TUZLA SEZDESETIH - III DIO

Iako je tema ove serije memoarskih napisa Tuzlanska rock scena nakon osnivanja prvog elektricarskog sastava 1964. godine, smatrao sam potrebnim da se vratim na predelektricarski period, na pocetak te decenije, pa i dalje, na kraj pedesetih, i da se osvrnem na muzicke trendove i drustvene prilike u kojima su stasavali prvi tuzlanski rock muzicari. Isto tako, polazeci od pretpostavke da posjetioci ovog sajta, mislim na one mlade i na one koji nisu Tuzlaci, ne znaju mnogo o Tuzli iz tog vremena, odlucio sam da ne pisem samo o muzici, kao da nista drugo nije postojalo, nego da autobiografske detalje vezane za muziku provucem kroz sfere sveukupnih drustvenih dogadjanja i da za trenutak zastanem u njihovim dodirnim tackama, a i da izvucem iz zaborava neke detalje iz zivota koji nisu uze povezani sa muzikom. Ovaj zapis zasnovan je na sjecanju, pa je s toga bilo nemoguce obuhvatiti sva desavanja, datume i ljude koji zasluzuju da budu spomenuti u ovom kontekstu.

Cijela Tuzla jednu kozu muzla.

Cesto sam putujuci i upoznavajuci se sa ljudima od njih slusao ovaj poznati narodni stih kao asocijaciju na grad iz kojeg dolazim. To mi je posluzilo kao inspiracija da na tu temu napisem pjesmu sa istoimenim naslovom, koju sam snimio za potrebe RTV Sarajevo. Goran Bregovic mi je jednom prilikom udijelio 'kompliment' na racun Tuzle izjavivsi da je to najbezvezniji grad u kojem je boravio jer nema nikakvu gradsku fizionomiju. Razlozi za to su poznati: Tuzla decenijama "muze svoju kozu" i s njom bukvalno u zemlju propada. Potonule su cijele kuce, ulice, gradske cetvrti, dio gradskog centra, kao u nekoj mitoloskoj kataklizmi. Nisam imao puno argumenata za suprostavljanje Bregovicevom misljenju, ali je postojalo dosta argumenata za tvrdnju da, suprotno cinjenici da tlo fizici propada, duhovno, tlo Tuzle opstaje, da je ono plodno i da su na njemu kao takvom ponikli mnogi umjetnici, slikari i vajari, knjizevnici, glumci, sportisti..., pa tako i muzicari. Mnogi od njih su u svojim domenima dostizali u sami elitni vrh u okviru drustva bivse jugoslovenske zajednice.

Mevludin Ekmecic - Boric, 1964.

Kada je Austro-Ugarska dosla da muze, ali i da njeguje tuzlansku kozu, dovodila je sa sobom radnu snagu iz cijele Carevine. Ti dosljaci su bili nosioci, odnosno donosioci, evropske kulture u Tuzlu i bez sumnje su ostavili neizbrisiv pecat na kulturni i opsti prosperitet grada. Oni su, zauzvrat, poprimali kulturu i obicaje domicilnog stanovnistva tako da danas mnogi gradjani Tuzle, potomci doseljenika iz raznih krajeva Monarhije, za koje se moze reci da su autenticni Tuzlaci, imaju prezimena: Baum, Bauer, Rajcer, Rajner, Leder, Fak, Mot, Kish, Pikoloti, Baticeli, Zamboni, Albahari, Lisonek, Kubicek, Brandalek... i mnoga druga. Od muzicara to su: Dusek, Krajtmajer, Pecenko, Stuhli, Novak, Benes, Fiser, Paki i drugi. Mnogi od njih su, sto direktno, sto indirektno, svjesno ili nesvjesno, svojim djelovanjem, uticali i na formiranje prvih tuzlanskih rock sastava.

Da l' je istina - "sve bilo je muzika"?, kako je u pjesmi govorio Arsen Dedic.
Put u svijet Rudarskom ulicom - ulicom sjecanja.

