Prije uvoda...

Vjerujem, da kada se nešto mora dogoditi, to se i dogodi. Početkom proljeća - ili krajem zime - 1961. godine, TV prijemnik bio je kod nas, u Sloveniji i u Jugoslaviji, svjetsko čudo elektronike. Moj otac, koji je radio u nekom birou u Ljubljani, jednom subotom naveče iznenadio je mene i moju sestru: "Idemo kod mene u biro, da gledamo TELEVIZIJU!" Moja mama nije htjela sa nama.

To je bio jedan nezaboravan dogadjaj koji je ostao utisnut u mom sjećanju. Išli smo pješke. I pošto su moj otac i moja sestra bili visoki, sa dugim nogama, a ja djevojčica od samo 11 godina, nikako nisam mogla drugačije nego da trčim, da bih mogla da idem sa njima. To je bilo dosta naporno i pojma nisam imala zašto oni tako žure. Ali - isplatilo se!!

Upravo to veče birala se pjesma koja će nas zastupati na natjecanju za Pjesmu Evrovizije. I to prvi put u historiji Titove Jugoslavije. Kada smo mi došli u tamnu sobu, gdje su ljudi već bili potpuno hipnotizirani TV slikom i zvukom, počeo je prijenos tog natjecanja. Prva po redu nastupila je Lola Novaković. Ona je bila prvo što sam ja ikada vidjela i čula na televiziji. Pjevala je predivnu pjesmu "PLAVE DALJINE", kompozitora Mirka Šouca. Pjesma je počela riječima: "Pogled je tvoj često tužan, dalek plav i tih kao zvezda poj...".

Njen nastup, glas, interpretacija i njena pojava na ekranu, bili su sudbinski za mene. Sve ostalo izblijedjelo je, samo se sjećam, da sam bila veoma razočarana da Lola i "Plave daljine" nisu pobijedili nego su bili drugi. Nema pravde na tom svijetu... Poslije toga postala sam Lolina obožavateljka broj jedan, kako je moja mama rekla Loli, kada su se njih dvije prvi put srele.

Nekih petnaest godina kasnije, kada sam toliko godina slušala sve njene ploče, pratila sve njene nastupe na Tv i u Sloveniji, i svu štampu koju sam mogla da dobijem – i perfektno naučila da čitam ćirilicu - ja sam odlučila da napišem feljton o Loli. Pri tom mi je sa svojim arhivom mnogo pomogla Lola. Za tu pomoć sam joj i danas zahvalna. Tu je prijevod tog feljtona koji je u originalu bio štampan u slovenskoj reviji "STOP" u deset nastavka, godine 1980. A od tog trenutka dalje dostupan i na hrvatskom jeziku. Vesta Vanell

FELJTON O LOLI NOVAKOVIĆ
UVIJEK SE VRAĆALA

Uvod
"KADA DOĐE DAN", "TI NISI DOŠAO", "NE PALI SVETLO U SUMRAK", "JEDNOM U GRADU KO ZNA KOM", "SVITANJE", "TIŠINA", "KAP VESELJA", "JEDNA GODINA LJUBAVI", "MISLI NA MENE"... samo je nekoliko naslova pjesama koje su neodvojivo vezane sa Lolom - Lolom naše zabavne muzike.

Krajem decembra 1979. godine prošlo je 26 godina od kada je potpuno nepoznata Zorana Novaković prvi put stala pred mikrofon. Bila je pionir naše zabavne muzike i postigla zvjezdani sjaj. Bila je tako dugo popularna da je dostigla strane zvijezde kao što su u svojim državama bili Edith Piaf, Domenico Modugno, Frankie Laine, Perry Como...

Danas moraš imati memoriju kompjutera da bi zapamtio sva nova imena koja se pojavljuju u zabavnoj muzici. Rijetko kome uspijeva da se probije iz prosjeka. Kada njihov hit ode, obično počinje trčanje za kompozitorima hitova. Za tu generaciju gotovo je nevjerojatno kako jedna pjevačica uspijeva ostati tako dugo popularna kao što je to uspijevalo Loli Novaković.

Pored toga, moramo znati da je Lola nekoliko puta otišla iz zabavno-glazbenog života – činilo se, zauvijek. Ali uvijek se ponovo vraćala! Kada je doživljavala razočarenja i krize u svom ličnom životu, ona se nije odrekla mikrofona, scenskih svjetala i kamera. Kada je bila sretna i zadovoljna u svom privatnom životu, ponekad je zanemarila pjesmu, nastupe, svoju publiku. Ali Lola je uvijek mogla da se osloni na svoju vjernu publiku, koja ju je posle svakog povratka pjesmi jednako srdačno i oduševljeno primila i velikodušno opraštala njenu odsutnost. Jer publika je kod Lole oduvijek našla dvije ljubavi: prema njoj i prema njenoj pjesmi.

