovenski atributi poput Laibach i Borghesie. Za razliku od svih navedenih, f.O.F. daleko vise paznje posvecuju minimalizmu, hipnotickoj atmosferi i zatomljenim glazbenim elementima poput prigusenog zvuka strojnice ili opasne kobre koja ti se zavlaci u vlastiti stan. Priznajem da sam prilikom ovogodisnje recenzije "12. bombardiranja New Yorka" gdje su prisutni sa cak 5 kompozicija f.O.F. rangirao kao 'alternativni rock' sto nije najtocnije, da ne bi bilo zabune. Oni jesu rock band, ali tek nakon preslusavanja ovog odlicnog prvijenca mogu dokuciti njihovu cjelokupnu sustinu. Prvenstveno su orijentirani na mracan i eksperimentalni ogranak post-punk industrial/electro struje, te sve svoje kompozicije grade na bazi utjecaja Suicide, Throbbing Gristle (moj osobni favorit album no.1 za 2007.), Psychic TV (izgleda da je Genesis Breyer P-Orridige kreativna inspiracija pjevacu Roki), Einsturzende Neubauten (faza 80-tih), ranih Cabaret Voltaire, Chrome, The Young Gods, a svakako i Nine Inch Nails... Sve pjesme su otpjevane na engleskom jeziku, te su u ritmickom pogledu raspodjeljene na brze i laganije. One laganije, barem mi se tako cini, bolje im stoje. Navedimo naprimjer vrlo dobre "Hello Christine", "Many came" i "Psychodelic licks" s prelamanjem Einsturzende Neubauten (albumi "Kollaps" i "Halber Mensch") i ranih Nick Cave And The Bad Seeds, Joy Divisionsku "These words", Nine Inch Nailovsku "Nova techno", Psychic TV-ovsku "With you", te finu zavrsnu "Guilty electric", dok od brzih uvodni naslov "f.O.F. (not one of them)" u stilu starih Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire, zatim jednostavni electro-body "Supernova" s laganim noise prizvukom i hitoidnu ambijentalno-psihodelicnu "Rocketman" u stilu danasnjih The Young Gods, dok "Punk" moze zavarati jer se radi o nesrazmjernom punk / electro-bodyu poput laganijih 'zestica' Ministry i Big Black. Ponekad, sasvim nesvjesno zazvuce kao A Certain Ratio i Gang Of Four (posebno gitara), sto je plus u njihovom vrlo skucenom glazbenom opusu. Ipak, momci vole to sto rade, a rade besprijekorno dobro i zelim im najsvijetliju mogucu buducnost u glazbenom pretincu gdje ima vrlo malo slicnih izvodaca. Jedino mi je zao sto proslog proljeca 2006. nisam znao za njih, te sam propustio koncert u KSET-u gdje su nastupali sa Death Disco. Na konto njihove mladosti moze im se oprostiti sto su na vlastitoj web stranici naveli ispod omota legendarnog albuma "Halber Mensch" Einsturzende Neubauten da je objavljen 1995. Nije djeco, to vam je bilo 1984. Imam taj originalni vinil i gledao sam ih 1985. u Zagrebu kada su ga promovirali sa brusilicama i gitarom nastimanom na jedan akord. Tek toliko, za informaciju... S ovim bandom bi Tehac sasvim sigurno volio napraviti kolaboraciju. Uvjeren sam u to.
Naslovi: 1. "f.O.F. (not one of them)", 2. "Hello Christine", 3. "These Words", 4. "Nova techno", 5. "Supernova", 6. "Many came", 7. "Psychedelic lick", 8. "Rocketman", 9. "B. guilty electric, 10. "Punk", 11. "With you", 12. "B. guilty"
Ocijena (1-10): 8

KIM KI O - En Az Iki, En Fazla Sekiz – At Least Two, At Most Eight (2007, Slusaj najglasnije)