Jedna od najduzih tuzlanskih ulica dobila je adekvatan naziv, bez uobicajene politicke konotacije, po tuzlanskim kopacima crnog zlata, rudarima Rudnika Kreka, te se tako uklapa u prepoznatljivi simbol tuzlanskog privrednog imidza. Negdje na zapadnom kraju te ulice, u Solani, stanovalo je moje djetinjstvo. Odatle, niz tu ulicu, vodili su svi moji putevi u svijet rock and rolla i svega ostalog. U toj ulici nalazi se osnovna skola koju sam pohadjao, a zvala se prvo Treca niza gimnazija, pa Peta osmogodisnja skola, pa Osnovna skola Franjo Rezac. Tu sam ucio prve note od profesora Vojina Komadine, poznatog kompozitora ozbiljne muzike. Tu sam imao i cast da me prvoj vjestini crtanja uci proslavljeni tuzlanski kipar Franjo Leder, a potom slikar Milos Lisonek. Koliko su ti ljudi imali uticaja na moje naknadno bavljenje muzikom i slikarstvom, ne znam, ali znam da je na moje muzicko djelanje, u izvjesnoj mjeri i indirektno, uticao moj profesor istorije i tadasnji direktor skole, Bozo Kostic. Kakve veze ima profesor istorije sa mojim muzicim bitisanjem? Ta tajna veza je postojala, ali ce biti vidljiva tek za sest godina kada..., ali da prvo kazem ovo: nas cijenjeni direktor i pedagog, za nas, ucenike sedmog i osmog razreda, povremeno je organizovao igranke na kojima su se ucili prvi plesni koraci - uglavnom, valcer, tango ili sving. Te, 1959. godine, prvi put sam cuo za rijec 'roken rol' kada je jedna djevojcica, po imenu Brankica Joketovic, na jednoj skolskoj priredbi najavila da ce na gitari odsvirati 'roken rol'. Mlada 'rokerka' je 'odsvirala' par neartikulisanih tonova, a mi, laicka publika, ostali smo u nedoumici, da li je taj 'roken rol' naziv neke pjesme, igre ili nesto trece. Mi smo, dakle, jos muku mucili da u sebi odbrojavamo jen-dva-tri, jen-dva-tri, dok slušamo valcer 'Mama Huanita' sa direktorovog gramofona postavljenog na stolici u uglu ucionice VIII-b razreda iz kojeg su izbacene klupe. Na ovu igranku, o kojoj je rijec, drug direktor je doveo i svoje dvoje djece - Ljilju i nekoliko godina mladeg Miodraga. Mi, grupa cetnaestogodisnjaka, smo se zagledali u lijepu djevojcicu Ljilju, koju je majka, teta Danica, hrabrila da zaplese i da svojim primjerom okurazi ostale ucenike. Ljilja (sadasnja supruga Dr. Bozine Radevica) na kraju je otvorila ples sa ljepuskastim djecakom Jasminkom Priganicom (kasnije prvotimac FK Sloboda}, dok njenog brata Miodraga nismo, takoreci, ni primjecivali. Ali, sest godina kasnije, taj neprimijeceni djecak Miodrag, bice itekako primijetan na tuzlanskoj rock sceni. Cinjenica da smo kasnije, Miodrag i ja, zajedno svirali, objasnjava vezu, odnosno indirektan uticaj profesora istorije na moje bavljenje muzikom.

Salih Hadzaric - Stara Solana, 1934.

