Barikada
- World Of Music - Rock-pop history |
|
FELJTON
O LOLI NOVAKOVIĆ
Vesta Vanell |
Prije uvoda...
Vjerujem, da kada se nešto mora dogoditi, to se i dogodi.
Početkom proljeća - ili krajem zime - 1961. godine, TV prijemnik bio je kod
nas, u Sloveniji i u Jugoslaviji, svjetsko čudo elektronike. Moj otac, koji
je radio u nekom birou u Ljubljani, jednom subotom naveče iznenadio je mene
i moju sestru: "Idemo kod mene u biro, da gledamo TELEVIZIJU!" Moja
mama nije htjela sa nama.
To je bio jedan nezaboravan dogadjaj koji je ostao utisnut u mom sjećanju.
Išli smo pješke. I pošto su moj otac i moja sestra bili visoki, sa dugim nogama,
a ja djevojčica od samo 11 godina, nikako nisam mogla drugačije nego da trčim,
da bih mogla da idem sa njima. To je bilo dosta naporno i pojma nisam imala
zašto oni tako žure. Ali - isplatilo se!!
Upravo to veče birala se pjesma koja će nas zastupati na natjecanju za Pjesmu
Evrovizije. I to prvi put u historiji Titove Jugoslavije. Kada smo mi došli
u tamnu sobu, gdje su ljudi već bili potpuno hipnotizirani TV slikom i zvukom,
počeo je prijenos tog natjecanja. Prva po redu nastupila je Lola Novaković.
Ona je bila prvo što sam ja ikada vidjela i čula na televiziji. Pjevala je
predivnu pjesmu "PLAVE DALJINE", kompozitora Mirka Šouca. Pjesma
je počela riječima: "Pogled je tvoj često tužan, dalek plav i tih kao
zvezda poj...".
Njen nastup, glas, interpretacija i njena pojava na ekranu, bili su sudbinski
za mene. Sve ostalo izblijedjelo je, samo se sjećam, da sam bila veoma razočarana
da Lola i "Plave daljine" nisu pobijedili nego su bili drugi. Nema
pravde na tom svijetu... Poslije toga postala sam Lolina obožavateljka broj
jedan, kako je moja mama rekla Loli, kada su se njih dvije prvi put srele.
Nekih petnaest godina kasnije, kada sam toliko godina slušala
sve njene ploče, pratila sve njene nastupe na Tv i u Sloveniji, i svu štampu
koju sam mogla
da dobijem – i perfektno naučila da čitam ćirilicu - ja sam odlučila da napišem
feljton o Loli. Pri tom mi je sa svojim arhivom mnogo pomogla Lola. Za tu pomoć
sam joj i danas zahvalna. Tu je prijevod tog feljtona koji je u originalu bio
štampan u slovenskoj reviji "STOP" u deset nastavka, godine 1980.
A od tog trenutka dalje dostupan i na hrvatskom jeziku. Vesta Vanell
FELJTON O LOLI NOVAKOVIĆ
UVIJEK SE VRAĆALA
Uvod
"KADA DOĐE DAN", "TI NISI DOŠAO", "NE PALI SVETLO
U SUMRAK", "JEDNOM
U GRADU KO ZNA KOM", "SVITANJE", "TIŠINA", "KAP
VESELJA", "JEDNA GODINA LJUBAVI", "MISLI NA MENE"...
samo je nekoliko naslova pjesama koje su neodvojivo vezane sa Lolom - Lolom
naše zabavne muzike.
Krajem decembra 1979. godine prošlo je 26 godina od kada je potpuno nepoznata
Zorana Novaković prvi put stala pred mikrofon. Bila je pionir naše zabavne
muzike i postigla zvjezdani sjaj. Bila je tako dugo popularna da je dostigla
strane zvijezde kao što su u svojim državama bili Edith Piaf, Domenico Modugno,
Frankie Laine, Perry Como...
Danas moraš imati memoriju kompjutera da bi zapamtio sva nova imena koja se
pojavljuju u zabavnoj muzici. Rijetko kome uspijeva da se probije iz prosjeka.
Kada njihov hit ode, obično počinje trčanje za kompozitorima hitova. Za tu
generaciju gotovo je nevjerojatno kako jedna pjevačica uspijeva ostati tako
dugo popularna kao što je to uspijevalo Loli Novaković.
Pored toga, moramo znati da je Lola nekoliko puta otišla iz zabavno-glazbenog
života – činilo se, zauvijek. Ali uvijek se ponovo vraćala! Kada je doživljavala
razočarenja i krize u svom ličnom životu, ona se nije odrekla mikrofona, scenskih
svjetala i kamera. Kada je bila sretna i zadovoljna u svom privatnom životu,
ponekad je zanemarila pjesmu, nastupe, svoju publiku. Ali Lola je uvijek mogla
da se osloni na svoju vjernu publiku, koja ju je posle svakog povratka pjesmi
jednako srdačno i oduševljeno primila i velikodušno opraštala njenu odsutnost.