Kad sam dobio ovaj album prvo sam pomislio da su zagrebacki Kimiko objavili album za Zdenu. Pogledam na omot i pomislih kak' je to bas u njihovom stilu alter-popa, a na poledini pise 03.07 / Istanbul. Uh, ti majke, pa oni su svirali u Istanbulu i snimili album uzivo. Otvorih CD, a na unutarnjem omotu osam cudnih naslova od kojih sam nekolicinu shvatio kao nekakvu igru rijeci - "gene oldu" (stari geni), "kapali, kapali, kapali", "adi dunya" (ajde Dunja)..., dok mi ostatak bas nije bio najbistriji. Onda pogledah malo bolje i shvatih da sam skroz u krivu. Pa to uopce nije Kimiko, nego neki skroz nepoznati sastav iz Turske, te su na omot stavili svoj e-mail: kimkiokimkiokimkio@gmail.com na koji im poslah poruku da me zanima njihova biografija. U trenutku kada sam pisao ovu recenziju nisam dobio nikakav odgovor i znam da bi moj dragi prijatelj Dragutin Matosevic iz Tuzle (www.old.barikada.com) odmah izgubio bilo kakav interes da pise o njima. No, ja ne. Jer tko zna, mozda ljudi uopce ne znaju engleski, mozda nisu kod kuce, mozda im je kompjuter ili server krepao, mozda se uopce ne zele javiti tamo nekakvom bezveznjakovicu iz Hrvatske, a mozda ja uopce nisam poslao e-mail na pravu adresu... Kako god, ovdje je rijec o turskom duet-bandu kojeg imate prilike upoznati i na nedavno objavljenom "12. bombardiranju New Yorka" (skladbe "Gezegenin adi dünya" i "Varlar, çoklar"), a cine ga Ekin Sanaç (synth, piano, ritam masina, vokal, kazetofon) i Berna Gol (bas, ritam masina, vokal i kazetofon), te su napravili vrlo fini moderni electro-indie / pop-rock album otpjevan na turskom jeziku. Zacuditi ce te se kada ga poslusate. Turski jezik je toliko fin, tecan i pjevan jezik da oni koji ce ga povrsno slusati uopce nece primjetiti nikakvu razliku izmedu nekog slicnog alter-pop sastava poput Sigur Ros koji pjevaju na tipicnom skandinavskom akcentu prelivenom u ambijentalna glazbena okruzja. Turska scena je prije svega strahovito bogata glazbena estrada, te po rijecima samog Zdenka Franjica ima tisuce i tisuce izvodaca koji izvode sve moguce muzicke obrasce. Shodno tome, ovo je drugi objavljeni album iz Turske na Slusaj najglasnije etiketi i sigurno ce dospjeti na americke nezavisne top-ljestvice ako imamo na umu ovogodisnji uspjeh takoder njihovih zemljaka DDR (naravno, objavljeni na Slusaj najglasnije 2006.) koji su nekoliko mjeseci boravili u samom gornjem domu KZSU radio programa. Iskreno govoreci, nemam pojma o cemu govore tekstovi Kim Ki O, ali glazba i stil su toliko jednostavni i suvremeni da uopce nije bitno o kakvoj tematici je rijec. Teziste glazbe je postavljeno na melodijskim bas linijama a'la Joy Division, jednostavnom taktu ritam masine koja vrlo dobro zvuci i odlicnim harmonijama sintesajzera, klavijatura i piana. Sve kompozicije su izrazito plesne i obiluju bogatim idejnim rijesenjima u pogledu sirove produkcije i jednostavnih kompozitorskih zahvata. U glazbi se osjeti alter-pop naboj electro i indie-popa (rani Human League, Normal, OMD, Joy Division, mirniji Cabaret Voltaire, Bjork, The Notwist, Interpol na pop nacin, plesniji David Sylvian...), te je zvucno pakovanje ovog albuma sazeto u vrlo lijepim i kreativnim psycho melodijama koje pospjesuje sjajan, njezan, sjetan i snen vokal pjevacice Berne Gol poput mirnog vokala Miki Berenyi iz Lush. Iznimno prijatan i nepretenciozan album kojeg obavezno morate imati i preslusati ako ste poklonik indie-popa! Eh, kad bi ovakvih albuma i izvodaca bilo na nasem podrucju... U meduvremenu su se i javili, te napisali kratku biografiju u kojoj stoji da postoje tek od 2006. kao duet sa synthom i bas gitarom i najveci im je uspjeh sto ih je preko Interneta cuo svedski kantautor Jens Lekman, te da ih usporeduju sa starim post-punk elektronicarima Normal. Uz to poslali su mi i sve tekstove prevedene na engleski jezik, te govore o dubokim individualnim preokupacijama na vrlo prozaican i lirski bogati nacin. Nisam apsolutno nista fulao u recenziji. Pored naslova kompozicija na turskom stoji i prijevod na engleskom.