Moj prvi kontakt i zaljubljivanje u gitaru vezani su takodje za ovu skolu. U sedmom razredu, moji skolski drugari StjepanTuka i Josip Hudic raspolagali su s nekom gitarom na kojoj smo povremeno pokusavali da sviramo dalmatinske pjesme posto za narodnu muziku nismo puno marili, a dalmatinske pjesme su nam bile slicne zabavnoj muzici. Krajnji sviracki i repetoarski domet bio je 'Oj violo' i 'Na brigu kuca mala' - na jednoj zici. To prvo druzenje sa gitarom bilo je zaista kratkog vijeka, ali je za mene znacajno zbog toga sto sam tada, za sva vremena, zavolio taj instrument. Moju prvu gitaru kupio sam u osmom razredu i to za neke sitne pare. Bila je to, doslovno receno, sarena laza koju mi je prodavac utrapio; gitara je, naime, bila sva nasarana i za oko primamljiva, a vrat joj se iskrivio tako da su zice bile toliko udaljene od vrata da je bilo nemoguce odsvirati ni 'oj' od 'Oj violo'. U to vrijeme, muzicke insrumente je popravljao, a i davao casove gitare, uvazeni strucnjak Viktor Simunovic iz Mosnika. Meni se, medjutim, nije isplatilo da moju starudiju popravljam, pa mi je ostalo samo da se poistovjetim sa boemom iz poznate romanse u kojoj se kaze - "Siromah sam druze, nigdje nista nemam, samo jednu staru skrsenu gitaru...". Bilo mi je, ipak, zao da je bacim, pa je tako godinama i decenijama, po mojoj prvoj gitari padala sudbinska prasina na tavanu kuce koje vise nema. U nemogucnosti da se bavim muzikom, tada sam se bavio gimnastikom, dzudoom i streljastvom.

Nedaleko od moje skole nalazila se, a i sada se nalazi, glavna muzilja tuzlanske koze, tj. glavni krivac sto Tuzla propada - Solana. U nasoj pjesmi o Tuzli, izmedju ostalog, se kaze: 'Cijela Tuzla jednu kozu muzla, Opet Kreka ostala bez ml'jeka'.

Zacudo da je, i pored tolike soli, ova sala ostala neslana, jer je poznato da je stara, dobra Solana nahranila i Kreku i Krecane, a i mnoge druge. Ja joj, pored ostalog, dugujem zahvalnost i zato sto me je, kao srednjoskolca, pocastila stipendijom.

Ismet Mujezinovic - Stara Solana, 1953.

Rudarskom ulicom odlazili smo kao djeca u Kino Radnik na Ircu da, u terminu od 4 do 6, gledamo filmove, i to samo provjerene, uglavnom kaubojske, a nikako ljubavne. Kada je film bio u sinemaskop tehnici, neki su govorili da je 'preko cijelog beza'. Pred kinom je cesto bio Nijemi Sado, tuzlanski 'kauboj' mutnog pogleda, tijela pognutog naprijed dok su mu ruke visile na ramenima, a noge se nespretno trudile da sustignu tijelo, s
to je stvaralo utisak da ce kauboj svakog casa pasti na nos. Na glavi je imao kaubojski sesir, oko pojasa mu je omlacivao nekakav opasac sa futrolom i 'kobajagi revolverom' koji je cesto potezao na prolaznike da bi dokazao svoju revolverasku superiornost. Mi, djeca, smo ga se bojali i klonili, a stariji su se s njim upustali u 'revolveraske dvoboje'.

Jedan od filmova koji su mi ostali u sjecanju, a bio je 'preko cijelog beza', bio je film 'Bik koji sjedi' (Sitting Bull) u kojem je pored ovog slavnog poglavice prikazan i lik, nista manje slavnog poglavice Sijuksa (Sioux), Crvenog Oblaka (Red Cloud). Tada sam, kao i vecina mojih vrsnjaka, bio opsjednut kaubojima i Indijancima. Vodjen tom djecackom opsesijom, cetiri i po decenije kasnije, tacnije, u junu 2003. godine, obreo sam se u rezervatu Siouxa u Juznoj Dakoti, SAD, na mjestu gdje u vjecnim lovistima, pokraj svoje skvo Meri, pociva Crveni Oblak, jedini poglavica koji je sa svojim crvenokozcima dobio rat protiv americke vojske. Na strani bljedolikih posjetio sam groblje Moriah, iznad legendarnog Deadwooda, koje je osnovano u doba zlatne groznice u Black Hillsu. Tu, jedno pored drugog, leze bivsi ljubavnici - najpoznatija zena i najveci revolveras Divljeg Zapada - Kalamiti Dzejn (Calamity Jane) i Vajld Bil Hikok (Wild Bill Hickok), proslavljeni serif Deadwooda. (Veliko je pitanje da li bi Vajld Bil Hikok stekao reputaciju koju je imao, da je nas, gore opisani tuzlanski kauboj, zivio u to vrijeme.) Velikog, nepobjedivog Hikoka s leda je ubio neki probisvijet dok je u Saloonu10 igrao poker.