Jer publika je kod Lole oduvijek našla dvije ljubavi: prema njoj i prema njenoj
pjesmi.
Lola se nije kretala za modom u zabavnoj muzici. Ostala je vjerna svom stilu
pjevanja i oslanjala se u prvom redu na svoje izvanredne glasovne mogućnosti.
Njenom svojstvenom glasu, obojenom bezbrojnim nijansama toplih boja, jednako
pažljivo slušali su u domovini, kao i van njenih granica, od Pariza do Tokija,
od Bejruta do Moskve. Oduševljeni su pljeskali i poslije njenih nastupa je
još dugo pamtili. Jer Lolin glas se ne zaboravlja! Njen veliki uspjeh bazirn
je tako na njenom glasu kao i na emotivnosti koju je nezaboravno znala unijeti
u svaku svoju pjesmu.
Na putu do slave, Loli nije pomogao nikakav menadžer. Za časno mjesto u jugoslovenskoj
zabavnoj muzici borila se sama, dugo i izvanredno istrajno. Njena vjera u vlastite
mogućnosti i poštenost kod svakog posla kojeg se prihvatila, osobine su koje
su joj najviše pomogle na putu ka priznanju. Cijelo vrijeme Lola je bila svjesna
toga da put do zvijezda vodi po zemlji...
|
LOLA NOVAKOVIĆ - "Ne pali svetla
u sumrak" (Eurovision 1962 - Luxembourg)
|
|
UVIJEK SE VRAĆALA / 1. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)
Sve je počelo u znaku petice: 25. aprila 1935. godine u pet
sati Zorana Novaković je po prvi puta u svom životu imala mogućnost da pokaže
što zna i umije. Iz
stana Radmile i Milana Novakovića u Beogradu čuo se dječji plač od kojeg su
se tresla okna.
Mama Radmila iz Žumberka i otac Milan, trgovac iz Beograda, nisu imali dosta
vremena da razmišljaju o muzikalnosti svog trećeg djeteta. Nitko tada nije
ni slutio da će ova djevojčica, koja je ličila na lutku iz izloga, jednoga
dana biti slavna.
Imali su drugih briga, posebno kada je počeo rat. Familija od pet članova morala
se snalaziti kako je znala i umjela, jer otac Milan je izgubio sve.
Još dok je bila mala Zoranu su u njenoj porodici počeli zvati Lola. Odrasla
je u centru Beograda, u blizini parka Tašmajdan. Tamo se igrala sa dječacima
sa loptom, a sa djevojčicama sa lutkama. Ali rat je ostavio tragove na djetinstvu
njene generacije.
Iznad svega je voljela životinje. Ona je kući donosila žive
igračke: pticu sa slomljenim krilom, psa bez uha ili mačku bez repa... kada
bi pronašla ranjenu
životinju, ona bi ju uzela i donijela kući. U blizini je stanovao veterinar
koji je liječio njene životinje. Njeni roditelji nisu bili veoma oduševljeni
jer
njihov
stan
nije bio prikladan za zoološki vrt.
U prvom razredu osnovne škole mala Lola postaje članica dječjeg
zbora. Ali njeno pjevanje prouzrokuje dosta problema zborovodji. Lola je pjevala
tako
glasno da drugu se djece nije moglo čuti. Učiteljica nije bila sklona solistima,
pa je Lolu izbacila iz zbora. Ipak, Lola je ponekad pjevala na nastupima,
kada je dala časnu riječ da neće da se "dere".
Sa devet godina postaje članica dječjeg gledališta "Rodino
pozorište". Dok je tamo pjevala, glumila i plesala, sebe je zamišljala na velikoj
sceni...
Djevojčica duge smedje kose i krupnih zelenih oči, pjevala je tada i poznatu
rusku pjesmu "Kružitsja vertitsja". I kako je to izgledalo? Dječak koji ju
je pratio na harmonici pritisnuo je jednu tipku i pitao je: "Da li ti možeš
tako
da pjevaš?" Lola nije imala naviku da kaže da nešto ne može. I jednom se dogodilo,
počela je da pjeva, ali pošto je bilo previsoko za njen dječji glas, nije mogla
da otpjeva pjesmu do kraja. Tada se iza bine čuo glas njene odrasle prijateljice
Sojke Vukadinović koja je pjesmu otpjevala do kraja. Lola se brzo snašla i
počela samo da otvara usta. To je bila njena prva sinhronizacija u životu.
