UVIJEK SE VRAĆALA / 7. dio
Feljton o Loli Novaković (Vesta Vanell)

TI NISI DOŠAO... Festival Zagreb 1962.
Mnogi su uvjereni da je najbolji festival zabavne muzike ikada održan u staroj Jugi bio Zagreb 1962. Toliko je kvalitetnih pjesama bilo tamo kao i najboljih jugoslovenskih izvodjača. Sve pjesme su odmah poslije festivala izašle na vinil pločama. Za Lolu je to svakako bio najveći festivalski uspjeh, o kome se, inače, može samo da sanja. Nikada prije i vjerojatno nikada kasnije Lola u domovini nije dobila takvog priznanja publike kao te finalne večeri u Studentskom centru u Zagrebu.

Već na nekoliko prošlih festivala, bila se bitka za prestiž izmedju trojice pjevača: Lole Novaković, Vice Vukova i Gabi Novak. Zagreb je odlučio o pobjedniku. Iako su skladbe bile autorski radovi braće Nikice i Stipice Kalogjera - "Krovovi", koju je pjevala Gabi Novak i "Negdje", koju je pjevao Vice Vukov, najveći favoriti festivala, pobjedu je odnijela skladba Alfonsa Vučera - "Ti nisi došao", koju je nezaboravno izvela nezaboravna Lola Novaković. Jedino je Lola bila u stanju da izvede ovu - po mišljenju kritičara, a ne i publike! - prosječnu pjesmu, na tako briljantan način, da to nitko ni do dana današnjeg nije zaboravio. Mi koji smo to gledali na televiziji znali smo da smo svjedoci historijskom dogadjaju u zabavnoj muzici stare Juge. Taj fenomenalni nastup je tada, već veoma omiljenoj i obožavanoj pjevačici, donio vojsku novih obožavaoca - i zbog njenog pjevanja, i zbog njenog izgleda i ponašanja. Jer treba na tom mjestu spomenuti da je Lola bila i ljepotica prvog reda, pa je plijenila srca zbog svega toga, i mladima i starima, i muškarcima i ženama, i djeci... svima. Lola je u stvari imala takvu karizmu da njoj nije trebalo ništa drugo nego samo da jeste, da postoji, a kada bi zapjevala, ljudi su se našli u transu.

Što se zapravo dogadjalo u Zagrebu?
Finalne večeri iza scene je bilo dosta mirno. Kada je Lola otpjevala pjesmu "Ti nisi došao", ona uopće nije sišla sa bine. Pjevači iza bine nisu ništa govorili, kada se iz sobe za pjevače ukazala glava Vice Vukova, pitajući: "Kome aplaudiraju?" "Loli." Poslije pet minuta Vice opet otvara vrata: "A kome sada aplaudiraju?" "Loli." "Što? Zar još uvijek?"

Posle toga nitko nije više ništa pitao, jer je svima sve bilo jasno. Konačno, Lola je došla sa scene sa suzama u očima... I poslije, Lola je bezbroj puta otišla na scenu da zahvali publici za najduži mogući aplauz u životu. Taj nije prestao ni kada su svi izvodjači došli na scenu da otpjevaju finalnu "Pjesmu Zagrebu". Još i tada, čitava dvorana skandirala je ime: "Lo-la, Lo-la..." Bilo je dva poslije ponoći, a publika još nije htjela da napusti dvoranu. Finale festivala trajao je čitavih šest sati!

Loline suze ispred mikrofona i kamera, bile su senzacija prve vrste. Novinari su bili spremni da o tome napišu čitave studije, pokušavajući da pogode zašto je Lola plakala... Neki su tvrdili da je to bio dobro namješten trik... a drugi, da je u oči namjerno stavila glicerin... Ali, ništa od toga nije bilo istina. Loline suze bile su sasvim iskrene, spontane. Bilo je više uzroka za njih. U to doba, već se u pozadini festivala usidrio nezdrav duh. Prije nego što su pjevači izveli sve pjesme, već je "kao" bilo poznato tko će biti prvi i tko drugi... Lola je to slušala sa ogorčenjem. Odlučila je da prekriži takve račune. Sa suzama ogorčenja došla je na scenu. A tamo, u prvim redovima, vidjela je ljude... a u njihovim očima bilo je toliko topline, emocija i naklonosti da je Lola bila toliko dirnuta da je počela da plače. Lola je plakala i pjevala u isto vrijeme: "Ti nisi došao, ni pružio mi ruke svoje na rastanku, na rastanku... željela sam da snove tvoje obojim bijelo, bijelo kao jedra i kao ptice koje su nam odnijele misli..." Kako je to uspijevala pjevati uz plakanje, ni sama ne zna.

Kada je mladi kompozitor, Alfons Vučer, došao na scenu po nagradu, širokom gestom pokazao je na Lolu. Sa tim je potvrdio ono što su svi znali: apsolutni pobjednik festivala bila je Lola, koja je pjevala Vučerovu pjesmu.

Novinar Jovan Hadži Kostić poslije festivala Zagreb 1962. je napisao: "...Kod dodjeljivanja nagrada dogadja se nepravda. Kompozitori dobivaju pokal i kuvertu, a pjevači pljesak i cvijeće... Nema dileme da su upravo pjevači podigli festival na izvanredno visoki nivo... Subota je bila noć Lole Novaković. U njenom pjevanju bilo je toliko emocija, angažiranosti i glasovnog potencijala, da je bilo vrijedno samo zbog nje preživjeti šest sati u dvorani "Studentskog centra". Mladom kompozitoru Alfonsu Vučeru nećemo učiniti nepravdu ako napišemo da su braća Kalogjera imali više mogućnosti za prvu nagradu. Ali ono što je Lola uložila u svoju pjesmu bilo je tako jedinstveno da se publika sa velikom većinom glasova odlučila za "Ti nisi došao"."

"Nikada neću zaboraviti ono što mi je pripremila zagrebačka publika," kazala je Lola poslije festivala Zagreb 1962. "Tako nešto može se doživjeti samo jednom u životu."

Ploču sa pjesmom "Ti nisi došao", obožavaoci su pokupovali u zlatnoj tiraži i poklonili svojoj ljubimici najljepši dar, prvu zlatnu ploču. A Lola pjesmu "Ti nisi došao" nije otpjevala nikada više. Godinama kasnije novinari su je pitali: "Koja je pjesma, koja Vas najviše podsjeća na Vaš život?" Lola im je odgovorila: "Ti nisi došao". Nikada je ne pjevam!"

Autor: Vesta Vanell Slovenija

---