Sa ovog malog izleta na Divlji Zapad iz vremena kada ga je tresla zlatna groznica, vratimo se izblijedjelim tuzlanskim pejsazima i vremenu aktuelne groznice kopanja crnog zlata. Naselja Irac, s kraja pedesetih, sjecam se i po kosarkaskom igralistu i sportskim prostorijama Proletera gdje smo, vireci kroz prozor, posmatrali kako treniraju bokseri Crnkic, Rus, Dervoz... U blizini naselja Irac nalazila se istoimena jama Rudnika Kreka. Iz jame, direktno, beskonacni transporter, kloparajuci iznad Rudarske ulice, prevozio je ugalj do Separacije. Odatle su ga, separisanog i jos 'vruceg' preuzimali kocijasi i svojim konjskim zapregama razvozili do tuzlanskih domacinstava, gdje ce u zimskim danima sa puno snijega, u sporetima tipa fijker ili tis, popularni krecanski 'cumur' grijati radnicku klasu, peci im pite i prziti kafu u sisu. Pec Kreka - Weso jos nije bila izumljena.

I gdje je 'rok en rol' u svemu tome? Nije ga bilo. Za rock and roll su tada znale samo Amerika i Engleska od kojih ni jedna nece postati 'zemlja proleterska'. A na nasem Ircu vidjali smo nase proletere, garave i umorne rudare sa sljemovima na glavi dok mlatarajuci karabitusama odlaze kuci nakon smjene, iliti sihte. Na dane predujma, popularnog forslusa, mnogi od njih su se kasno nocu vracali kucama, nakon sto bi natalozenu ugljenu prasinu u grlu dugo sapirali tuzlanskim pivom, rumom, ili konjakom, u nekom od usputnih bifea. Neki od mojih skolskih drugara bili su djeca siromasnih rudara, a jednom od njih kum je bio, ni manje ni vise, nego Josip Broz Tito, posto ih je bilo devetoro djece u porodici, a Tito je takvim porodicama bio kum, valjda, s motivom stimulisanja veceg nataliteta stanovnistva.

U svrhu prosvjecenja svojih radnika, i ubrzanog doziranja socijalisticke kulture koja je svakom bila dostupna, Rudnicki sindikat je cesto organizovao kolektivne odlaske u Tuzlansko pozoriste. Bio je to nezgrapan korak polupismenog rudara - od tame rudnickog okna do prosvjetiteljskog svjetla pozornice. Mnogi od njih, sasvim izvjesno, umjesto odlaska u pozoriste, radije bi uz meze i rakiju slusali tadasnje popularne pjevace bosanskog sevdaha - Zaima Imamovica, Nadu Mamulu i druge, zbog kojih se cesto islo na sijelo kod komsije ciji radio 'dobro fata' Sarajevo. Radio Tuzla sa par poslijepodnevnih sati eksperimentalnog programa, krajem pedesetih, jos uvijek je na mala vrata ulazila u tuzlanske domove gdje ce se uskoro uz dobrodoslicu i odomaciti. U isto vrijeme, dok se u Tuzli slusala sevdalinka, slusala se takodje, a i izvodila, i svjetska muzika - dzez, diksilend i ostalo. Znam da je tada postojalo nekoliko sastava koji su svirali na zabavama i igrankama, ali se ne sjecam kako su se zvali. Neki od tih orkestara i nisu imali konkretna imena, kao sto je to bio slucaj sa nasim elektricarskim bendovima, a na reklamnim plakatma je cesto stajalo: 'Svira jazz' ili 'Svira diksilend'. Prvi dzez orkestar, po mom saznanju, formirao je Cestimir Mirko Dusek, sredinom pedesetih, a bio je oformljen i simfonijski orkestar. Ovi orkestri su sa zapazenim uspjehom nastupali i van Tuzle, ali ni jedan od njih na sceni nije opstao dugo. U Tuzli su se, medjutim, uvijek formirali razliciti sastavi koji su svirali raznovrsnu muziku, od latino-americke, preko dzeza i diksilenda, do domace, festivalske. Iz djecackih dana ostalo mi je u sjecanju ime pjevaca Ede i pjevacice Vesne, koji su povremeno nastupali u Vatrogasnom domu u Solani uz muzicare Zdravka Dadu Stuhlija, Izudina Cavrkovica i druge. Za pjevacicu Vesnu sam naknadno saznao da se preziva Mikacic i da je nastupala sa vrsnim tuzlanskim muzicarima s kraja pedesetih i pocetka sezdesetih, od kojih sam vecinu kasnije upoznao, a s nekim i svirao. Evo imena nekih od tadasnjih muzicara: Vinko Krajtmajer, Gradimir Grado Krajtmajer, Branislav Stumf, Branko Stuhli, Zdravko Novak, Zoran Paki, Muhamed Beslagic, Nenad Hudic, Dragan Gojo, Dusko Ikic, Eko Bukovac, Esad Prcic, Mustafa Kiko Kicic, Vlado Ceric, bubnjari Bosko, Sento i Mufa (cija mi puna imena nisu poznata) i drugi. O nesto mladjim muzicarima bice rijeci kasnije.