Lola se nije kretala za modom u zabavnoj muzici. Ostala je vjerna svom stilu pjevanja i oslanjala se u prvom redu na svoje izvanredne glasovne mogućnosti. Njenom svojstvenom glasu, obojenom bezbrojnim nijansama toplih boja, jednako pažljivo slušali su u domovini, kao i van njenih granica, od Pariza do Tokija, od Bejruta do Moskve. Oduševljeni su pljeskali i poslije njenih nastupa je još dugo pamtili. Jer Lolin glas se ne zaboravlja! Njen veliki uspjeh bazirn je tako na njenom glasu kao i na emotivnosti koju je nezaboravno znala unijeti u svaku svoju pjesmu.

Na putu do slave, Loli nije pomogao nikakav menadžer. Za časno mjesto u jugoslovenskoj zabavnoj muzici borila se sama, dugo i izvanredno istrajno. Njena vjera u vlastite mogućnosti i poštenost kod svakog posla kojeg se prihvatila, osobine su koje su joj najviše pomogle na putu ka priznanju. Cijelo vrijeme Lola je bila svjesna toga da put do zvijezda vodi po zemlji...

UVIJEK SE VRAĆALA / 1. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)

Sve je počelo u znaku petice: 25. aprila 1935. godine u pet sati Zorana Novaković je po prvi puta u svom životu imala mogućnost da pokaže što zna i umije. Iz stana Radmile i Milana Novakovića u Beogradu čuo se dječji plač od kojeg su se tresla okna. Mama Radmila iz Žumberka i otac Milan, trgovac iz Beograda, nisu imali dosta vremena da razmišljaju o muzikalnosti svog trećeg djeteta. Nitko tada nije ni slutio da će ova djevojčica, koja je ličila na lutku iz izloga, jednoga dana biti slavna. Imali su drugih briga, posebno kada je počeo rat. Familija od pet članova morala se snalaziti kako je znala i umjela, jer otac Milan je izgubio sve.

Još dok je bila mala Zoranu su u njenoj porodici počeli zvati Lola. Odrasla je u centru Beograda, u blizini parka Tašmajdan. Tamo se igrala sa dječacima sa loptom, a sa djevojčicama sa lutkama. Ali rat je ostavio tragove na djetinstvu njene generacije.

Iznad svega je voljela životinje. Ona je kući donosila žive igračke: pticu sa slomljenim krilom, psa bez uha ili mačku bez repa... kada bi pronašla ranjenu životinju, ona bi ju uzela i donijela kući. U blizini je stanovao veterinar koji je liječio njene životinje. Njeni roditelji nisu bili veoma oduševljeni jer njihov stan nije bio prikladan za zoološki vrt.

U prvom razredu osnovne škole mala Lola postaje članica dječjeg zbora. Ali njeno pjevanje prouzrokuje dosta problema zborovodji. Lola je pjevala tako glasno da drugu se djece nije moglo čuti. Učiteljica nije bila sklona solistima, pa je Lolu izbacila iz zbora. Ipak, Lola je ponekad pjevala na nastupima, kada je dala časnu riječ da neće da se "dere".

Sa devet godina postaje članica dječjeg gledališta "Rodino pozorište". Dok je tamo pjevala, glumila i plesala, sebe je zamišljala na velikoj sceni... Djevojčica duge smedje kose i krupnih zelenih oči, pjevala je tada i poznatu rusku pjesmu "Kružitsja vertitsja". I kako je to izgledalo? Dječak koji ju je pratio na harmonici pritisnuo je jednu tipku i pitao je: "Da li ti možeš tako da pjevaš?" Lola nije imala naviku da kaže da nešto ne može. I jednom se dogodilo, počela je da pjeva, ali pošto je bilo previsoko za njen dječji glas, nije mogla da otpjeva pjesmu do kraja. Tada se iza bine čuo glas njene odrasle prijateljice Sojke Vukadinović koja je pjesmu otpjevala do kraja. Lola se brzo snašla i počela samo da otvara usta. To je bila njena prva sinhronizacija u životu. Dosta godina kasnije to svoje iskustvo ona je prakticirala na televiziji.