Dosta godina kasnije to svoje iskustvo ona je prakticirala na televiziji.
Tada, 1944. godine, njeno ime se prvi put pojavilo u časopisu.
Dom kulture se javno zahvalio Zorani Novaković, jer je sa uspjehom nastupala
u jednom već
davno zaboravljenom programu. Naime, jednom dječaku ukrali su kaput, pa je
cijeli prihod te predstave išao u korist tog kaputa. U posebnoj rubrici teatarski
stručnjaci su napisali da njihova mala članica ima fenomenalno grlo. To je
bilo prvi put, da je neko spomenuo njen glas, glas koji je osam godina kasnije
digao na noge Beograd, a nekoliko godina kasnije i cijelu državu Jugoslaviju.
Glas, koji je prisilio i strance da su o Loli pisali u superlativima.
Vjerojatno netko još pamti kakav utisak je na nas napravio
hollywoodski film u boji "Ples na vodi". Taj film je vidjela i Lola. Američka
bajka iz zemlje sna
je takav utisak napravila na Lolu da je odlučila da pobjegne u Hollywood. Sa
prijateljicom, koja je isto tako bila uvjerena da u Hollywoodu čekaju samo
još njih dvije, snašle su se nekako za pare i pobjegle u široki svijet. Ali
taj svijet nije bio veoma širok jer se zaključio već na Kalemegdanu.
Već na samom početku Lola je pokazala da je izrazita solo
pjevačica. Zbog toga nije čudo što se u šestom razredu gimnazije upisuje u
muzičku školu "Stanković"
i počinje da uči solo pjevanje. A kod kuće, često je pjevala uz radio. I to
veoma glasno - to se podrazumijevalo.
U istom dvorištu stanovao je i bas beogradske opere Žarko Cvejić. Dok je Lola
imala svoje "pjevačke vježbe" uz radio, on bi došao na terasu, slušao i rekao
si: "Ova djevojka zaista ima glasovni materijal..." I zamišljao je kako
će ona jednog dana stajati na sceni beogradske opere. Kažu da joj
nikada nije oprostio što se ona odlučila za zabavnu muziku umjesto opere!
Lolino muzičko obrazovanje nije bilo dugog vijeka. U sedmom
razredu gimnazije prinudjena je da prekine školovanje - i u gimnaziji i u muzičkoj
školi. Zbog
veoma teškog materijalnog položaja u kući, morala je početi da radi. U to vrijeme
je radila na Ginekološkoj klinici u Beogradu, sasvim sporedne poslove. A to
je bila jedina plata za njenu porodicu. Ipak, gimnaziju je Lola završila u
večernjim časovima.
Lola bila je i članica KUD "Branko Krsmanović". Ali nije pjevala
u zboru tog društva. Tamo je bila članica šahovske sekcije. To se čini apsurdno,
ali je
njen put profesionalne pjevačice počeo iza šahovnice. Dok su šahirali u prvoj
sobi, zbor je u drugoj sobi imao vježbe. Lola je već
napamet znala sve njihove pjesme,
pa je pjevušila sa njima i čula svaki njihov kiks. Njeni prijatelji dobro su
znali da Lola ima vrlo oštro uho, pa uvijek zna kada je zbor napravio
grešku.
Od pjesama koje su tada bile poznate znala je "Septembarsku
pjesmu". I to je jednom pjevušila izmedju dva poteza šaha. Tada ju je čuo član
zbora, a kasnije
poznati bubnjar Rade Milivojević. "Bolje igraš šah nego pjevaš. Ova pjesma
ne pjeva se tako."
Što bi više mogao da kaže! Lola se posvadjala sa njim po svim propisima. Ali
joj je ta svadja uskoro koristila.
Malo prije kraja 1952. godine, Lola opet šahira, a dolazi
joj Dušan Popović, koji je bio gitarist u Studentskom ansamblu. "Hej mala,
hoćeš da pjevaš sa nama na dočeku Nove godine? Nemamo pjevačicu." "Ali ja nisam
javno nastupala od kada sam bila dijete...", iznenadjena kaže Lola. "Bez veze,"
kaže muzičar, "pet tisuća za jedno veče nitko ti neće dati..." "Ali ja ne znam
nijednu pjesmu napamet", izmotavala se Lola. "Lako ćemo to srediti," bio je
istrajan muzičar.
Slijedilo je pregovaranje. Pet tisuća dinara za jedan nastup? Da li je to
moguće? Njena mjesečna plata tada je iznosila dvanaest tisuća. Kada je pomislila
što bi taj honorar značio za njenu porodicu, teškim srcem je pristala. Uz pomoć
članova ansambla naučila je nekoliko pjesama, zabavnih i narodnih.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Feljton
- 11. dio |
Feljton
- 12. dio |
|