Da l' sve bilo je muzika?

Bilo je tu i sporta. U Rudarskoj ulici nalazilo se igraliste, do tada najboljeg tuzlanskog fudbalskog kluba, Proletera, a onda je 1957. godine za FK Sloboda napravljen Gradski stadion u Tusnju. Zahvaljujuci velikim drustvenim parama i kupovini fudbalera, u par poteza, takoreci, preko noci, od nizerazrednog kluba, FK Sloboda postaje drugoligas, a odmah zatim, naredne godine, i prvoligas - na veliku radost Tuzlaka. Svoj ogromni doprinos napredovanju tuzlanskog sporta, u vidu novca znojem zaradenog u tuzlanskom 'podzemlju', dali su i rudari, a da to nisu ni znali. Bilo kako bilo, grad je time puno dobio. Ja, licno, nisam propustao ni jednu Slobodinu utakmicu, a cak sam jedno vrijeme i trcao za 'bubamarom' na stadionu u Tusnju, trenirajuci u podmlatku Slobode kod trenera Ismeta Prcica. Na stadionu se odrzavao i omladinski slet povodom Dana mladosti, a vezano za to, duz Rudarske ulice je svake godine, jednog majskog dana, stotine i hiljade gradjana odusevljeno aplaudiralo i mahalo zastavicama dok su omladinci i omladinke u crnim sorcevima i bijelim majicama, uz pratnju komitetlija, nosili Stafetu mladosti u svjetliju buducnost. I ja sam, naravno, bio jedan od njih.

Prvi televizor, jedan mali portabl, to cudo nevidjeno, vidio sam kao dijete, 1957. godine, u Narodnoj biblioteci u Domu Mosa Pijade u Tuzli. Nisam se nesto posebno odusevio tim prizorom; slika me asocirala na skolsku lektiru, na pricu Petra Kocica - "Kroz mecavu" - zbog onolikog snijega na ekranu. Ne sjecam se da je iko imao TV prijemnik u nekoliko narednih godina. Tada smo jos uvijek slusali radio prenose Opatijskog i drugih muzickih festivala. Festivalske zvijezde su bili Ivo Robic, Lola Novakovic, Zdenka Vuckovic, Dusan Jaksic, Vice Vukov, Marko Novosel, Nada Knezevic, Gabi Novak, Anica Zubovic, Beti Jurkovic, Senka Veletanlic, Blaga Videc i drugi. Popularne festivalske melodije iz tog doba bile su - "Kucica u cvijecu", "Moja mala djevojcica" (Zdenka Vuckovic i Ivo Robic), "Autobus kalipso" (Ivo Robic i Beti Jurkovic), "Mirno teku rijeke" (Vice Vukov), "Ciganska noc" (Nada Knezevic), "Kad si kupim mali motorin" (Marko Novosel), "Juliana" (Dusan Jaksic), "Podimo zovu nas polja" (Zdenka Vuckovic) itd. Sampion Opatije, Ivo Robic, u to vrijeme je pjevao i svoju nezaboravnu melodiju - "Samo jednom se ljubi", koja je i danas aktuelna.