Tada, 1944. godine, njeno ime se prvi put pojavilo u časopisu. Dom kulture se javno zahvalio Zorani Novaković, jer je sa uspjehom nastupala u jednom već davno zaboravljenom programu. Naime, jednom dječaku ukrali su kaput, pa je cijeli prihod te predstave išao u korist tog kaputa. U posebnoj rubrici teatarski stručnjaci su napisali da njihova mala članica ima fenomenalno grlo. To je bilo prvi put, da je neko spomenuo njen glas, glas koji je osam godina kasnije digao na noge Beograd, a nekoliko godina kasnije i cijelu državu Jugoslaviju. Glas, koji je prisilio i strance da su o Loli pisali u superlativima.

Vjerojatno netko još pamti kakav utisak je na nas napravio hollywoodski film u boji "Ples na vodi". Taj film je vidjela i Lola. Američka bajka iz zemlje sna je takav utisak napravila na Lolu da je odlučila da pobjegne u Hollywood. Sa prijateljicom, koja je isto tako bila uvjerena da u Hollywoodu čekaju samo još njih dvije, snašle su se nekako za pare i pobjegle u široki svijet. Ali taj svijet nije bio veoma širok jer se zaključio već na Kalemegdanu.

Već na samom početku Lola je pokazala da je izrazita solo pjevačica. Zbog toga nije čudo što se u šestom razredu gimnazije upisuje u muzičku školu "Stanković" i počinje da uči solo pjevanje. A kod kuće, često je pjevala uz radio. I to veoma glasno - to se podrazumijevalo. U istom dvorištu stanovao je i bas beogradske opere Žarko Cvejić. Dok je Lola imala svoje "pjevačke vježbe" uz radio, on bi došao na terasu, slušao i rekao si: "Ova djevojka zaista ima glasovni materijal..." I zamišljao je kako će ona jednog dana stajati na sceni beogradske opere. Kažu da joj nikada nije oprostio što se ona odlučila za zabavnu muziku umjesto opere!

Lolino muzičko obrazovanje nije bilo dugog vijeka. U sedmom razredu gimnazije prinudjena je da prekine školovanje - i u gimnaziji i u muzičkoj školi. Zbog veoma teškog materijalnog položaja u kući, morala je početi da radi. U to vrijeme je radila na Ginekološkoj klinici u Beogradu, sasvim sporedne poslove. A to je bila jedina plata za njenu porodicu. Ipak, gimnaziju je Lola završila u večernjim časovima.

Lola bila je i članica KUD "Branko Krsmanović". Ali nije pjevala u zboru tog društva. Tamo je bila članica šahovske sekcije. To se čini apsurdno, ali je njen put profesionalne pjevačice počeo iza šahovnice. Dok su šahirali u prvoj sobi, zbor je u drugoj sobi imao vježbe. Lola je već napamet znala sve njihove pjesme, pa je pjevušila sa njima i čula svaki njihov kiks. Njeni prijatelji dobro su znali da Lola ima vrlo oštro uho, pa uvijek zna kada je zbor napravio grešku.

Od pjesama koje su tada bile poznate znala je "Septembarsku pjesmu". I to je jednom pjevušila izmedju dva poteza šaha. Tada ju je čuo član zbora, a kasnije poznati bubnjar Rade Milivojević. "Bolje igraš šah nego pjevaš. Ova pjesma ne pjeva se tako." Što bi više mogao da kaže! Lola se posvadjala sa njim po svim propisima. Ali joj je ta svadja uskoro koristila.

Malo prije kraja 1952. godine, Lola opet šahira, a dolazi joj Dušan Popović, koji je bio gitarist u Studentskom ansamblu. "Hej mala, hoćeš da pjevaš sa nama na dočeku Nove godine? Nemamo pjevačicu." "Ali ja nisam javno nastupala od kada sam bila dijete...", iznenadjena kaže Lola. "Bez veze," kaže muzičar, "pet tisuća za jedno veče nitko ti neće dati..." "Ali ja ne znam nijednu pjesmu napamet", izmotavala se Lola. "Lako ćemo to srediti," bio je istrajan muzičar.

Slijedilo je pregovaranje. Pet tisuća dinara za jedan nastup? Da li je to moguće? Njena mjesečna plata tada je iznosila dvanaest tisuća. Kada je pomislila što bi taj honorar značio za njenu porodicu, teškim srcem je pristala. Uz pomoć članova ansambla naučila je nekoliko pjesama, zabavnih i narodnih.

Autor: Vesta Vanell Slovenija

---