Naslovi: 1. "Gene oldu" (It happened again), 2. "Gezegenin ady dünya" (The name of this planet is Earth), 3. "Serbest kalp düşmesi" (Free heart falling), 4. "Kapaly kapaly kapaly" (off off off), 5. "Sen keyfine bakarken" (While you are enjoying yourself), 6. "Dogru" (True), 7. "Varlar, çoklar" (They exist and are too many), 8. "Ateşi kesiiiin" (Cease this fire - prekid paljbe), 9. "Dead reckoning project / Serbest kalp dubmesi"
Ocijena (1-10): 9

KODAGAIN - The Nowhere Land's Echoes (2007, Slusaj najglasnije)
O sjajnom glasu Sase Zoric - zlatnog Combeta iz Knjazevca vise necu govoriti. Dovoljno sam se napisao i nahvalio ga tokom ove godine na Terapiji i Barikadi. Ipak, za sve koji ga ne znaju, ponoviti cu da je najbolja kombinacija Bryan Ferrya, David Bowiea, Jarvisa i prirodnog, nepateticnog David Sylviana. Novi rad Kodagain opet donosi znamenitosti iz ne tako poznate bliske knjizevnosti - izabrane tekstove Dorothy Parker (5 komada), Gwendolyn Brooks (1), Wande Jackson (3), Louise Stuart Costello (5), Lewis Carroll (1) i nezaobilaznog Edgar Allan Poe-a (2). Sve skladbe (ukupno 18) su ponovno kratke i omedene u vremenski pretinac od minutu do 3 minute, bez ikakvih refrena i ponavljanja, cime Kodagain pravi jedan posve novi odjeljak pop / hard-corea nepoznatog u okvirima svjetske globalne scene. I pri tome smatram da su Kodagain rodonacelnici jednog sasvim novog zanra u kojem je lisena bilo kakva aranzmanska konceptualnost zbog same osnovne poruke - izabranog teksta i vokala (imam dojam da bi Combe i ovaj tekst mogao pretvoriti u melodiju!). Glazba je ponovno sjajni konglomerat alter-popa, britanskog, odnosno keltskog folka (nije country!) uz pripomoc gitare, basa, bubnjeva, udaraljki i naravno dvoglasja samog Combeta. Fini i jasan unplugged rad na omiljene lirske teme. Netko ce se debelo lupati po glavi sto ovaj sastav nije stavio za predgrupu Bryan Ferrya u Zagrebu. Samo zbog razloga sto ne prati i ne pozna stvarnu sustinu danasnjeg ex-YU rocka. Dajte ljudi vec jednom shvatite, Kodagain su najbolji pop band u ex-Jugoslaviji koji pjeva na engleskom jeziku. To vise ne trebam ponavljati. Ovo im je vec cetvrti recenzirani album ove godine na nasoj web stranici (imaju ih jos samo nisam htio pisati o tome) i sjajni su u tome sto rade. Samo mi nije jasna jedna stvar - pojavili su se na americkom KZSU programu, a koliko vidim, nitko od njihovih spisatelja nije napisao nikakvu recenziju. Hm, kaj se Amerikanci plase napisati nesto o kvalitetnom vokalu i sjajnim pjesmama ili su ipak kako je Bryan Ferry 1975-6 izjavio da "Amerikanci nisu previse bistri"? Roxy Music, Gang Of Four, Japan, ABC, Echo And The Bunnymen i The Smiths, Amerikanci nisu mogli smisliti, Siouxsie And The Banshees su progutali tek 1991. kad im je vrijeme isteklo. Eh, to mi zbilja nije jasno. A danas imaju stotine izvodaca koji upravo tako zvuce. A Kodagain su sve to prosli i danas su debelo avangardan pop-band koji zna sto radi. I radi glazbene pop-minijature 21. stoljeca. Njima treba dati nagradu za doprinos pop-glazbi. Oni su kraljevi popa! Ako nisu (za sad) komercijalnog, onda su onog undergorund karaktera. Ali jednom ce doci vrijeme kada ce se o njihovim albumima govoriti hvalospjevi i mnogobrojna publika ce vapiti i traziti njihove CD-e, snimke i pikanterije o njihovom privatnom zivotu. A tad cemo mozda vec svi mi biti mrtvi. Kodagain su otisli toliko daleko u svojem jednostavnom izrazu da ih vec vidim na koncu 21. stoljeca, a i dalje. Jesam li pretjerao? Poslusajte pomno, sve do sada izreceno stavite na vagu... i onda donesite zakljucke. Biti ce smijesno nakon 50-100 godina otkriti da je ovaj sjajan band iz Knjazevca svoje radove jedino podijelio svojim prijateljima, porodici, poznanicima i da je igrom slucaja dolutao do Zagreba gdje ga je otkrio Zdenko Franjic, a o njima pisao Horvi.
Naslovi: 1. "A very short song" (D. Parker), 2. "The crazy woman" (G. Brooks), 3. "7" (W. Jackson), 4. "Autmn Valentine" (D. Parker), 5. "The red dress" (D. Parker), 6. "Mean, mean man" (W. Jackson), 7. "The small hours" (D. Parker), 8. "The new love" (D. Parker), 9. "We had a party" (W. Jackson), 10. "A dream" (E. A. Poe), 11. "Eldorado" (E. A. Poe), 12. "Oh had I never behold you" (L. S. Caroll), 13. "You were lovely" (L. S. Costello), 14. "Acrostic" (L. Carroll), 15. "She's not you" (Doc Pomus - Jerry Leiber - Mike Stoller), 16. "Your form was fair" (L. S. Costello), 17. "Since you will banish me" (L. S. Costello), 18. "Why look'd I on that fatal line" (L. S. Costello)
Ocijena (1-10): 8