U to vrijeme smo pratili i festival San Remo gdje su dominirali Domeniko Modunjo, pobjednik tog festivala 1958. godine ("Volare" i "Ciao bambina"), zatim Roko Granata, Mina, Milva, Tonny Dallara, Pino Donaggio i drugi, a zalet je hvatao najveci urlator vremena koje tek dolazi - Adriano Celentano koji ce 1961. pobijediti na San Remu sa pjesmom - "Dvadeseticetiri hiljade poljubaca" ("24.000 baci") . Italijanska i latinoamericka muzika nam je, inace, bila bliza nego anglo-saksonska, ali ce se sa povecanjem broja gramofona i ugradnjom prozora u svijet - televizora, odnos snaga ubrzo promijeniti. Krajem pedesetih, jos uvijek je bio popularan italijanski belkanto i Claudio Vila sa nenadmasnim interpretacijama pjesama - "Arivederchi Roma", "Granada", "Bongiorno Tristeza", "O sole mio", "Santa Lucia", "Mama" i drugih.

Na djelimicno pokockanom kolovozu Rudarske i drugih tuzlanskih ulica, od kojih su mnoge jos bile pod makadamom, sredinom pedesetih, pojavili su se dvospratni londonski autobusi!!!, prava atrakcija za nas klince. Prvo su saobracali na liniji Brcanska Malta - Solana, a kasnije i na drugim linijama. Odakle 'londonci' u Tuzli? Ko ce to znati? Svejedno, kada smo postali srednjoskolci, voljeli smo ih zbog voznje na spratu i zbog toga sto smo mogli da ih sustignemo i uskocimo na njihovu platformu, odnosno, iskocimo na nekom zgodnom mjestu kada uspore, narocito, ako je bilo nemoguce ubijediti kontrolora da smo 'zaboravili' mjesecnu. "Je l' ba, majstore? Kud ide ovi gornji sprat?" - pitao je jedan prigradski putnik sofera, ako je vjerovati anegdoti koja je kruzila gradom: "Kroz Tusanj, preko podvoznjaka!... Mamlaze" - rekao je, promrmljavsi posljednju rijec sebi u njedra, mrzovoljni vozac autobusa, koji inace, nije saobracao kroz Tusanj, jer navodno, dvospratni 'londonac' nije mogao da se provuce ispod podvozjaka.

(-:-)

Pored dvospratnjaka, na tuzlanskim kolovozima su se mogli vidjeti i poneki mopedi Tomos, motocikli BMV, Puch, Java, slucajno i neka Vespa, a od automobila, uglavnom, istocnoevropski 'luksuz'; Moskvich, Skoda, Zaporozec itd. i cudo od auta domace proizvodnje koji je tek stupao na scenu, a jos i danas se moz zaobici na putu - legendarni Fico. Registracija na ovim vozilima nije bila tuzlanska - TZ, nego bosanskohercegovacka - BH. Na dijelu Rudarske u Solani, mogao se vidjeti i fijaker dok direktoricu Solane, drugaricu Kristu, vozi s posla i na posao. Fijaker ce uskoro zamijeniti Mercedes. Jedna od ludosti pristiglih sa Zapada 1959. bio je hula hop.

(-:-)

U Rudarskoj ulici je tih godina otvoren Rudarski fakultet na koji cu se kasnije upisati, a nakon godinu dana ispisati, i poceti baviti muzikom. Na mjestu sadasnjeg naselja Slatina bila je vojna kasarna - Zapadni logor i pripadajuce fudbalsko igraliste, a preko puta njega stocna pijaca koja je kasnije izmjestena. Na tom mjestu ce niknuti Kino Mladost, na cije smo matinee odlazili, bjezeci sa skolskih casova. Tu je otvorena i Uciteljska skola, u kojoj ce profesor Ban uliti solidno muzicko znanje buducim uciteljima, od kojih ce njih nekolicina formirati prvi omladinski sastav, popularni orkestar - Mladi. Tu je otvorena i Visa pedagoska skola gdje cu studirati engleski jezik i knjizevnost kod profesora Ljubomira Azdajica i Zagorke Mladenovic. Tu je i Ekonomska skola gdje sam jedne godine svakodnevno pred kraj poslijepodnevne nastave cekao djevojku Miru. Jedno vece, tu sam upoznao sarmantnog, od mene nesto starijeg momka, koji je cekao djevojku iz istog razreda. O njemu sam tada znao samo da je rukometas, a mnogo godina kasnije saznacu da je postao gradonacelnik Tuzle - Selim Beslagic. Uzgred receno, u Rudarskoj ulici stanovali su i buduci rockeri - pjevac Aleksandar Sasa Miokovic, gitarista Miodrag Bato Kostic, bubnjari Savo i Pedja Martinovic. Na pocetku sezdesetih nismo se medjusobno poznavali, a kasnije cemo skupa svirati u grupi Terusi i u nekim drugim tuzlanskim grupama.

Na pocetku sezdesetih, tamo gdje se sa Rudarskom ulicom zavrsava zapadni dio grada i pocinje carsija, kod skvera, tu je jos uvijek stajala stara, prva tuzlanska Gimnazija ciji su ucenici oduvijek vazili za avangardu. E, tu vec pocinje rock and roll. Tu sam prvi put zavirio na srednjoskolsku igranku. Bilo je to u jesen 1960. godine. Moj drugar Stevan Vasiljevic i ja, ucenici drugog razreda Masinske tehnicke skole, stigli smo medju prvima na igranku jer smo se morali rano vratiti kuci, posto nam to nije bio legalni izlazak, a i legalni je bio samo do 22:00. Omladina je tek pocela da se okuplja i da sjeda na stolice poredane sa strane sale. Ulaze djevojke u stiklama i najlon carapama sa savom. Na njima su haljine sa faltnama ili siroke suknje sa ziponima ispod njih. Frizure su natapirane a la Zdenka Vuckovic ili drugarica Jovanka Broz. Mladici su nosili stroge crne simike (kostale su oko 2.500 dinara), pantalone zvonarice od somota (ja sam moje kupio 1959. godine u prodavnici Jadran u pasazu za 3.000 dinara.), ili od vrazije koze, a gore, lake dzempere na kopcanje i prugaste majice sa 'camac' izrezom. Frizure su bile zalizane cickovim uljem. Na bini je par gimnazijalaca oko magnetofona trakasa sa kojeg dopiru jedna za drugom poznate melodije Bili Vona (Billy Vaughan) - "La Paloma", "Mjesece srebreni" ("Sail Along Silvery Moon"), "Mali cvjet" ("Petite Fleur")... i druge.

Kada se sala malo napunila, mladici su poceli prilaziti djevojkama i uljudno, u finom maniru, cak i poklonivsi se i uz izvinjenje, zamolili bi ih za ples. To je kritican momenat od kojeg su mnogi mladici zazirali jer je uvijek postojala opasnost da ce naocigled mnogobrojnih posmatraca dobiti 'korpu' od neke izbirljive djevojke koja ocekuje neku svoju tajnu simpatiju, ili od neke koja jednostavno ne plese. U oba slucaja, cuo bi se kratak neprijatan odgovor - "Ne plesem". Taj cin dobijanja 'korpe' bio je isto tako kritican momenat, jer su neki maco momci davali sebi za pravo da na korpu odgovore samarom. To se desilo poznatoj pjevacici Biseri Veletanlic kada je jednom prilikom, gostujuci u Tuzli, odbila da plese sa jednim nestasnim tuzlanskim momkom koji je, inace, i ove veceri bio prisutan na igranci. O tome ce drugom prilikom biti jos rijeci. Parovi su, dakle, jedan po jedan, izlazili i nasred sale plesali tango, foxtrot, swing... nisam znao tada kako se sta zove, ali to je otprilike bilo to. Mnoge od izvodjenih melodija su mi bile poznate zahvaljujuci Radio Tuzli koja ih je cesto emitovala. Evo nekih od njih: "Ti si moja sudbina" ("You Are My Destiny"), "Luda ljubav" ("Crazy Love") u izvodjenju Pol Enke (Paul Anka), "Zelena polja" ("Greenfields") - The Four Brothers, "Voli me njezno" ("Love Me Tender") - Elvis Presley, "Fascination" - Nat King Cole, "Alamo"...

Muzika je svirala, a publika igrala svoj omiljeni sentis.

Sljedeci blok - sve bilo je rock. Iz magnetofona dopire glas vrlo popularnog Pol Enke i pjesme "Dajana" ("Diana") i "I Love You Baby", zatim neka pjesma od Elvisa Prislija, pa "Rock Around The Clock" i "Bernadine" od Pat Boona, "Tutti Frutti" od Little Richarda.... Parovi koji nisu znali da igraju rock, a oni su bili u velikoj vecini, napustili su prostor za ples, a onih nekoliko parova sto je ostalo, dali su se na posao. Stevan i ja smo sirom otvorenih ociju, a vjerovatno i usta, gledali sta se desava, a nase laicko vidjenje je otprilike bilo ovakvo: plesaci su pocinjali drzeci se za ruke, napravili bi par uvodnih koraka u mjestu uz mrdanje koljenima lijevo i desno, onda partner ispusta partnerku iz desne ruke, a lijevom je drzi (valjda joj nije dao da se udalji i mozda odustane, nego ju je privukao), pa ju je onda pustio iz lijeve, a drzao desnom, (ona ga sve slusa) provlaci mu se ispod ruke, vrti kao cigra, pa se onda i on provlaci njoj ispod ruke, onda ju je zavrnuo i pritegao tako da mu je ona dosla uz bok dok ju njegova ruka grli oko struka, (ona se ne otima), onda ju je odvrnuo i odbacio od sebe kao iz katapulta (i zamalo mu se nije otkacila i razbila na podu premazan izradjenim uljem), suknja joj se visoko zadigla, ali zipon cuva cast, ona mu se zdrava i citava vraca, (polomice one lijepe noge na tim visokim stiklama), on ju je uhvatio za obje ruke, smirio igru, promrdao koljenima lijevo, desno, onda su se ponovo provlacili i nadvlacili, zavrtali i odvrtali. Jedan dugalija je cak prekoracio svoju omalenu partnerku u okretu, a onda ju je provukao izmedju nogu... Pogledao sam u Stevana i spazio da su mu usta stvarno otvorena. 'Dje ovo naucise, majku im', prokomentarisa moj drugar i, vrativsi se u nasu realnost, trze se i upita - 'Hej, kol'ko je sati'? 'Vec je pola devet!', rekoh. 'Uh, brišimo'! 'Brisali' smo niz Rudarsku ulicu prema Kreki - pjeske; nismo uspjeli da uskocimo na platformu naseg dvospratnog autobusa.

Neki od plesaca kojih se sjecam od te veceri su Ibriska, Djapo, Rade i Mijat Jeftic... a najbolji medju njima bio je momak u crnim somotnim zvonaricama i crvenom dzemperu i, naravno, simikama, kojeg tada nisam poznavao. Furiozno je igrao uz "Tutti Frutti", a tu pjesmu ce uspjesno pjevati par godina kasnije u Partizanu kao bubnjar grupe Amori - Enver Jahic.

To je bila moja prva i poslednja posjeta gimnazijskoj igranci jer ce uskoro poceti igranke u masinskoj i drugim srednjim skolama gdje ce se svirati manje rocka, a vise ostaloga jer ce nastupati zivi orkestri, joc uvijek nevicni rock and rollu. Gimnazijalci ce, cini mi se, vec naredne 1961. godine preseliti u zgradu bivseg klostera u ulici 17. septembra u Tuzli, a staru zgradu Gimnazije progutace nevidljiva tuzlanska koza koja je halapljivo pobrstila i stari DTV Partizan, Hotel Bristol na korzou (1961), a potom i Kameni sud, Postu... i redom - sve oko sebe. Ali, srecom, kolikogod se rusilo, jos vise se gradilo. Tuzla se selila na istok i zapad i bila je u zamahu dinamicnog ekonomskog i kulturnog razvoja.

Zdravko Micanovic - Ostaci barokne zgrade (detalj), 1984.

Autor: Djordje Gavric Detroit, Michigan, USA art_east@hotmail.com

---